Zna moja najmlađa prijateljica, kojoj sam za Božić 2002. poklonila zbirku Rundekove poezije Ruke, sve moje ljubavi. Zna ona o čemu ja pišem, iako ne čita, jer ne zna...
Zna ona i o čemu ja ne pišem, jer ne znam.
Znam da i ona voli Sarajevo, jer tamo ima bliske rođake. Voli ona i Kemala Montena, čije je prve pjesme zajedno s majkom pjevala uz klavir. A kada su se klavirske tipke ukočile i zaključale od tuge nakon majčine prerane smrti, moja prijateljica je u svojoj 11. godini, prestala dugo, ali ne i zauvijek pjevati Kemine pjesme.
Danas ih pjeva zajedno sa svojom odraslom kćerkom čiji prsti plešu istim klavirskim tipkama.
Razumije ona zašto ja ne znam (i ne mogu) pisati o Sarajevu. Zna ona da je teško toliko ispričanog za naših 30 godina druženja uobličiti u nešto što bi bilo približno onom što je slušala i pamtila.
A sjeća se ona i mog prvog boravka u Sarajevu u petom razredu osnovne škole i osvojenog drugog mjesta na takmičenju zborova s pjesmom o jablanovima i vranama; sjeća se i gimnazijske Generalićeve izložbe; i puta na Tjentište, i slika s kojih sam gledala Sarajlije; i bijelih kožnih rukavica; i papučica s perlama; i nekih kasnijih kolača u Bristolu i šampanjca u Evropi; i prvog Keminog pjevanja u beogradskom Domu sindikata kao Arsenovog gosta i predugih rukava njegovog odijela. Zna ona da je puno tog ostalo u mom srcu... čitava jedna knjiga... a ja knjige ne znam pisati.
Ali volim ih čitati.
I zato mi je ovu godinu u našem obavezno veselom, iako sve kraćem decembarskom druženju, poklonila knjigu.
Prethodnih nekoliko godina dobivala sam isti poklon: kozmetika za njegu bolnih nogu. Kako se počela žaliti da i nju lagano stižu isti problemi, ovu godinu sam prvi put odstupila od svojih prepoznatljivih poklona i kupila joj kadicu za masažu bolnih stopala.
Jako se obradovala. Volim vidjeti njeno sretno lice.
Listajući knjigu - Kemal Monteno, ZA SVE MOJE LJUBAVI, ne znam kakav sam izraz lica imala.
Znam da je rekla: Eto, okupila se raja... pa ja tebi kupila.
Zagrlile smo se. Njena curica nam se s nježnim osmijehom i zajedničkom suzom pridružila. „ Zašto nam se tako plače“...
(Utorak, 22. 12.'09. u 2,25 prvi put čitam Arsenovu...
Ja se nadam, Ja se nadam, Ja se nadam, Ja se prvi put nadam.)
BEZ NASLOVA
Nije živjeti bel canto...
Snovi nam se rode, sruše,
A ti spjevaš esperanto,
Uglazbiš mi grumen duše.
Progovoriš srcem mojim,
Ozvučiš moj krik u srebru,
Ja se, Moke, noći bojim,
Jedne noći u decembru...
Sve je nježne nas bol dir'no.
Nose nas u srcu, glavi,
Pa odstoje vječnost mirno
Naše himne o ljubavi.
Drugačije nismo znali:
Tugom, pjesmom, krvlju, notom-
Ko će poslije nas da pali
Tuđe zvijezde nad životom?
Velim ti, nije život bel canto...
(Mišo Marić)
PISMO PRIJATELJU
(Da ti roknu samo dvije)
Poljubac sa okusom kolača tvoje bake,
Ciganska pjesma sa stare trake…
Vilsonovo, Baščaršija-
Prva ljubav ostala.
Korpa sa bebom pred mojim vratima;
Miriše Mostar u sitnim satima.
Na Rondou ljubavi
Rodjeni su ostali.
Dimnjačar na krovu, tvoje oči u mraku,
Ćuprija na Drini, golub u zraku;
Iz inata rodjena,
Behar grana procvala.
Ako pitaš gdje sam sada
Ne idem iz ovog grada-
Sve je moje ovdje ostalo.
Ako pitas kako mi je,
Da ti roknu samo dvije-
Sve bi ti se samo kazalo…
Nikada se ne ponovilo.
Dugo, toplo ljeto, Zenica, tombola;
Crno-bijeli TV, na njemu gondola;
Frtalj hljeba crnoga-
Boja teških godina.
Dva-tri metra snijega i tutanj ligura…
Pusti Fiću što ne pali dok ga raja ne gura;
Na ormaru dunje dv’je-
Još ih čuvam za tebe…
Ovamo il' tamo, mlijeko, varenika;
Svima ravno do mora, a more-Zelenika…
Od Makarske do Neuma
Uspomena ostala.
Nikome se ne ponovilo…
(Zlatan Fazlić Fazla/ Zlatan Arslanagić)
(Tekstopisac: Svetislav Vuković)
Post je objavljen 22.12.2009. u 03:11 sati.