I dok ga gledam zamišljenog kako šuti, često se sjetim, posebno u zimskim noćima kada mrak beskonačno traje, priče o dvanaestogodišnjem dječaku i njegovom putu u Beograd.
Zime su nekad bile hladnije, a Božići snježni, pa me večerašnja hladna noć vraća snažnije u tu priču slušanu od svih članova obitelji uz različite detalje, ali jednako čuđenje.
Dan pred Badnjak vratio se iz škole nešto ranije smrznutih nogu i ruku od pet kilometarskog pješačenja. Dok se grijao uz peć mislio je kako će nakon jela na sanjkanje ako mu otac ne dodijeli kakav bitan zadatak, pa onda u Crkvu. Otac je šišao susjeda, a majka je završavala ručak i usput se žalila susjedu kako su tek danas dobili novac za prodane prasce i svinje i da više ne stigne za Novu godinu poslati kćeri nešto od tog u Beograd.
Volio je on svoju sedam godina stariju sestru i već dva Badnjaka pomalo tugovao što nisu zajedno. Ali, uživao je pričati drugovima da njegova sestra studira jezike i da je na fakultetima raspust puno kasnije. Znao je da to kod onih koji slušaju daje neku posebnu važnost njemu, a i bila je to priča koju su oni tad mogli samo od njega čuti.
Kad mu je prvi put pala na pamet misao, morao ju je brzo izreći, jer je vremena bilo malo. Čekao je da susjed ode i rekao: Ja ću ići u Beograd.
U tom dijelu priče, na moje redovno pitanje da li su se roditelji šokirali, on bi rekao: Pa i nisu, nije bilo vremena.
U sivom koferčiću, bila je spakirana svježe zaklana guska i kutija za cipele napunjena božićnim kolačima. I vjerojatno nešto za pregristi u putu, a u jednom od najdubljih džepova novac za sestru.
Put je bio dug; natrag u gradić pješke, pa vlakom do Banove J. gdje se čekao vlak iz Zagreba za Beograd.
U pred ponoćnim satima je stigao u nepoznat veliki grad i to mu se činio lakši dio puta. Trebalo je stići do Zelenog venca, a ne znati što je to; trebalo je presjesti na Bežaniji do Surčina, i sve to obaviti do ponoći kada prestaju voziti autobusi. Jedino je znao da će kuću lako pronaći, jer se ona mora vidjeti gdje god da je surčinska stanica.
Slušajući na kolodvoru česte povike: nosač, nosač...snašao se i pozvao jednog. Na pitanje, kuda? Rekao je: Zeleni venac! Okolo ili poprijeko? Odgovorio je da žuri. Imao je vodiča za 20. dinara. I penjući se kroz snijegom prekrivene vrbe i šipražje, rasterećen koferčića zgledao se naokolo ne bi li vidio što od tog velikog grada o kom je sestra toliko pričala. Padao je gust snijeg, rijetka svjetla su žmirkala i tim putem poprijeko, činilo mu se kao da je na selu, i sve mu to nije ličilo na grad Zagreb u kom je jednom bio na kratkom izletu.
Isplatio je nosača i čekajući na pravom mjestu, dočekao je autobus i presjeo na pravi i kratko nakon ponoći uputio se prema tornju crkve koju je bez problema pronašao.
Otvorio visoku kapiju i radujući se što vidi svjetlo u kući stidljivo pokucao na masivna hrastova vrata. Bila su to vrata kancelarije pravoslavnog popa, povezana sa sobama za stanovanje iz kojih su se čuli veseli ženski glasovi.
Čovjek s crnom bradicom otvorio je vrata i začuđeno gledao dječaka koji je objašnjavao da je došao sestri koja tu stanuje sa svojom prijateljicom čiji je stric bio baš taj pop. Slušajući ga s blagim osmjehom rekao je kako će to za Katarinu biti božićni poklon i otišao ju pozvati.
Kada u priči dođemo do tog koliko se sestra iznenadila i kako je prvo otišla na kapiju provjeriti tko ga je doveo, a tek onda ga grlila i ljubila, napravimo pauzu, svaki put...
Bio je to jedan od najljepših Božića u njegovom životu i jedan od najneobičnijih katoličkih Božića u kući pravoslavnog popa u Surčinu.
Sjećao se mirisa kolača u pećnici i riječi hvale za one koje je poslala njegova majka. S tom mišlju i mirisom je zaspao u sestrinom krevetu ostavljajući iza sebe njihov još radosniji smijeh i svoj dug i sretan dan.
Nitko nije tad slutio da će jednom, nakon uspješno položene prve godine veterine u Zagrebu otići na željeni fakultet u taj drugi veliki grad i u njemu provesti dvanaest godina svog života. Nije tad mogao znati da se nedaleko od Zelenog venca nalazi hotel Moskva u kom će često u budućem životu čekati ponoć da odsluša 80. godina starog violinistu dok svira uvijek istu pjesmu za kraj. Tko je mogao znati da će meni u tom hotelu staviti zaručnički prsten na ruku uz zvuke Mozarta i poklon knjigama Dostojevskog na stolu. I da će me jednog dana odvesti u Zagreb; i da će mi jednom, u svojoj staroj, rodnoj kući pričati o tom kako je dvanaestogodišnji dječak krenuo iz te kuće, jedne hladne zime uoči Božića, na put u Beograd.
I da ću ga ja uvijek isto pitati: Kako te nije bio strah!
(priča je istinita; likovi provjerljivi; svjedoci uglavnom živi)
Post je objavljen 29.01.2010. u 01:06 sati.