MALI SUNCOKRET

27.02.2010., subota

SONG

Song iz nove istoimene tv serije rađene prema zbirci - romanu ili romanu - zbirci " Kao i sva ravnica", vojvođanskog političara Nenada Čanka nastaloj(om) prije 8.godina.

- 01:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2010., četvrtak

DAME BIRAJU

- 01:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.02.2010., utorak

TRI CIGARETE

Rijetko, ali se ipak dogodi da vam za drago poznanstvo ne treba puno vremena. Nismo progovorile ni riječ u mini busu do aerodroma. Nismo sjedile zajedno u kratkom letu. Par puta smo se u okretu osmjehnule; popušile dvije cigarete prije polijetanja i jednu nakon spuštanja aviona.
Izmijenile smo par komplimenata; moja torba je pasala uz njene mokasinke, a njena boja kose je bila moja želja...
Ali moj uzdah za morem i njena suza u priči kako je teško pustila majku iz zagrljaja, otvorilo nam je put. Ubrzo smo se otkrile: čežnje su nam bile istog pravca, a suprotnog smjera. Ono što je ona imala, ja sam trebala; ono što je njoj falilo, ja sam "imala".

Kako bi bilo lijepo da smo putovale vlakom od Splita; ili onim u nastavku njenog putovanja. Zasad smo na kratkim porukama...najčešće dok ispijamo kavice „kod konjaa“.

Obećale smo, da ćemo jednom u tom zajedno uživati.

Bilo bi mi drago da i nju zvuk mobitela obraduje kao mene kada pročitam:
ANA-AVION.

Možda slično isto miriše...

- 00:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2010., ponedjeljak

'73. i '74.

- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2010., nedjelja

PREPRAVKA

Ne znam zašto…valjda zbog Berlina, filmskog festivala, zbog Polanskog, zbog “Meda”, zbog svih medvjedića, zbog prve zvijezde u “Ulici slavnih”:
Marlene Dietrich (1901.- 1992.) za koju je Ernest Hemingway rekao:
“Ako ona nije ništa više nego njezin glas, ona bi mogla razbiti vaše srce s njim.”

A možda i zbog mokrog neba i mirisa proljeća u krošnjama, koji ćutim večeras… prepravljam stari komentar u novi post…

• KINO

Kino je bilo i ostalo mjesto u kom se odvijala najslađa čarolija svih dana mog života.
Majka i njena prijateljica Emina, dvije zelenooke zaljubljenice u filmsku umjetnost, odlazile bi jednom tjedno pogledati odabrani film, a mi djeca svaki novi.
Tata je kupovao i čitao knjige, a mama s radošću pratila sve što se događa na filmskom platnu.

Sestra i ja, na njen nagovor smo skupljale sličice glumaca iz Favorit guma za žvakanje, punile albume, pamtile imena glumaca kroz povijest filma i čekale sliku sa žigom Erola Flynna. Ne znam da li je itko uspio pronaći baš tu sliku koja je obećavala nagradu, ali nama je i sam put bio dobitak.

U „prvo“ kino me vodila sestra, istina nerado, uz moje čvrsto obećanje da neću ništa zapitkivati, pošto još nisam znala čitati, niti ću roditeljima bilo šta pričati od onog što se događalo njoj i njenom društvu u mračnoj kino dvorani. Pristajala sam na sve, samo da budem dio priče. I šutjela kao zalivena.

Pored filma, izbor mjesta i redova bio je ujedno oznaka ljudi i njihovih interesa. U prvih pet redova skupljali su se oni najslobodniji gledatelji, hrabri i spremni na sve zabranjeno: priču, pušenje, i pljeskanje na svaku nijansu kojom se slutila pobjeda slabijih. Nismo se miješali s njima, premda sam im iskreno zavidjela na svemu što rade, i već tad ih doživljavala kao simbole slobode i „pokret otpora“.

U srednjim redovima su se redali »fini ljudi i fina djeca « , a u ložama zaljubljeni, za koje nikad nisam bila sigurna da li uopće prate film. Kasnije sam saznala...

Odrastanjem, bez sestrine kontrole, nas sedam je gledalo svaki film, s velikim ushićenjem čekali promjene plakata i dolazak nove priče, najslađeg i gotovo jedinog, van škole, dodira sa umjetnošću, i bijega u nešto daleko, nedostižno, u slobode i ljepotu, otvorene prozore i prostranstva.

Ubrzo smo se premjestili u prve redove gdje je sve bilo moguće i dozvoljeno i po mišljenju mnogih postali preslobodni za finu djecu.
Vremenom smo se počeli razdvajati, penjući se polako prema ložama, s nekim novim osmijehom na licu i bojom u srcu. Bilo je lijepo i nezaboravno.

Kao student u Beogradu bila je stvar prestiža kupiti kartu u kinu Jadran nakon višesatnog čekanja u redu, a često sam i skupo plaćala tapkarošima ispunjenje svojih želja.

Moje omiljeno kino u Zagrebu bilo je Balkan, u koje sam obično odlazila sama, bez muža, jer su nam se ukusi razlikovali, pa mi je njegov komentar nakon filma kvario čaroliju, onaj eho radosti koji je trajao satima nakon kraja. Mjesto je bilo isključivo kraj bilo kojeg reda, distanca od sveg što ljudi prakticiraju u kinu, a remeti moj mir.

Kada je Balkan, sad vidim, nepotrebno promijenio ime, nastupio je dugi period neodlazaka u kino, što se nadomjestilo videom. Ali, meni je falilo ona širina, atmosfera, lica ljudi koja osjećaju slično i izrazima lica pokazuju svoje zadovoljstvo, sreću, tugu, užitak viđenim. I ono...kada se svijetla pale i gase, početak i kraj čarolije.

U kinu Europi sam pogledala prvi film u toku ili po završetku rata.
Bila je to Legenda o jeseni, film koji i danas rado ponovim.
Pored imena kina, u međuvremenu se promijenilo nešto što me iznenadilo i jako obradovalo: u prvim redovima su sjedili mladi ljudi, posebno djevojčice, i svaki značajniji pokret Brada Pitta, one su popratile glasnim aplauzom, smijehom i tihom vriskom. Oduševile su me.

Ovih godina ponekad odem u Cine Star. Lijepo, novo , svjetski...ali, previše kokica, srkanja, priče. Novi ljudi nikako da shvate da je to umjetnost, a ne biznis.
Takva vremena.
A šta mene nervira? Tri dvorane na istom katu, tri različita filma...tri skupine ljudi u isto vrijeme različitih ukusa i dojmova susreću se na kraju. Jedni se smiju nakon komedije, drugi razrogačenih očiju iza horora, a ja uvijek u nekim suzicama.

Sve skupa, smiješna nova slika zajedništva.

Moja preporuka - ako koristite maskaru, neka to bude ...suzootporna.

Moj savjet - vratite se u kino, ako ga još imate...

FILM

Filmove dijelim na:

-one koje pamtim i želim ponovo vidjeti, i
-one koje sam gledala

Za odabir omiljenih glumaca, nabitniji kriterij mi je način na koji vole ženu;
Za glumice, snaga kojom se daju onom što u životu vole.

Reći će netko...tipično ženski kriterij. A ja kažem: kriterij srca.
Mogu ja i drugačije, ali neću.

Čarolija filmske umjetnosti je decenijama jedna od mojih svjetiljki i prijatelja ... DUGA mojih noći.
Filmova se sjećam, uz aktere, kroz omiljene scene...koje me nenadano posjete i obraduju.
Tako ću ih ponekad i bilježiti, ne favorizirajući ih prema značaju glumaca, nego bljesku u mom sjećanju...izuzev jednog, mog omiljenog glumca, ROBERTA REDFORDA;

I najdražeg filma, MOJA AFRIKA.

Scene, kada ženi koju voli:
-pere kosu,
-sluša njene priče,
-poklanja olovku,
-pleše uz Mozarta,
-guli naranču, i

-pruža ruku dok ona nemoćna kleči...

ostavljaju me dugo u zadovoljstvom ispunjenoj tišini.

I uvijek obnovljenoj nadi da postoji ono dalje, ono još, ono novo sutra.

- 00:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2010., subota

TV ETIKA

Kako to? pitam se ja.
(ovo nije o tv programu, nego o prirodi greške i različitim posljedicama istog).
Jedna žena izjavi negdje da ne voli analno, i biva kažnjena. Druga pak, starija kolegica (bitno u slučaju da s godinama raste i odgovornost), nekad davno, slikama pokaže da voli oralno, i nikom ništa.
Misleći o dvostrukim kriterijima, pitam se, kako naslikati da „ne voliš“, ili je, možda, oralno više...moralno.

- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ODJECI

Nažalost, RTL tv nije iskoristila prednost posljednjeg i prvog intervjua; niti je korektno ispratila starog, niti „pametno“ dočekala novog predsjednika. Platila je danak mladosti i neiskustvu svog kadra, s okusom skandala i nespremnosti. No, ako je kriterij gledanosti osnovni cilj kuće, zadovoljen je.

Televizija koju pretplatnici financiraju, bilježeći reakciju građana nakon inauguracije, dala je prostor i dvojici dječaka između 12. i 15. godina, od kojih je jedan rekao nešto loše o „partijskom stažu“ novog predsjednika, a drugi izrazio nadu da će nas isti osloboditi „cajki“ tj. popraviti glazbeni ukus nacije. Lijepo je dati i djeci mogućnost da izraze svoj stav. Ono što nije bilo lijepo, je izdvajanje jednog od pitanja kao relevantnog problema i njegovo postavljanje novom predsjedniku u prvom intervjuu. Karizmatični novinar je izabrao „cajke“.

Podsjetilo me to na vrijeme prije dva desetljeća, kad nam se crnilo rata uveliko približavalo, na istoj televiziji, tad najmlađi 24. godine star voditelj dnevnika odjavio je svoj uradak muzičkom numerom nekog „cajkana“ i popratio to riječima:
“Hvala Bogu, i ovog smo se riješili“.

Razmišljam danas kako se bitno pitanje glazbenog ukusa vrlo sporo rješava.
I kako se uporno prenosi s koljena na koljeno opterećujući nam i djecu novog doba.
I kako nije čudno da nam se potkradu u 24. sata dva nepoćudna u timu suradnika...jer, tko o čemu, mi o cajkama.

- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2010., četvrtak

AMARILIS (2)

Dragi gospodine Profesore, Predsjedniče!

Uz moje iskrene čestitke, želim Vam dobro zdravlje i sretne okolnosti u novim danima koji nam dolaze. Ovo je jedno od mnogih pisama uvaženim ljudima ovih prostora koje „sam pisala“ posljednja dva desetljeća naše povijesti, ali prvo napisano bez gorčine i s osmijehom.

Željela bih da naš „put ka sreći“ u Vašem vremenu bude PUT SVJETLA I ISTINE, i da pitanje opjevano u Vašem predizbornom spotu ne ostane samo retoričko, nego postane misao vodilja Vaših i Naših dana.
I, nemojte biti kaktus...budite AMARILIS! Ukras ovog svečanog dana, koji prati sva godišnja doba i nevere, jednako postojan i lijep.

ŽIVJELI!

- 13:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2010., srijeda

RADOST

TI SI MOJA ZVJEZDICA...KRAJ SRCA!

- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.02.2010., utorak

PUČKA, II DIO

Ne sjećam se više što se tad pjevalo, ali danas se selom orila pjesmica:

MI SMO MALE MAŠKARE,
PJEVAMO ZA KUNE,
I ZA KOJE JAJCE,
MAMI ZA REZANCE.

(Pretpostavljam, za juhu...)

Otvorila sam dvorišna vrata; dočekala ih na kućnim, s kunama i bombončekima. Krafne ne pečem, a reklamirane na Tv-u su već dopodne bile prodane.
Malo je djece u selu, a ni kućnih vrata nema previše. Želeći da svečanost što duže traje, bilo je i onih mudraca, koji su se presvlačili u novo, možda prošlogodišnje pokladno ruho, i više puta se pojavljivali na vratima. Neka...ne smeta.

Kako kažu: METNI MASKU, BIL BUŠ LEPŠI!

Pa zašto ne i više puta!

Osobito, kome stoji ova zgodna RIO kreacija:

- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PUČKA, I DIO

Fašnik, pučko slavlje kojim se označava skorašnji kraj zime i početak proljetnih dana. Pokladna svečanost koja odiše veseljem, čemu uveliko doprinose maske i kostimi koji jednom u godini mogu prikriti vaš stvarni lik i omogućiti vam da budete netko drugi.

Kada je moj sin napustio djetinjstvo, i prestao se igrati karnevalskim maskama, jednog veljačkog utorka mi je rekao:
Nikad ne zatvaraj vrata pred djecom pod maskama, ma koliko ti bili dosadni. Još pamtim ljude iz nebodera koji su nam to radili. Željeli smo pokazati kostime...igra nam je bila važnija od masnih i hladnih krafni.
Istina...ne sjećam se više svih kostima koje su danima kreirali njegova maštovita prijateljica i on, ali pamtim dječju radost kada sam im pomogla napraviti Batmanov plašt od velikih crnih i plavih vreća za smeće. Tada se niste mogli poslužiti gotovim kostimom u samoposluzi.