MALI SUNCOKRET
31.12.2009., četvrtak
ČESTITKA SVIMA KOJE VOLIM, KOJI MI NEDOSTAJU, KOJI ŽIVE U MOJIM MISLIMA I KOJI ME PAMTE... "S PUNO SNIJEGA"... ŽIVJELI! |
29.12.2009., utorak
SHOW MUST GO ON |
28.12.2009., ponedjeljak
NAJDRAŽI ROĐENDANISINE, SRETAN TI ROĐENDAN.  NEKA TE LJUBAV ČUVA. VOLIMO TE, ZNAŠ...MILI  "ZABORALJVENA" PJESMA POSTOJI JEDNA PJESMA KOJU SAM ZABORAVILA; ILI JU NISAM NI ZNALA; ILI MI NIJE TREBALA PA ME NIJE TRAŽILA...A LIJEPA JE. (tekstopisac: Ivica Krajač) |
24.12.2009., četvrtak
DRAGI MOJI
DA LI ĆETE IKAKO MOĆI
U OVOJ TIHOJ NOĆI ODVOJITI TRENUTAK BAR DA PRIMITE MOJ DAR. UČINITI KA VAŠEM PROZORU U BLAGU BOŽIĆNU ZORU SAMO JEDAN JEDINI OKRET... GDJE VAS ČEKA, MALI SUNCOKRET. (ha ha ha  ).SRETAN BOŽIĆ!  |
22.12.2009., utorak
RAJA
Zna moja najmlađa prijateljica, kojoj sam za Božić 2002. poklonila zbirku Rundekove poezije Ruke, sve moje ljubavi. Zna ona o čemu ja pišem, iako ne čita, jer ne zna...
Zna ona i o čemu ja ne pišem, jer ne znam. Znam da i ona voli Sarajevo, jer tamo ima bliske rođake. Voli ona i Kemala Montena, čije je prve pjesme zajedno s majkom pjevala uz klavir. A kada su se klavirske tipke ukočile i zaključale od tuge nakon majčine prerane smrti, moja prijateljica je u svojoj 11. godini, prestala dugo, ali ne i zauvijek pjevati Kemine pjesme. Danas ih pjeva zajedno sa svojom odraslom kćerkom čiji prsti plešu istim klavirskim tipkama. Razumije ona zašto ja ne znam (i ne mogu) pisati o Sarajevu. Zna ona da je teško toliko ispričanog za naših 30 godina druženja uobličiti u nešto što bi bilo približno onom što je slušala i pamtila. A sjeća se ona i mog prvog boravka u Sarajevu u petom razredu osnovne škole i osvojenog drugog mjesta na takmičenju zborova s pjesmom o jablanovima i vranama; sjeća se i gimnazijske Generalićeve izložbe; i puta na Tjentište, i slika s kojih sam gledala Sarajlije; i bijelih kožnih rukavica; i papučica s perlama; i nekih kasnijih kolača u Bristolu i šampanjca u Evropi; i prvog Keminog pjevanja u beogradskom Domu sindikata kao Arsenovog gosta i predugih rukava njegovog odijela. Zna ona da je puno tog ostalo u mom srcu... čitava jedna knjiga... a ja knjige ne znam pisati. Ali volim ih čitati. I zato mi je ovu godinu u našem obavezno veselom, iako sve kraćem decembarskom druženju, poklonila knjigu. Prethodnih nekoliko godina dobivala sam isti poklon: kozmetika za njegu bolnih nogu. Kako se počela žaliti da i nju lagano stižu isti problemi, ovu godinu sam prvi put odstupila od svojih prepoznatljivih poklona i kupila joj kadicu za masažu bolnih stopala. Jako se obradovala. Volim vidjeti njeno sretno lice. Listajući knjigu - Kemal Monteno, ZA SVE MOJE LJUBAVI, ne znam kakav sam izraz lica imala. Znam da je rekla: Eto, okupila se raja... pa ja tebi kupila. Zagrlile smo se. Njena curica nam se s nježnim osmijehom i zajedničkom suzom pridružila. „ Zašto nam se tako plače“... (Utorak, 22. 12.'09. u 2,25 prvi put čitam Arsenovu... Ja se nadam, Ja se nadam, Ja se nadam, Ja se prvi put nadam.) BEZ NASLOVA Nije živjeti bel canto... Snovi nam se rode, sruše, A ti spjevaš esperanto, Uglazbiš mi grumen duše. Progovoriš srcem mojim, Ozvučiš moj krik u srebru, Ja se, Moke, noći bojim, Jedne noći u decembru... Sve je nježne nas bol dir'no. Nose nas u srcu, glavi, Pa odstoje vječnost mirno Naše himne o ljubavi. Drugačije nismo znali: Tugom, pjesmom, krvlju, notom- Ko će poslije nas da pali Tuđe zvijezde nad životom? Velim ti, nije život bel canto... (Mišo Marić) PISMO PRIJATELJU (Da ti roknu samo dvije) Poljubac sa okusom kolača tvoje bake, Ciganska pjesma sa stare trake… Vilsonovo, Baščaršija- Prva ljubav ostala. Korpa sa bebom pred mojim vratima; Miriše Mostar u sitnim satima. Na Rondou ljubavi Rodjeni su ostali. Dimnjačar na krovu, tvoje oči u mraku, Ćuprija na Drini, golub u zraku; Iz inata rodjena, Behar grana procvala. Ako pitaš gdje sam sada Ne idem iz ovog grada- Sve je moje ovdje ostalo. Ako pitas kako mi je, Da ti roknu samo dvije- Sve bi ti se samo kazalo… Nikada se ne ponovilo. Dugo, toplo ljeto, Zenica, tombola; Crno-bijeli TV, na njemu gondola; Frtalj hljeba crnoga- Boja teških godina. Dva-tri metra snijega i tutanj ligura… Pusti Fiću što ne pali dok ga raja ne gura; Na ormaru dunje dv’je- Još ih čuvam za tebe… Ovamo il' tamo, mlijeko, varenika; Svima ravno do mora, a more-Zelenika… Od Makarske do Neuma Uspomena ostala. Nikome se ne ponovilo… (Zlatan Fazlić Fazla/ Zlatan Arslanagić) (Tekstopisac: Svetislav Vuković) |
21.12.2009., ponedjeljak
OVO JE...Ovo je Hvala gospodinu profesoru Saši Zeleniki. Ovo je nova opomena, jer smo se o mnoge oglušili. Ovo je jedini put u Europu, koji smo zaboravili kad smo iz nje došli. Ovo su mrvice nade za malog-velikog, bezimenog čovjeka. Ovo je tužno sjećanje na nedužne žrtve s imenom: Luka, Aca i Simke; na njihovu apsurdno prekinutu mladost i na bolest kojom smo okruženi. Ovo su suze... Ovo je moj 201. post. |
20.12.2009., nedjelja
DANAS JA ČASTIM
Nisam ga odmah prepoznala. Porasla mu kosa od zadnjeg gledanja. Tek kad je zapjevao uz Olivera, i to lijepim muškim glasom, pomislih da je to on.
Pjevušila sam kad je stigao konobar s pitanjem... Časti nas glumac. Dignute čaše pozdravih ga. Uz novu pjesmu svi zapjevasmo ... Pozvonio je mobitel; nakon razgovora, izabrao je treću pjesmu u džuboksu, mahnuo nam i otišao. Bilo je to prošle nedjelje popodne. Danas, uz Četvrtu svijeću, želim i ja njega počastiti. I red je...i radost. |
19.12.2009., subota
VIJAVICAPodne. Mećava. Čizmica nestala. Moj novi psić u starom kaputiću. I ne laje na svoj prvi snijeg. |
SNIJEG, SELO I STOPE
Stope u snijegu
Sinoć sam prolazio gradskim ulicama. Svjetiljke su žuto gorjele. I nigdje nije bilo nikoga. Padale su sitne zvjezdice: Bijeli snjegovi. Prolazio sam, sinoć, gradskim ulicama. Snjegovi su stope moje posipali. Zasipali. Tiho. Ja volim ići snježnim ulicama Kad gore plinske svjetiljke. I hladna svjetlost pada na snijeg suh. Jutros je bio trag mojih stopa okrenut: Kako se kući vraća. I nezasut. / Dragutin Tadijanović / 28.12.1921. |
16.12.2009., srijeda
PJESNIK DUŠO
SIMO MRAOVIĆ (16. 12. 2008. - 16. 12. 2009.)
IZ ZBIRKE 'Gmünd' SUPERLIGHT ZA DRAGE GRAĐANE *** Kažu znanstvenici. Da su vrijeme i prostor beskonačni. I da nikada neće prestati postojati. Iako beskonačnost nitko ne može pojmiti. Također, kažu znanstvenici. Da posjeduju snimke. Na kojima se sudaraju dvije galaksije. Naša Mliječna staza, o lijepa li imena. I susjedna Andromeda. Također će se, kažu. Sudariti za 4 milijarde godina. Mislim. Naša i susjedna galaksija. Gledam u šalicu iz koje sam. Maločas pojeo sladoled. Ipak, polako i neumitno. Odlazi sve k vragu. Kažu znanstvenici. *** Lako je biti mlad. Odeš u black out. Smrtno se zaljubiš četiri puta. Lutaš od nesreće do nesreće. Upoznaš mnogo ljudi. Tjeraju te na pravi put. Bodre te. Opominju. Ne možeš ih dobro razumjeti. Jer iz njih govori strah. I baš te briga za pravi put. Dok jednog dana ne upoznaš. Taj magični strah. Koji te prvo spusti na zemlju. A onda ispod nje. S onog svijeta govoreći. Ne treba se obazirati. Koliko god velik bio. Strah. Ali treba se držati puta. *** Ne bavite se umjetnošću. Dragi građani. Ako niste spremni na. Omalovažavanje. Vrijeđanje. Prezir. Mržnju. Ljubomoru. I impotenciju. Ne bavite se umjetnošću. Dragi građani. Ako niste spremni na. Promiskuitet. Alkohol. Drogu. Brzu hranu. I nemiran san. Ne bavite se umjetnošću. Dragi građani. Ako niste spremni. Uzalud. IZ ZBIRKE 'Između usana' *** Iako svaki dan padnem s neba. Ne predajem se. Dok me još ima. Lutam po nebu. To nije tajna. To svi rade. Osim u snovima. Tamo je nebo zauvijek slano. A kad se probudimo teško je. Nosimo ga na glavi. Ako padne ideja. Nebo ublaži udarac. Osjećam u kostima pada kiša. Zato smo važni zato smo tu. Na kraju moraš ljubiti. Tamo spavaju sve tajne. I sve je istina. Kao u bezazlenoj magiji. *** Bojim se tvojeg pogleda. Otkriva tajne koje me progone. Ali skriven sam. Ne možeš me naći. Ovaj grad zaspao je. Njegovi će te snovi. Pretvoriti u pjesmu. Kad se probudiš. Zavoljet ćeš ulice. U kojima te tražih. Čekat ćeš u veži. Dok ne prestane pljusak. Ili ćeš hrabro krenuti cilju. Bez kišobrana. Kad postaneš mokra. Vratit ćeš se u stan. Zauvijek ću te izgubiti. Ako te ipak na|em. Bit će to vječnost. Koja nema ime. Zato sam spokojan. Ako umrem. Bit ću glavni grad. U tvojem srcu. IZ ZBIRKE 'Laku noć Garbo' PJESNIK DUŠO Jesi ti komunist? Nisam... Jesi ti kapitalist? Nisam... Jesi ti fašist? Nisam... Jesi ti socijalist? Nisam... Jesi ti anarhist? Nisam... Jesi ti neki glupan? Nisam... Jesi ti moj dragi? Nisam... Jesi li mi ti išta u rodu? Ja sam tvoj pjesnik. Ahhh! Moj pjesnikkkkkkkk! |
15.12.2009., utorak
NA "PRODUŽENOJ" S PUTNIKOM |
14.12.2009., ponedjeljak
NEKA PADA
„ A jednu odrednicu na 324. strani istog toma Enciklopedije života (M-S), pažljivo je pročitao.
SNEG. Čvrst oblik koji voda u atmosferi poprima dok se kreće, pada ili diže. Obično se javlja u formi lepih kristalnih zvezdica šestougaonog oblika. Svaka kristalna pahuljica ima sebi svojstvenu šestougaonu strukturu. Tajne snega su od davnih vremena izazivale čovekovu pažnju i divljenje. Da svaka snežna pahuljica ima jedinstvenu strukturu prvi je, godine 1555, u švedskom gradu Upsali, ustanovio sveštenik Olaus Magnus ...“ (Orhan Pamuk, Sneg) Pomislim: - na paperje nošeno vjetrom; - na prohujali maslačak i cica-macu; - na razrijeđenu maglu; - na vjenčani veo; - na pramen oblaka; - na tišinu; - na spokoj; - na zaustavljenu ljepotu; - na putujuću ljepotu; - na blagi dodir; - na sporu misao; - na prvi san; - na dah; - na balerinu u čipkastoj haljinici...bijeloj; - na tebe |
13.12.2009., nedjelja
POGLED
Snijeg, nedjelja i treća svijeća...
|
10.12.2009., četvrtak
DAR
Počastila sam se novom knjigom u mjesecu darivanja. Zove se Susret. Autor je jedan od mojih dragih poznanika, dragog mi imena, Milan. Da ne bi tko pomislio na krivog imenjaka i neko predizborno trik iznenađenje, prezime je svjetsko: Kundera.
Dan obećavajuće vedar, čist i jasan...zdrav. Terasa Gradske kavane zagrijana i prepuna ljudi. Grijači su me oduševili; ne znam da li smo to kopirali ili je izum nas, kako reče jedna voditeljica iritantnog glasa, „pametnih Hrvata“. Napokon su vraćeni gosti na demode gradsko mjesto. Pozdravljam brigu o pušačima; vi nama, mi vama...Lijepo i korektno. Pušim uz kapučino, otvorim knjigu, izvadim olovku i napišem posvetu: Sebi na dar, s ljubavlju! (Uz datum i vrijeme) Nek' se zna kad i kud pare idu. Spominjem pare, jer je to društvena top tema, a i nedavno sam otkrila da se rezervacija u knjižnici, uz predugo čekanje i plaća 30.kn. Sramotno otkriće...razočarenje. Da vas ovo ne obraduje i navede na krivi zaključak, kako narod više čita...ne, knjižnice su siromašnije. I čekaj, i plati. Bolnička posla... Otkrit ću vam još nešto...tajnu, ali ne do kraja. U torbi imam još jednu knjigu. Nisam mogla odoljeti. A dolazi zima, možda duga i hladna, tko zna. Kad ju pročitam, umjesto posvete, ostavit ću epilog na temu: da li sam se „opet zaljubila“. Dotad, mir i tišina. „Ruže su crvene, tajne su skrivene...“ Jer, mogli bi reći: luda žena, knjige dvije, a loša vremena... |
09.12.2009., srijeda
DEVETI PROSINAC
„Gregorian je njemačka glazbena grupa, pod vodstvom Franka Petersona. Inspirirani gregorijanskim kantonskim pjevanjem i pod utjecajem kultne Enigme, izvode obrade modernih pop i rock pjesama. Zbog pomiješanosti vokalnih i instrumentalnih dionica pjesme obrade ne pripadaju pod Gregorijanski Kant.“
Večeras premijerno nastupaju pred zagrebačkom publikom. „Gregorian je tijekom deset godina djelovanja prodao milijunske naklade albuma i prerastao u poseban glazbeni žanr, a za očekivati je da će koncert u Lisinskom biti prava glazbena poslastica koja uz mističnu atmosferu publici predstavlja i raskošni scenski spektakl s posebnim efektima i brojnim iznenađenima koje publika u Hrvatskoj još nije imala prilike vidjeti!“ Uživajmo! |
08.12.2009., utorak
OSMI DECEMBAR
Loš dan za putovanje. Skrećući pogled s potopljenih prozora i ceste, pokušala sam se uživjeti u blaženu tišinu Pamukovog „Snega“ i zamisliti pahuljice umjesto rijeke. I kad mi se učinilo da sam uspjela unatoč zvukovima kiše i muzike, šef „magirusa“ ugasi svjetlo.
I što sad? Vječita dilema da li tašnu nepotrebno otežati knjigom ili ju staviti u kofer. U nastavku uvijek sve ovisi o volji ili bezvolji šefa. U tom polumraku autobusa jedino sam mogla birati o čemu bih mislila drijemajući, jer za spavanje je bilo već kasno. I nastavila sam s onim što me jutros dočekalo buđenjem...rijetko zaboravim da je danas rođendan meni drage osobe. Uz osmijeh sam se igrala sjećanjem, shvativši da je ta igra svaku godinu ista, mlada i prastara, i da se obično završi s još jednom uspomenom. Datum je poveznica. Na današnji dan je ubijen John Lennon, prije 29. godina. Ne znam ostaviti sliku; ne znam bez pomoći realizirati video; ali znam da bih ga slično ovom spoju, i iz mojih snova, napravila. |
06.12.2009., nedjelja
RADOSNA "ČIZMICA" |
05.12.2009., subota
KIŠ
Jednom mi je moje dijete kupilo knjigu „Lauta i ožiljci“ u izdanju Ferala i potrošilo svoj skroman džeparac. Želio je upotpuniti moju biblioteku, iako je to bilo u vremenu kada smo prestali kupovati knjige. Nadao se da će me tim obradovati znajući da su moji dani nekako tužni, a djeca to ne vole. I znao je...koliko volim Danila Kiša, pisca „priča o ljubavi i smrti“.
Povodom Sajma knjiga u Puli, koji će u jednom dijelu obilježiti dvadesetogodišnjicu Kišove smrti, ostavljam svoj mali prilog o čovjeku koji je upisao fakultet u istom gradu i zgradi, koračajući istim stepenicama kojima i ja nekad, one godine, kada sam se ja rodila. Nebitno za biografiju ovog književnog velikana...ali velika sitnica za smisao mog života. ''Stari su Grci imali jedan poštovanja dostojan običaj: onima koji su izgoreli, koje su progutali vulkanski krateri, koje je zatrpala lava, onima koje su rastrgle divlje zveri ili proždrli morski psi, onima koje su razneli lešinari u pustinji, gradili su u njihovoj otadžbini takozvane kenotafe, prazne grobnice, jer telo je vatra, voda ili zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište'' (Danilo Kiš). |
04.12.2009., petak
KNJIŽEVNA VEČER OSAMDESET I NEKE...
Nedavno sam bila u neposrednoj blizini gospođe R. S raskošnim osmijehom kao i uvijek, lijepa skoro kao nekad, stajala je u svom društvu i srdačno pozdravljala mnoge koji su joj prilazili. A bilo ih je...Za njene godine, sve je bilo očekivano iznad prosjeka, demantirajući onu da je ljepota prolazna. Život je prolazan. Jedino, učinilo mi se da se malo „smanjila“, ta nekad vitka i visoka žena.
Znam da se ljudi „skupljaju“ pod godinama kao rublje pod vodom. I kada u ogledalu vidim sebe drugačiju nego…tko zna kad, kažem: ma, samo ti se čini. Ponekad se i zamislim, u nekim lošim danima. I od sinoć se vraćam u jednu davnu večer kada sam tu istu Ženu gledala u svojoj blizini, ne kao kraljicu glasa i pozornice, nego u publici književne večeri malog prostora moje kvartovske knjižnice. Godina je bila osamdeset i neka, ne sjećam se više...ali se sjećam visoke, prelijepe crnokose žene u dugoj astrahanskoj bundi i ravnim lakiranim crnim cipelicama, koju je Arsen, poslovično odjeven u crne traperice, košulju i prsluk, nasmijano pozdravljao onim samo njemu svojstvenim pokretom koji i danas ponekad izvede. Zovem ga „Arsenov pozdrav Ženi“, naravno, ne svakoj. Sjećam se da je pored jednog od stupova stajao pjesnik Jure Kaštelan u sakou od tvida i dolčeviti, i čini mi se, pušio lulu. Takvu sliku čuvam, a možda se i varam. Gost večeri je bio Arsenov prijatelj, tad popularan beogradski pisac i slikar, rođen u Sarajevu, Moma Kapor. U sakou od samta sa kožnim „zakrpama“ na laktima, vrata pokrivenog također dolčevitom, svojim šuštavim glasom, čitao je jednu bajku iz najnovije knjige. Iz opisa zapamćenih slika zaključih da je bila zima, ali koje godine...? i kako sam ja bila obučena, ne sjećam se. Sigurno dovoljno prigodno...jer to volim, jako. Bajka je bila topla kao i sve bajke. Ali za razliku od drugih, nije imala sretan kraj. Bila je suzna. U noći kada se rodila Sanja, rodio se i dječak Vanja. Ležeći jedno pored drugog već tad su se upoznali i bili slični, kao i sve bebe. Ali Vanja nije imao crni ben na tijelu, jer je zvijezda padalica zalutala u porodilište i spustila se na Sanjino koljeno i tu ostala. Kada su se ponovo sreli na klackalici, zaljubili su se, i do vjenčanja „ljubav je bila njihova domovina“, kao crvu jabuka ili pčeli cvijet. Sanja je bila djevojčica sa luckastom zvijezdom i Vanja se morao posebno zakleti da će uvijek samo nju voljeti, jer je o tome ovisio njen život, kako je rekla. Ali, već na vjenčanju Vanja se zagledao u njihovu lijepu kumu; u godinama prolaska braka gledao je kolegice, stjuardese, prijateljice, ljepotice na ulicama...sanjao misice. Sanja je sve to osjećala i patila; toliko ju je boljelo što je Vanja zaboravio na zakletvu, te se od bola počela smanjivati. Bila je tako mala da više ni klavir nisu mogli zajedno svirati. Sanja bi svirala sama skakućući po tipkama, mala kao prst, njihovu omiljenu „Za Elizu“. Ni knjige više nije mogla čitati, nego se vratila slikovnicama, bajkama, čitajući red po red, sve dok nije srela „malu vilu“. Prepoznala se u njoj kao sestra bliznakinja: kupala se u jezeru, lutala dvorcem i čekala princa. Onda je putovala dalekim svjetovima sa sendvičem od dvije mrvice u slučaju da izgladni među lavovima u Africi, snježnoj trojci u Rusiji, među pingvinima ili na džezu u Njujorku. Vanja ju je volio i tako malu; i kad se smanjila ličeći na privjesak i smjestila na njegov lančić oko vrata; bio je siguran da je ne može izgubiti, a Sanja zadovoljna što je uvijek uz njega. Šta se dogodilo tih dana kada je Vanja tražio s doktoricom lijek za Sanjin rast, nitko ne zna...Ni kud je Sanja zauvijek nestala, ni to nitko nije znao. A šta se dogodilo s Vanjom, to su svi znali...više nije gledao oko sebe. Gledao je visoko tražeći Sanju ne nebu među zvijezdama; ili je koračao sagnute glave, tržeći nešto svjetlucavo veličine privjeska za lančić ili još manje. A onda je jednog dana otišao u knjižnicu i svi su se čudili šta star čovjek traži na dječjem odjeljenju u bajkama... „ A možda je Sanja još uvek s Vanjom... možda mu je u kosi, u uhu, možda mu je u zenici oka, pa mu zato svetle oči; možda je zaista tamo, samo što on to ne može da zna?“ Iza ovih riječi, svi smo dugo pljeskali, a prijatelji zadovoljno tapšali Momu po ramenima. I danas neki kažu, jako je volio Zagreb. Često se sjetim te večeri, a još češće ove bajke. Kada bih mogla birati, htjela bih da se i ja, i svi koje volim, „smanjujemo" od godina; i u svojim, i u tuđim očima. |
02.12.2009., srijeda
SMRT KNJIŽEVNIKA
"Milorad Pavić (Beograd, 1929), srpski prozni pisac i pesnik, istoričar srpske knjizevnosti 17-19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, profesor univerziteta (predavanja: Nova Sorbona u Parizu, Beč, Novi Sad, Regensburg, Frajburg, Beograd). Član je Srpske akademije nauka i umetnosti od 1991. godine.
Njegova dela imaju preko 70 prevoda u zasebnim knjigama na različite jezike širom sveta. Pavić je od strane stručnjaka iz Evrope, SAD i Brazila, bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Slavu u Srbiji i inostranstvu stekao je romanom "Hazarski rečnik", koji je objavio 1984. godine." Do 1984. godine: "Medju njegovim najpoznatijim delima su i "Istorija srpske književnosti baroknog doba" 1970. godine, "Vojislav Ilić i evropsko pesništvo" 1971. godine, zbirke priča "Gvozdena zavesa" (1973), "Konji svetoga Marka" (1976), "Ruski hrt" (1979), "Nove beogradske priče" (1981), "Duše se kupaju poslednji put" (1982)." Od 1984. godine: • Andjeo s naočarima • Devet kiša i druge priče • Dictionary of the Khazars • Drugo telo • Dve lepeze iz Galate i druge priče • Hazarski rečnik • Interaktivne drame • Kratka istorija Beograda / A Short History of Belgrade • Kutija za pisanje • Poslednja ljubav u Carigradu • Predeo slikan čajem • Sedam smrtnih grehova • Šareni hleb / Nevidljivo ogledalo • Šešir od riblje kože • Unikat • Unutrašnja strana vetra • Vrata sna i druge priče • Zvezdani plašt: Astrološki vodič za neupućene "BEOGRAD (30. 11. 2009.) - Književnik Milorad Pavić preminuo je danas u 13.10 časova od posledica infarkta u 81. godini." O sebi: “Ja sam pisac već dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavić je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom. Rodjen sam 1929. na obali jedne od četiri rajske reke u 8 i 30 časova izjutra u znaku Vage (podznak Škorpija), po astečkom horoskopu Zmija. Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedju ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemačkom okupacijom prinudno naučio nemački. Tada sam kradom naučio i engleski od jednog gospodina koji je pušio mirišljavi duvan za lulu. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao još dva puta). Najzad, u jednoj štenari, gde sam se našao bežeći od anglo-američkog bombardovanja, jedan ruski carski oficir emigrant počeo je da mi daje časove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutčeva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je učenje jezika bilo vrsta pretvaranja u različite opčinjujuće životinje. Voleo sam dva Jovana - Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma). Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Noć mi se u snu slatko lepila za oba obraza. Do 1984. bio sam najnečitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najčitaniji. Napisao sam roman u vidu rečnika, drugi u obliku ukrštenih reči, treći u vidu klepsidre i četvrti u vidu priručnika za gatanje kartama tarot. Trudio sam se da što manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; živi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protiče, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve više pisac onih budućih, koje po svoj prilici neće nikada biti napisane. Na moje zaprepašćenje knjige su mi do sada prevedene 73 puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju. Kritičari u Francuskoj i Španiji zabeležili su da sam prvi pisac 21. veka, a živeo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica. Znao sam da ne treba dodirivati žive rukom kojom sam u snu dotakao mrtvaca. Najveća razočaranja u životu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate. Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turčin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu - srpskog naroda. XXI vek za mene je počeo pre vremena, 1999. godine, trećim bombardovanjem, kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj živim, Dunav, otada nije više plovna. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošću podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti." (Milorad Pavić) (izvori: mnogi) |
01.12.2009., utorak
DECEMBARStigao je decembar s južnim vjetrom. Neuobičajeno topao donio je sobom i netipične događaje: hapšenja, smjene, rasplete, bankrote...Donio je i novu gripu i novo cjepivo, uz dvostruko strahovanje ljudi. Gadno je kad se ljudi jednako boje i bolesti i lijeka u velikim bočicama. Loše je kad se bojiš vlastitog izbora. Jedna žena je rodila svoje dijete, nakon nekoliko posvojenih u godinama čekanja. Lijepo. Lijepo je što moje crvene pelargonije uveliko cvjetaju...kao Božićne Zvijezde. Nije lijepo što su poskupile SMS poruke gotovo 100%; pored skupih impulsa, oduzeta mi je i ta mogućnost kontakta s onima kojih sam željna. Nostalgija i ljubav koštaju. Nije lijepo što je kućni budžet sve plići, tanji, a zahtjevi poslodavaca sve veći. Je li to humanitarni rad? Kao pokradeni koncerti. Tko pjeva i svira, a tko pleše? Loše je što neće biti Božićnice, a "13. plaća" još nije zaboravljena. A ja bih se radovala...pa ovo je Mjesec radosnog čekanja. Htjela bih skromnu raskoš; kupovala bih poklone bez velikih ograničenja i maštala o danima koji dolaze bez velikih briga... Išla bih na koncerte svih onih koje sam „pozvala“ lijepeći ih uz svoje riječi; lijepo je što su se „odazvali“. Kao u bajci... Neka bar to bude (dovoljan) razlog za moju ovogodišnju decembarsku radost... |
