MALI SUNCOKRET

27.02.2010., subota

SONG




Song iz nove istoimene tv serije rađene prema zbirci - romanu ili romanu - zbirci " Kao i sva ravnica", vojvođanskog političara Nenada Čanka nastaloj(om) prije 8.godina.



- 01:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2010., četvrtak

DAME BIRAJU










- 01:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.02.2010., utorak

TRI CIGARETE

Rijetko, ali se ipak dogodi da vam za drago poznanstvo ne treba puno vremena. Nismo progovorile ni riječ u mini busu do aerodroma. Nismo sjedile zajedno u kratkom letu. Par puta smo se u okretu osmjehnule; popušile dvije cigarete prije polijetanja i jednu nakon spuštanja aviona.
Izmijenile smo par komplimenata; moja torba je pasala uz njene mokasinke, a njena boja kose je bila moja želja...
Ali moj uzdah za morem i njena suza u priči kako je teško pustila majku iz zagrljaja, otvorilo nam je put. Ubrzo smo se otkrile: čežnje su nam bile istog pravca, a suprotnog smjera. Ono što je ona imala, ja sam trebala; ono što je njoj falilo, ja sam "imala".

Kako bi bilo lijepo da smo putovale vlakom od Splita; ili onim u nastavku njenog putovanja. Zasad smo na kratkim porukama...najčešće dok ispijamo kavice „kod konjaa“.

Obećale smo, da ćemo jednom u tom zajedno uživati.

Bilo bi mi drago da i nju zvuk mobitela obraduje kao mene kada pročitam:
ANA-AVION.

Možda slično isto miriše...




- 00:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2010., ponedjeljak

'73. i '74.











- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2010., nedjelja

PREPRAVKA


Ne znam zašto…valjda zbog Berlina, filmskog festivala, zbog Polanskog, zbog “Meda”, zbog svih medvjedića, zbog prve zvijezde u “Ulici slavnih”:
Marlene Dietrich (1901.- 1992.) za koju je Ernest Hemingway rekao:
“Ako ona nije ništa više nego njezin glas, ona bi mogla razbiti vaše srce s njim.”

A možda i zbog mokrog neba i mirisa proljeća u krošnjama, koji ćutim večeras… prepravljam stari komentar u novi post…






KINO

Kino je bilo i ostalo mjesto u kom se odvijala najslađa čarolija svih dana mog života.
Majka i njena prijateljica Emina, dvije zelenooke zaljubljenice u filmsku umjetnost, odlazile bi jednom tjedno pogledati odabrani film, a mi djeca svaki novi.
Tata je kupovao i čitao knjige, a mama s radošću pratila sve što se događa na filmskom platnu.

Sestra i ja, na njen nagovor smo skupljale sličice glumaca iz Favorit guma za žvakanje, punile albume, pamtile imena glumaca kroz povijest filma i čekale sliku sa žigom Erola Flynna. Ne znam da li je itko uspio pronaći baš tu sliku koja je obećavala nagradu, ali nama je i sam put bio dobitak.

U „prvo“ kino me vodila sestra, istina nerado, uz moje čvrsto obećanje da neću ništa zapitkivati, pošto još nisam znala čitati, niti ću roditeljima bilo šta pričati od onog što se događalo njoj i njenom društvu u mračnoj kino dvorani. Pristajala sam na sve, samo da budem dio priče. I šutjela kao zalivena.

Pored filma, izbor mjesta i redova bio je ujedno oznaka ljudi i njihovih interesa. U prvih pet redova skupljali su se oni najslobodniji gledatelji, hrabri i spremni na sve zabranjeno: priču, pušenje, i pljeskanje na svaku nijansu kojom se slutila pobjeda slabijih. Nismo se miješali s njima, premda sam im iskreno zavidjela na svemu što rade, i već tad ih doživljavala kao simbole slobode i „pokret otpora“.


U srednjim redovima su se redali »fini ljudi i fina djeca « , a u ložama zaljubljeni, za koje nikad nisam bila sigurna da li uopće prate film. Kasnije sam saznala...

Odrastanjem, bez sestrine kontrole, nas sedam je gledalo svaki film, s velikim ushićenjem čekali promjene plakata i dolazak nove priče, najslađeg i gotovo jedinog, van škole, dodira sa umjetnošću, i bijega u nešto daleko, nedostižno, u slobode i ljepotu, otvorene prozore i prostranstva.

Ubrzo smo se premjestili u prve redove gdje je sve bilo moguće i dozvoljeno i po mišljenju mnogih postali preslobodni za finu djecu.
Vremenom smo se počeli razdvajati, penjući se polako prema ložama, s nekim novim osmijehom na licu i bojom u srcu. Bilo je lijepo i nezaboravno.

Kao student u Beogradu bila je stvar prestiža kupiti kartu u kinu Jadran nakon višesatnog čekanja u redu, a često sam i skupo plaćala tapkarošima ispunjenje svojih želja.

Moje omiljeno kino u Zagrebu bilo je Balkan, u koje sam obično odlazila sama, bez muža, jer su nam se ukusi razlikovali, pa mi je njegov komentar nakon filma kvario čaroliju, onaj eho radosti koji je trajao satima nakon kraja. Mjesto je bilo isključivo kraj bilo kojeg reda, distanca od sveg što ljudi prakticiraju u kinu, a remeti moj mir.

Kada je Balkan, sad vidim, nepotrebno promijenio ime, nastupio je dugi period neodlazaka u kino, što se nadomjestilo videom. Ali, meni je falilo ona širina, atmosfera, lica ljudi koja osjećaju slično i izrazima lica pokazuju svoje zadovoljstvo, sreću, tugu, užitak viđenim. I ono...kada se svijetla pale i gase, početak i kraj čarolije.

U kinu Europi sam pogledala prvi film u toku ili po završetku rata.
Bila je to Legenda o jeseni, film koji i danas rado ponovim.
Pored imena kina, u međuvremenu se promijenilo nešto što me iznenadilo i jako obradovalo: u prvim redovima su sjedili mladi ljudi, posebno djevojčice, i svaki značajniji pokret Brada Pitta, one su popratile glasnim aplauzom, smijehom i tihom vriskom. Oduševile su me.

Ovih godina ponekad odem u Cine Star. Lijepo, novo , svjetski...ali, previše kokica, srkanja, priče. Novi ljudi nikako da shvate da je to umjetnost, a ne biznis.
Takva vremena.
A šta mene nervira? Tri dvorane na istom katu, tri različita filma...tri skupine ljudi u isto vrijeme različitih ukusa i dojmova susreću se na kraju. Jedni se smiju nakon komedije, drugi razrogačenih očiju iza horora, a ja uvijek u nekim suzicama.

Sve skupa, smiješna nova slika zajedništva.

Moja preporuka - ako koristite maskaru, neka to bude ...suzootporna.

Moj savjet - vratite se u kino, ako ga još imate...


FILM


Filmove dijelim na:

-one koje pamtim i želim ponovo vidjeti, i
-one koje sam gledala

Za odabir omiljenih glumaca, nabitniji kriterij mi je način na koji vole ženu;
Za glumice, snaga kojom se daju onom što u životu vole.

Reći će netko...tipično ženski kriterij. A ja kažem: kriterij srca.
Mogu ja i drugačije, ali neću.

Čarolija filmske umjetnosti je decenijama jedna od mojih svjetiljki i prijatelja ... DUGA mojih noći.
Filmova se sjećam, uz aktere, kroz omiljene scene...koje me nenadano posjete i obraduju.
Tako ću ih ponekad i bilježiti, ne favorizirajući ih prema značaju glumaca, nego bljesku u mom sjećanju...izuzev jednog, mog omiljenog glumca, ROBERTA REDFORDA;


I najdražeg filma, MOJA AFRIKA.

Scene, kada ženi koju voli:
-pere kosu,
-sluša njene priče,
-poklanja olovku,
-pleše uz Mozarta,
-guli naranču, i

-pruža ruku dok ona nemoćna kleči...

ostavljaju me dugo u zadovoljstvom ispunjenoj tišini.

I uvijek obnovljenoj nadi da postoji ono dalje, ono još, ono novo sutra.








- 00:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2010., subota

TV ETIKA

Kako to? pitam se ja.
(ovo nije o tv programu, nego o prirodi greške i različitim posljedicama istog).
Jedna žena izjavi negdje da ne voli analno, i biva kažnjena. Druga pak, starija kolegica (bitno u slučaju da s godinama raste i odgovornost), nekad davno, slikama pokaže da voli oralno, i nikom ništa.
Misleći o dvostrukim kriterijima, pitam se, kako naslikati da „ne voliš“, ili je, možda, oralno više...moralno
.

- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ODJECI

Nažalost, RTL tv nije iskoristila prednost posljednjeg i prvog intervjua; niti je korektno ispratila starog, niti „pametno“ dočekala novog predsjednika. Platila je danak mladosti i neiskustvu svog kadra, s okusom skandala i nespremnosti. No, ako je kriterij gledanosti osnovni cilj kuće, zadovoljen je.

Televizija koju pretplatnici financiraju, bilježeći reakciju građana nakon inauguracije, dala je prostor i dvojici dječaka između 12. i 15. godina, od kojih je jedan rekao nešto loše o „partijskom stažu“ novog predsjednika, a drugi izrazio nadu da će nas isti osloboditi „cajki“ tj. popraviti glazbeni ukus nacije. Lijepo je dati i djeci mogućnost da izraze svoj stav. Ono što nije bilo lijepo, je izdvajanje jednog od pitanja kao relevantnog problema i njegovo postavljanje novom predsjedniku u prvom intervjuu. Karizmatični novinar je izabrao „cajke“.

Podsjetilo me to na vrijeme prije dva desetljeća, kad nam se crnilo rata uveliko približavalo, na istoj televiziji, tad najmlađi 24. godine star voditelj dnevnika odjavio je svoj uradak muzičkom numerom nekog „cajkana“ i popratio to riječima:
“Hvala Bogu, i ovog smo se riješili“.

Razmišljam danas kako se bitno pitanje glazbenog ukusa vrlo sporo rješava.
I kako se uporno prenosi s koljena na koljeno opterećujući nam i djecu novog doba.
I kako nije čudno da nam se potkradu u 24. sata dva nepoćudna u timu suradnika...jer, tko o čemu, mi o cajkama.
- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2010., četvrtak

AMARILIS (2)

Dragi gospodine Profesore, Predsjedniče!

Uz moje iskrene čestitke, želim Vam dobro zdravlje i sretne okolnosti u novim danima koji nam dolaze. Ovo je jedno od mnogih pisama uvaženim ljudima ovih prostora koje „sam pisala“ posljednja dva desetljeća naše povijesti, ali prvo napisano bez gorčine i s osmijehom.

Željela bih da naš „put ka sreći“ u Vašem vremenu bude PUT SVJETLA I ISTINE, i da pitanje opjevano u Vašem predizbornom spotu ne ostane samo retoričko, nego postane misao vodilja Vaših i Naših dana.
I, nemojte biti kaktus...budite AMARILIS! Ukras ovog svečanog dana, koji prati sva godišnja doba i nevere, jednako postojan i lijep
.






ŽIVJELI!

pjeva fino pjeva
- 13:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2010., srijeda

RADOST


kiss



TI SI MOJA ZVJEZDICA...KRAJ SRCA! kiss
- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.02.2010., utorak

PUČKA, II DIO

Ne sjećam se više što se tad pjevalo, ali danas se selom orila pjesmica:

MI SMO MALE MAŠKARE,
PJEVAMO ZA KUNE,
I ZA KOJE JAJCE,
MAMI ZA REZANCE.

(Pretpostavljam, za juhu...)

Otvorila sam dvorišna vrata; dočekala ih na kućnim, s kunama i bombončekima. Krafne ne pečem, a reklamirane na Tv-u su već dopodne bile prodane.
Malo je djece u selu, a ni kućnih vrata nema previše. Želeći da svečanost što duže traje, bilo je i onih mudraca, koji su se presvlačili u novo, možda prošlogodišnje pokladno ruho, i više puta se pojavljivali na vratima. Neka...ne smeta.

Kako kažu: METNI MASKU, BIL BUŠ LEPŠI!

Pa zašto ne i više puta!

Osobito, kome stoji ova zgodna RIO kreacija:









- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PUČKA, I DIO

Fašnik, pučko slavlje kojim se označava skorašnji kraj zime i početak proljetnih dana. Pokladna svečanost koja odiše veseljem, čemu uveliko doprinose maske i kostimi koji jednom u godini mogu prikriti vaš stvarni lik i omogućiti vam da budete netko drugi.

Kada je moj sin napustio djetinjstvo, i prestao se igrati karnevalskim maskama, jednog veljačkog utorka mi je rekao:
Nikad ne zatvaraj vrata pred djecom pod maskama, ma koliko ti bili dosadni. Još pamtim ljude iz nebodera koji su nam to radili. Željeli smo pokazati kostime...igra nam je bila važnija od masnih i hladnih krafni.
Istina...ne sjećam se više svih kostima koje su danima kreirali njegova maštovita prijateljica i on, ali pamtim dječju radost kada sam im pomogla napraviti Batmanov plašt od velikih crnih i plavih vreća za smeće. Tada se niste mogli poslužiti gotovim kostimom u samoposluzi.





- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2010., ponedjeljak

RESPECT!




- 00:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.02.2010., nedjelja

MALI...BLESAVI POST



Vjerujte, i meni je dosta...

Pričala sam jednom davno o „mukama s riječima“; o tom kako se, dok oni govore proste riječi, ja osjećam blesavo. Krenula sam u tom „blesavom postu“ od srednjoškolskog profesora iz devedesetih godina, i ulazeći u novo stoljeće pobrojala značajne nam ljude iz miljea kulture i politike koji su se nastavili mučiti s riječima i neke osobne konflikte javno rješavali prostotama.

Što se kasnije događalo s njima, bilo je vrlo javno i nije znatno odudaralo od izgovorenog, što ih je prethodno degradiralo u mojim očima.

Ali, za ovo, nisam bila spremna.

Ako je ponestalo viceva, nije ozbiljnosti; ako je ponestalo živaca, nije kulture;
Čovječe...?
U čemu je bio problem: u cigli? Glini? U promjeni glagola biti? U lošem danu?

Nemam pojma.


Rekoh, nekad sam se osjećala blesavo. Samo blesavo...
Danas, početkom ove nove, teške i značajne, a i kulturne nam 2010. godine, posramljena sam, i tužna.

Zar da se tako oprostimo?
- 12:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VALENTINOVO


Kada ti padne trn
u oko, odmah ga
vadiš. Trn u duši
ostavljaš.

(Slobodan Vuličević, Zapisi iz ulice Casale)





- 00:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.02.2010., subota

SRETNO...




- 14:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.02.2010., petak

SINTEZA





ALEXANDER McQUEEN ( 1969. - 2010.)







- 13:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.02.2010., četvrtak

BRAVO SPLITE

Ako je 1 poziv po cijeni od 6.15 kn dovoljan da se jedno dijete opskrbi vodom za mjesec dana, onda će od sakupljenih 1 077 000.00 kn vodu dobiti 175 122 djece Haitija.
Bravo, ljudi!
Poželimo novcu sretan put!




- 00:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.02.2010., srijeda

"IDU DANI"





- 13:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.02.2010., utorak

PRI

Smijale smo se kao blesave. Ona ponovo s nevjericom upita:

Nije moguće da se ne sjećaš dirigiranja?

A kako se ti ne sjećaš mjesta gdje smo dirigirali?

I nastavimo se smijati.
Kreće priča.
Kažem, kroz sve jači smijeh:

Čekaj, idemo ispočetka...

Jedna od nas tri je stanovala na Novom B. u blizini Robne kuće Merkator i nedaleko od restorana „Pri Majolci“ . Dakle, tako se prije 30. i nešto zvao današnji Mercator centar, a „pri“ je tad na slovenskom jeziku značilo „u“. E, što smo mi slavili u restoranu „pri“ nismo se mogle sjetiti; znamo da nas je bilo podosta i da smo često ponavljali jednu pjesmu koja se dopala velikom društvu Slovenaca za nekim od stolova. Htjeli su nam se pridružiti, ali nisu znali sevdalinku, te je dvoje od nas prešlo za njihov stol s napisanim riječima i krenuli s obukom. Trajalo je to poduže, sve uz vrisku, galamu, smijeh...i kad je društvo usvojilo gradivo, njih dvoje su ustali i uz dirigiranje napravili generalnu probu.

O tom dijelu ja nemam pojma. zujo
O ovom prvom, ona nema pojma. nono

Obje znamo da nam se slovensko društvo pridružilo i da se restoran „Pri Majolci“ orio od ponavljanja pjesme, čije riječi idu ovako. I zapjevasmo nas dvije „bez greške“:


U Stambolu na Bosforu bolan paša leži.
Duša mu je na izmaku, crnoj zemlji teži.

Molitva je njemu sveta, dok mujezin s minareta,
uči na sav glas: "La illahe illallah, selam-alejkum!"

Kad ste, vjerne sluge moje, služili moj harem,
neka svaki od vas uzme jednu ženu barem.

Iz oka mu suza kanu pa na minder mrtav pa'nu,
stari musliman; "La illahe illallah, selam aleikum!"

Kad je čula pašinica za tu tužnu vijest,
da se paša preselio sad na ahiret svijet,

iz oka joj suza kanu pa na minder mrtva pa'nu,
ljubav pašina; "La illahe illallah, selam aleikum!"



Imale smo priču, i smijući se čekale G. da ju potvrdi i dopuni detaljima; jer, nerado je ona pjevala, ali je najbolje pamtila...
Zato prijatelji i postoje da čuvaju kockice mozaika, osobito u godinama koje kao ruksak pun kamenja pritišću krhka nam leđa, i pamćenje naše.

Kažem: Možda je ona dirigirala?! lud

Odgovaraš kroz smijeh: Nije! no


A zašto smo toliko voljeli tu pjesmu? Pitaš.

Ne pitaj mene ništa...pitaj Slovence. Kažem.

A možeš i ...







pjeva kiss mah fino



- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.02.2010., ponedjeljak

VAZDAZELENO

1988.





2002.





2010.


Crvena jabuka

(nema videa - prekršila autorska prava zujo)





Zovite me, pišite, recite...glasujte!
- 01:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.02.2010., subota

TEK TOLIKO

Skandal na Autobusnom kolodvoru u Hrvatskoj: "Ne dirajte Rome – zaraženi su"

Sjećam se vremena kada su našim ulicama prosili i na vrata kucali samo Cigani. Nazvala bih to “majka mila” vremenima.
Da nisam pročitala nedavno izjavu: “daleko ti lijepa čerga”, pomislila bih da je novinski naslov neka šala-mala nadrndanog putnika prilijepljena s vanjske strane stakla blagajne.
Ali, kako nije, u čekanju “protestne note”, neka ova kratka pričica istrgnuta iz intervjua “bez datuma”, ostane ovdje, tek toliko.

“Pred vama je osobno, glavom i bradom, Žarko Jovanović - Jagdino,
svjetski ministar za kulturu Roma, i prva balalajka Europe s kojim ekskluzivno za čitatelje časopisa EXTRA, razgovaramo o sreći i nesreći njegovog naroda.


Žarko: Ciganima je grijeh oduzeti bijedu i nevolju! Oni su najsretniji u svojoj bijedi i nevolji. Bogati Cigani nisu sretni. Nemaju životnog cilja, nemaju se više za što boriti. Siromaštvo nije teško, ako nije bijeda. Prava bijeda je, zapravo, živjeti a ne znati zbog čega. Nisu Romi stvoreni za biznis, shvaćate. Ući u tu igru znači biti protiv sebe, svoje prirode. To je ravno zločinu. Ja se sjećam, mislim da je to bilo 1969. godine, kad sam imao oko 150 tisuća novih franaka. Jao, ljudi, ja sam bio najmalerozniji čovjek na svijetu. Kako poslije da sviram za deset franaka, ljudi!?

Kažem vam: nisam poslije imao volju za sviranjem uopće. Dobro, netko će reći da ni svi Romi nisu isti! Jesu, barem u 99% slučajeva! Kažem vam, najiskrenije, svoje sinove danas vidim kao jako malerozne ljude. U teškoj su situaciji. Oni sad ne žive, više pate. Vidim to, ponekad kod njih sviram. Jednostavno, nesposobni su oni za to! Sav svoj novac uložiše u taj restoran. A sve do nedavno lijepo su živjeli, svirali, imali svuda koncerte, dobro su zarađivali i dobro živjeli. A ovo sada...“ (Pariz, jednom...)

To je rekao otac.

Ovo su sinovi.





A ovo je moj poklon dodatak:



- 00:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.02.2010., petak

NIJE BILO VREMENA...


Nedostajalo je samo malo vremena da moj sin upozna poeziju Desanke Maksimović.

Pretpostavljam da mu se u tom periodu njegovog života (možda)
ne bi svidjela:

Strepnja, Čežnja, Opomena, Slutnja, Ja i ja, Reči, Samoća, Tajna, Sreća, Ljubav, Umiranje ljubavi, Majčina tužbalica, Čovek, Žao mi je čoveka, Umor, Nemam više vremena...

Možda bi se zasmijao na Zelenog viteza i stihove:

„Dragi, hodi, jer ko zna da li ćemo biti svoji u jesen: duša mi kao ukleta davno luta...“

Vjerojatno bi ga tad rastužila Krvava bajka...

A falilo je samo malo vremena da sretne ovu pjesmu:


BALKANAC


Ne stidim se što sam,
kako vi velite,
varvarin sa Balkana,
tla prljavštine i bure.
Čujte sad,
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.

Vi prvo ispitujete i sumnjate,
daleki ste i od rođenih sinova,
za trpezu svoju
ne posadite svakog tuđina;
vi možete da pijete
a da svakom ne pružite
čašu vina.

A kod nas su još stari običaji grubi:
mi puštamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se još i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja čine;
kod nas svaki čovek ima
čitavo pleme
prijatelja i rodbine.

Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova,
na svakog čoveka po jednoga,
imaju ga drumovi i polja,
apsane i škole;
a kod nas,
kad ljudi veruju u Boga,
u sebi ga nose,
i tiho mu se, skoro u snu, mole.

Vi, istina,
za svaki kut života
imate sprava i mašina,
sve ste sračunali i sve znate;
izumi su vaši za divljenje;
a mi još imamo starinske alate,
ali sve je kod nas još zdravo
i prirodno kao glina:
i umiranje, i rađanje, i življenje.

Vi imate čitave zbirke
pravila i nauka o slobodi,
o svemu se kod vas piše i pripoveda;
ali mi i po nepisanim zakonima
slobodno živimo
i nekog prirodnog držimo se reda,
slično ognju, vetru, i vodi.

Kod vas je, zbilja, sve tačno propisano,
kako se jede, govori, oblači;
a mi, kad govorimo, vičemo
i mašemo rukama,
i čorbu glasno srčemo,
i u rukavicama smo kao na mukama.

Sve je kod nas zaista prosto:
obuću nosimo od svinjske kože,
puno je kod nas seljačkih navika i stvari;
i kraljevski preci naši
doista su bili govedari.

Narod naš, zbilja,
u gnevu može da kolje, ruši i pali;
ali mi nismo oni što smišljeno tlače,
mi ne smatramo da je svet celi naše polje;
mi ne bismo podneli
ni urođenik prašumski da zbog nas plače;
duša nam je prostrana,
iako smo brojem mali.

(1931. - 1941.)

Znam da bi ju zapamtio.

I znam, da bi u danima kada se život naceri, potražio lijek u stihovima enciklopedije duše... bezdana čovjeka i povijesti.

I znam da, kada se vratimo na temu njegove maturske radnje, ne bih morala puno pričati zašto se, nekad davno, njegova majka odlučila za Poetesu.

Nije bilo vremena...





VERNOST


Gajim cvet da te zakitim kad se vratiš.
Ničije oči ne smeju na njega pasti,
ničije oči do tvog povratka.
Niko sem tebe osetiti ne sme
kako mu je duša mirisna i slatka.

Pred ljudima spuštam zemlji oči,
čuvam ih za tebe kad se vratiš,
neka budu pune kao jutarnji zdenci,
kad priđeš u njima radost da zahvatiš.

Učim za tebe u potaji pesme,
niko od ljudi njine tople zvuke
pre tvog povratka nikad čuti ne sme.

Zapevaću ih tek kad izdaleka
spazim da ti si mi ispružio ruke.

Smiri napaćenu dušu, smiri,
čuvam srce do tvog povratka.

Sva patnja, ma kako duga bila,
tad činiće mi se da je bila kratka.

Zagrljaj naš biće dug kao čekanje,
biće dug beskrajno.

Uzeću te u suton na svoje grudi
i pustiti tek u jutro sjajno.

Gajim cvet da te zakitim kad se vratiš.
Preda te s cvećem uvek ja požurih.
O, biće opet hiljadu dana sreće
posle hiljadu suznih i tmurnih.

- 13:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.02.2010., četvrtak

BAL - I

Kada je u Zagrebu '95.-e otvoren hotel Sheraton, sve glamurozne fešte su se počele događati tamo. Novine su opširno izvještavale o zabavama i njihovim učesnicima. Uz imena frizerskih salona u kom su se slavne gošće češljale, saznali smo i kojeg su falsificiranog dizajnera odjenule.

U međuprostoru, od glamura do reklama za jeftine sheratonske zabave, gdje su počele odlaziti i šesnaestogodišnje curice u pratnji, zakonom propisanoj, nešto ili puno starijih partnera, pojavila se riječ BAL.

Sjećam se TV izvješća sa prvih odvjetničkih balova; bilo je to nešto novo, ali ne i glamurozno kako sam očekivala.

A onda se u Liječničkim novinama pojavila reklama za liječnički bal mjesecima prije održavanja.
Lijepo mi je to zazvučalo i podsjetilo na nezaboravne scene iz nekih filmova, a najviše na Natašu Rostovu, pa poželih u momentu biti Ona. Puno mlađa, hrabrija i radoznalija, predložim odlazak...

Dočeka me grubi odgovor: A što obući na tu feštu? Pingvin odijelo...?

Pobunila sam se, govoreći da u ormaru imamo prigodne svečane stvari iz prošlog života, no bez uspjeha...

A onda, u narednim mjesecima u istim novinama krenule su ponude svečanih odijela koja su se mogla na šestomjesečni kredit kupiti u „Varteksu“. Shvatih da je ta fešta ipak "ozbiljnog" karaktera, a ne (socijalistička) improvizacija i potražih pojmove u rječniku:

Bal-svečani društveni ples; bal pare-svečani ples s obaveznim frakom za muškarce i večernjom haljinom za žene;

Frak-svečano crno večernje odijelo, naprijed izrezan kaput, s dugim repovima (peševima) sa stražnje strane;

Smoking-muško svečano popodnevno ili večernje jednodijelno odijelo, obavezno crne boje;

Uuhh... Otme mi se uzdah kad shvatim da u ormaru ne postoji ništa od navedenog...

Još par godina sam sa uzdahom čitala vijesti o balu koji je u međuvremenu dobio i humanitarni karakter.

Ali danas, zasmija me reklama:


Tradicionalni humanitarni liječnički bal 6. ožujka 2010. u 19,30 hotel Westin, Kršnjavoga 1, Zagreb (Kristalna dvorana)

Kao da je pisalo Bali a ne Bal!



Tad, ’95. sam bila mlada i puna nada; “nekada pre”…

Danas, ne znam kako uistinu ide Varteksu, ali meni je, sve lošije…

No, sad će Maskenbal... život je i tako “neizlječiva bolest”.





Život je i izbor... (ha ha ha)
pjeva party yes





- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2010., srijeda

"BLAGO ONOM TKO TE IMA..."

Biografija

Vlaho Bukovac rođen je u Cavtatu 1855. godine. Školovao se na pariskoj Ecole des Beaux Arts kod Aleksandra Kabanela (1877-1880), izlagao na pariskom Salonu i dobio priznanje 1882. godine.

Godine 1893. dolazi u Zagreb, gdje donosi duh francuskog slikarstva. U Zagrebu je inicirao izgradnju Umjetničkog paviljona i osnovao Društvo hrvatskih umjetnika. Prvu samostalnu izložbu imao je u Splitu 1885. godine.

Između 1898. i 1902. živio je opet u rodnom Cavtatu, da bi 1902. godine otišao u Prag gdje je postao profesor na Acadčmia výtrarných umetni. U Pragu će ostati do kraja života, 1922. godine.

Izlagao je i na grupnim izložbama u Parizu, Zagrebu, Beogradu i Pragu. Bio je član SANU (od 1905) i JAZU (od 1918), kao i Češke akademije nauka (1913).

Škola:
Ecole des Beaux Arts
Mjesto škole:
Pariz
Godina završetka:
1880
Klasa:
Aleksandar Kabanel




"Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni) jedan je od najvećih hrvatskih slikara. Studirao je u Parizu i ondje je djelovao petnaestak godina. Došavši 1893. u Zagreb, postaje središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju ateljea, Umjetničkog paviljona, osniva Društvo hrvatskih umjetnika i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Od 1903. do smrti živi u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tada radi velike dekorativne kompozicije: "Dubravka", "Gundulićev san" na zastoru u Hrvatskom narodnom kazalištu. U posljednjoj, praškoj fazi slika i eksperimentira u novousvojenoj poentilističkoj maniri. Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red naših najplodnijih slikara."







"U izvrsnoj monografiji Vere Kružić Uchytil (Globus, 2006) možemo pročitati kako je Bukovac u Pragu čeznuo za povratkom u Cavtat:

'Željan sam sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane najbliži našem srcu i ćudi... slikat ću naš kraj i naše tipove, da u svagdanjem doticaju s njima zaboravim i na najsitniji pramen magle, što me za toliko godina dušio na sjeveru'."



(Izvori: mnogi)




Kapitalna izložba slika "Vlaho Bukovac, hrvatski kozmopolit" otvorena je večeras, 2. veljače u Klovićevim dvorima u Zagrebu u nazočnosti velikog broja posjetitelja; obuhvaća 98 djela nastala od 1879. do 1921., a otvorena je do 28. veljače.


- 00:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.02.2010., utorak

TKO KUPUJE, ZLO NE MISLI


Kupovali smo svi tamo; peglali kartice privučeni sloganom“kupujmo hrvatsko“, a punili kolica kineskom, ne tako lošom robom. A onda se pokretna „gore-dolje“ staza iznenada zaustavila; interni radio i TV se ugasio; muž zaplakao, a žena prestala pjevati.

Sjedili smo početkom jeseni u praznom restoranu trgovine i promatrali tugu radnika okupljenih oko par spojenih stolova u susjedstvu i osjećali se kao u sred američkog filma o bankrotu. Rekoh, bježimo odavde! „bankrotirala banka“...
Sve se odvijalo munjevitom brzinom i do prvog snijega propade dvadesetogodišnje „carstvo“; tko je kriv, nema se pojma.

Čini se, nezanimljiv slučaj za širu javnost; „doli i fani“ pune novinske stupce, a ja se pitam gdje ću u okolini od 50.km kupiti rezervni dio za kosilicu, solarnu lampicu, sadnicu tuje, drvenu držalicu za sjekiru i lopatu, štednu žarulju, a da to zlatom ne plaćam.

Horoz prestao kukurikati, dizajneri inozemnih diploma izgubili posao, a poslovna elita egzotično hotelsko mjesto okupljanja i sklapanja poslova.

Priča mi čovjek kako se u polupraznim halama smjenjuju nadzori, razni čelnici, inspekcije...kako je nestala jedna pegla i paket pelena, što je sve spomenute dovelo do užurbanog isljeđivanja krivaca i, pri tom, nitko nije primijetio da se hrana pokvarila, dok nisu zasmrdili isključeni frižideri. A bilo je toga...ako su radnici izbirljivi, pa ne vole, u što sumnjam, lijanovića pršut i salame, možda vole konzumenti narodnih kuhinja diljem nam domovine.

Radnici još govore, ali uskoro ih, kao ni pijevca i pjesmu, nitko neće čuti.

Možda je muž zaboravio na vrijeme reći: Dušo, pjevaj samo meni...tiho, tiše...onu našu...







(14.HRF 29. -31.05.2009.)

- 19:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Prosinac 2024 (1)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)

  • RIJEČ (slika, muzika)












    Ovaj blog se rodio
    17. 11. 2008.
    nastavljajući život svog prethodnika
    (15. 01. 2008. - 11. 10. 2008.)