Rijetko, ali se ipak dogodi da vam za drago poznanstvo ne treba puno vremena. Nismo progovorile ni riječ u mini busu do aerodroma. Nismo sjedile zajedno u kratkom letu. Par puta smo se u okretu osmjehnule; popušile dvije cigarete prije polijetanja i jednu nakon spuštanja aviona.
Izmijenile smo par komplimenata; moja torba je pasala uz njene mokasinke, a njena boja kose je bila moja želja...
Ali moj uzdah za morem i njena suza u priči kako je teško pustila majku iz zagrljaja, otvorilo nam je put. Ubrzo smo se otkrile: čežnje su nam bile istog pravca, a suprotnog smjera. Ono što je ona imala, ja sam trebala; ono što je njoj falilo, ja sam "imala".
Kako bi bilo lijepo da smo putovale vlakom od Splita; ili onim u nastavku njenog putovanja. Zasad smo na kratkim porukama...najčešće dok ispijamo kavice „kod konjaa“.
Obećale smo, da ćemo jednom u tom zajedno uživati.
Bilo bi mi drago da i nju zvuk mobitela obraduje kao mene kada pročitam:
ANA-AVION.
Možda slično isto miriše...