Ne znam zašto…valjda zbog Berlina, filmskog festivala, zbog Polanskog, zbog “Meda”, zbog svih medvjedića, zbog prve zvijezde u “Ulici slavnih”:
Marlene Dietrich (1901.- 1992.) za koju je Ernest Hemingway rekao:
“Ako ona nije ništa više nego njezin glas, ona bi mogla razbiti vaše srce s njim.”
A možda i zbog mokrog neba i mirisa proljeća u krošnjama, koji ćutim večeras… prepravljam stari komentar u novi post…
• KINO
Kino je bilo i ostalo mjesto u kom se odvijala najslađa čarolija svih dana mog života.
Majka i njena prijateljica Emina, dvije zelenooke zaljubljenice u filmsku umjetnost, odlazile bi jednom tjedno pogledati odabrani film, a mi djeca svaki novi.
Tata je kupovao i čitao knjige, a mama s radošću pratila sve što se događa na filmskom platnu.
Sestra i ja, na njen nagovor smo skupljale sličice glumaca iz Favorit guma za žvakanje, punile albume, pamtile imena glumaca kroz povijest filma i čekale sliku sa žigom Erola Flynna. Ne znam da li je itko uspio pronaći baš tu sliku koja je obećavala nagradu, ali nama je i sam put bio dobitak.
U „prvo“ kino me vodila sestra, istina nerado, uz moje čvrsto obećanje da neću ništa zapitkivati, pošto još nisam znala čitati, niti ću roditeljima bilo šta pričati od onog što se događalo njoj i njenom društvu u mračnoj kino dvorani. Pristajala sam na sve, samo da budem dio priče. I šutjela kao zalivena.
Pored filma, izbor mjesta i redova bio je ujedno oznaka ljudi i njihovih interesa. U prvih pet redova skupljali su se oni najslobodniji gledatelji, hrabri i spremni na sve zabranjeno: priču, pušenje, i pljeskanje na svaku nijansu kojom se slutila pobjeda slabijih. Nismo se miješali s njima, premda sam im iskreno zavidjela na svemu što rade, i već tad ih doživljavala kao simbole slobode i „pokret otpora“.
U srednjim redovima su se redali »fini ljudi i fina djeca « , a u ložama zaljubljeni, za koje nikad nisam bila sigurna da li uopće prate film. Kasnije sam saznala...
Odrastanjem, bez sestrine kontrole, nas sedam je gledalo svaki film, s velikim ushićenjem čekali promjene plakata i dolazak nove priče, najslađeg i gotovo jedinog, van škole, dodira sa umjetnošću, i bijega u nešto daleko, nedostižno, u slobode i ljepotu, otvorene prozore i prostranstva.
Ubrzo smo se premjestili u prve redove gdje je sve bilo moguće i dozvoljeno i po mišljenju mnogih postali preslobodni za finu djecu.
Vremenom smo se počeli razdvajati, penjući se polako prema ložama, s nekim novim osmijehom na licu i bojom u srcu. Bilo je lijepo i nezaboravno.
Kao student u Beogradu bila je stvar prestiža kupiti kartu u kinu Jadran nakon višesatnog čekanja u redu, a često sam i skupo plaćala tapkarošima ispunjenje svojih želja.
Moje omiljeno kino u Zagrebu bilo je Balkan, u koje sam obično odlazila sama, bez muža, jer su nam se ukusi razlikovali, pa mi je njegov komentar nakon filma kvario čaroliju, onaj eho radosti koji je trajao satima nakon kraja. Mjesto je bilo isključivo kraj bilo kojeg reda, distanca od sveg što ljudi prakticiraju u kinu, a remeti moj mir.
Kada je Balkan, sad vidim, nepotrebno promijenio ime, nastupio je dugi period neodlazaka u kino, što se nadomjestilo videom. Ali, meni je falilo ona širina, atmosfera, lica ljudi koja osjećaju slično i izrazima lica pokazuju svoje zadovoljstvo, sreću, tugu, užitak viđenim. I ono...kada se svijetla pale i gase, početak i kraj čarolije.
U kinu Europi sam pogledala prvi film u toku ili po završetku rata.
Bila je to Legenda o jeseni, film koji i danas rado ponovim.
Pored imena kina, u međuvremenu se promijenilo nešto što me iznenadilo i jako obradovalo: u prvim redovima su sjedili mladi ljudi, posebno djevojčice, i svaki značajniji pokret Brada Pitta, one su popratile glasnim aplauzom, smijehom i tihom vriskom. Oduševile su me.
Ovih godina ponekad odem u Cine Star. Lijepo, novo , svjetski...ali, previše kokica, srkanja, priče. Novi ljudi nikako da shvate da je to umjetnost, a ne biznis.
Takva vremena.
A šta mene nervira? Tri dvorane na istom katu, tri različita filma...tri skupine ljudi u isto vrijeme različitih ukusa i dojmova susreću se na kraju. Jedni se smiju nakon komedije, drugi razrogačenih očiju iza horora, a ja uvijek u nekim suzicama.
Sve skupa, smiješna nova slika zajedništva.
Moja preporuka - ako koristite maskaru, neka to bude ...suzootporna.
Moj savjet - vratite se u kino, ako ga još imate...
FILM
Filmove dijelim na:
-one koje pamtim i želim ponovo vidjeti, i
-one koje sam gledala
Za odabir omiljenih glumaca, nabitniji kriterij mi je način na koji vole ženu;
Za glumice, snaga kojom se daju onom što u životu vole.
Reći će netko...tipično ženski kriterij. A ja kažem: kriterij srca.
Mogu ja i drugačije, ali neću.
Čarolija filmske umjetnosti je decenijama jedna od mojih svjetiljki i prijatelja ... DUGA mojih noći.
Filmova se sjećam, uz aktere, kroz omiljene scene...koje me nenadano posjete i obraduju.
Tako ću ih ponekad i bilježiti, ne favorizirajući ih prema značaju glumaca, nego bljesku u mom sjećanju...izuzev jednog, mog omiljenog glumca, ROBERTA REDFORDA;
I najdražeg filma, MOJA AFRIKA.
Scene, kada ženi koju voli:
-pere kosu,
-sluša njene priče,
-poklanja olovku,
-pleše uz Mozarta,
-guli naranču, i
-pruža ruku dok ona nemoćna kleči...
ostavljaju me dugo u zadovoljstvom ispunjenoj tišini.
I uvijek obnovljenoj nadi da postoji ono dalje, ono još, ono novo sutra.
Post je objavljen 21.02.2010. u 00:09 sati.