MALI SUNCOKRET
04.12.2009., petak
KNJIŽEVNA VEČER OSAMDESET I NEKE...
Nedavno sam bila u neposrednoj blizini gospođe R. S raskošnim osmijehom kao i uvijek, lijepa skoro kao nekad, stajala je u svom društvu i srdačno pozdravljala mnoge koji su joj prilazili. A bilo ih je...Za njene godine, sve je bilo očekivano iznad prosjeka, demantirajući onu da je ljepota prolazna. Život je prolazan. Jedino, učinilo mi se da se malo „smanjila“, ta nekad vitka i visoka žena.
Znam da se ljudi „skupljaju“ pod godinama kao rublje pod vodom. I kada u ogledalu vidim sebe drugačiju nego…tko zna kad, kažem: ma, samo ti se čini. Ponekad se i zamislim, u nekim lošim danima. I od sinoć se vraćam u jednu davnu večer kada sam tu istu Ženu gledala u svojoj blizini, ne kao kraljicu glasa i pozornice, nego u publici književne večeri malog prostora moje kvartovske knjižnice. Godina je bila osamdeset i neka, ne sjećam se više...ali se sjećam visoke, prelijepe crnokose žene u dugoj astrahanskoj bundi i ravnim lakiranim crnim cipelicama, koju je Arsen, poslovično odjeven u crne traperice, košulju i prsluk, nasmijano pozdravljao onim samo njemu svojstvenim pokretom koji i danas ponekad izvede. Zovem ga „Arsenov pozdrav Ženi“, naravno, ne svakoj. Sjećam se da je pored jednog od stupova stajao pjesnik Jure Kaštelan u sakou od tvida i dolčeviti, i čini mi se, pušio lulu. Takvu sliku čuvam, a možda se i varam. Gost večeri je bio Arsenov prijatelj, tad popularan beogradski pisac i slikar, rođen u Sarajevu, Moma Kapor. U sakou od samta sa kožnim „zakrpama“ na laktima, vrata pokrivenog također dolčevitom, svojim šuštavim glasom, čitao je jednu bajku iz najnovije knjige. Iz opisa zapamćenih slika zaključih da je bila zima, ali koje godine...? i kako sam ja bila obučena, ne sjećam se. Sigurno dovoljno prigodno...jer to volim, jako. Bajka je bila topla kao i sve bajke. Ali za razliku od drugih, nije imala sretan kraj. Bila je suzna. U noći kada se rodila Sanja, rodio se i dječak Vanja. Ležeći jedno pored drugog već tad su se upoznali i bili slični, kao i sve bebe. Ali Vanja nije imao crni ben na tijelu, jer je zvijezda padalica zalutala u porodilište i spustila se na Sanjino koljeno i tu ostala. Kada su se ponovo sreli na klackalici, zaljubili su se, i do vjenčanja „ljubav je bila njihova domovina“, kao crvu jabuka ili pčeli cvijet. Sanja je bila djevojčica sa luckastom zvijezdom i Vanja se morao posebno zakleti da će uvijek samo nju voljeti, jer je o tome ovisio njen život, kako je rekla. Ali, već na vjenčanju Vanja se zagledao u njihovu lijepu kumu; u godinama prolaska braka gledao je kolegice, stjuardese, prijateljice, ljepotice na ulicama...sanjao misice. Sanja je sve to osjećala i patila; toliko ju je boljelo što je Vanja zaboravio na zakletvu, te se od bola počela smanjivati. Bila je tako mala da više ni klavir nisu mogli zajedno svirati. Sanja bi svirala sama skakućući po tipkama, mala kao prst, njihovu omiljenu „Za Elizu“. Ni knjige više nije mogla čitati, nego se vratila slikovnicama, bajkama, čitajući red po red, sve dok nije srela „malu vilu“. Prepoznala se u njoj kao sestra bliznakinja: kupala se u jezeru, lutala dvorcem i čekala princa. Onda je putovala dalekim svjetovima sa sendvičem od dvije mrvice u slučaju da izgladni među lavovima u Africi, snježnoj trojci u Rusiji, među pingvinima ili na džezu u Njujorku. Vanja ju je volio i tako malu; i kad se smanjila ličeći na privjesak i smjestila na njegov lančić oko vrata; bio je siguran da je ne može izgubiti, a Sanja zadovoljna što je uvijek uz njega. Šta se dogodilo tih dana kada je Vanja tražio s doktoricom lijek za Sanjin rast, nitko ne zna...Ni kud je Sanja zauvijek nestala, ni to nitko nije znao. A šta se dogodilo s Vanjom, to su svi znali...više nije gledao oko sebe. Gledao je visoko tražeći Sanju ne nebu među zvijezdama; ili je koračao sagnute glave, tržeći nešto svjetlucavo veličine privjeska za lančić ili još manje. A onda je jednog dana otišao u knjižnicu i svi su se čudili šta star čovjek traži na dječjem odjeljenju u bajkama... „ A možda je Sanja još uvek s Vanjom... možda mu je u kosi, u uhu, možda mu je u zenici oka, pa mu zato svetle oči; možda je zaista tamo, samo što on to ne može da zna?“ Iza ovih riječi, svi smo dugo pljeskali, a prijatelji zadovoljno tapšali Momu po ramenima. I danas neki kažu, jako je volio Zagreb. Često se sjetim te večeri, a još češće ove bajke. Kada bih mogla birati, htjela bih da se i ja, i svi koje volim, „smanjujemo" od godina; i u svojim, i u tuđim očima. |
Hvala Đorđe! 
