MALI SUNCOKRET
21.01.2010., četvrtak
LICE I NALIČJEOna je sijala onu vrstu straha koji se samo u snu javlja. Nemoć da se pokrenete, da bilo što napravite za sebe; potrčite, skrijete se, „popravite“ se. Nisam mogla pobjeći od njene oštre riječi, zluradih govora, ružnih grimasa i kreštavog smijeha. Od njene „ružnoće“, njenih izbora i njene sveprisutnosti u posljednjih dvadeset dragocjenih godina mog života. Davno je već isteklo vrijeme i razlog za beskrajnu mržnju. Mijenjali su se i ljudi i događaji. Prestali su strahovi. Ostala su bolna sjećanja, razoreni životi i snovi. A ja sam se i dalje bojala nje. Zato me nije začudio strah njenih kolega pod diktaturom šefice; niti me začudio red kojim je odlučno micala jednog po jednog na margine njihovih mogućnosti; niti me iznenadila žilavost njenog opstanka i morbidni načini obrane. Nije me iznenadila ni dugogodišnja nemoć istih da je se riješe, jer svaki njen novi oblik produžio bi joj rok trajanja, skrivajući istu suštinu. Kažu da ljubav i mržnja mogu biti istog intenziteta. Ali, kažu da postoje ljudi kojima je mržnja izbor. Bojim se mržnje. Bojim se moći i noći... |
Hvala Đorđe! 
