MALI SUNCOKRET
02.02.2010., utorak
TKO KUPUJE, ZLO NE MISLIKupovali smo svi tamo; peglali kartice privučeni sloganom“kupujmo hrvatsko“, a punili kolica kineskom, ne tako lošom robom. A onda se pokretna „gore-dolje“ staza iznenada zaustavila; interni radio i TV se ugasio; muž zaplakao, a žena prestala pjevati. Sjedili smo početkom jeseni u praznom restoranu trgovine i promatrali tugu radnika okupljenih oko par spojenih stolova u susjedstvu i osjećali se kao u sred američkog filma o bankrotu. Rekoh, bježimo odavde! „bankrotirala banka“... Sve se odvijalo munjevitom brzinom i do prvog snijega propade dvadesetogodišnje „carstvo“; tko je kriv, nema se pojma. Čini se, nezanimljiv slučaj za širu javnost; „doli i fani“ pune novinske stupce, a ja se pitam gdje ću u okolini od 50.km kupiti rezervni dio za kosilicu, solarnu lampicu, sadnicu tuje, drvenu držalicu za sjekiru i lopatu, štednu žarulju, a da to zlatom ne plaćam. Horoz prestao kukurikati, dizajneri inozemnih diploma izgubili posao, a poslovna elita egzotično hotelsko mjesto okupljanja i sklapanja poslova. Priča mi čovjek kako se u polupraznim halama smjenjuju nadzori, razni čelnici, inspekcije...kako je nestala jedna pegla i paket pelena, što je sve spomenute dovelo do užurbanog isljeđivanja krivaca i, pri tom, nitko nije primijetio da se hrana pokvarila, dok nisu zasmrdili isključeni frižideri. A bilo je toga...ako su radnici izbirljivi, pa ne vole, u što sumnjam, lijanovića pršut i salame, možda vole konzumenti narodnih kuhinja diljem nam domovine. Radnici još govore, ali uskoro ih, kao ni pijevca i pjesmu, nitko neće čuti. Možda je muž zaboravio na vrijeme reći: Dušo, pjevaj samo meni...tiho, tiše...onu našu... (14.HRF 29. -31.05.2009.) |
Hvala Đorđe! 
