MALI SUNCOKRET
05.01.2010., utorak
ZIMSKA...MOJ DAN U 3. DIJELA I. DIO Podnevni posjet mog „pomoćnika“ je zimska rutina, i moje prve vijesti iz sela, grada i svijeta. On ustaje u PET, pije kavu, prilegne, sluša radio i skuplja vijesti, skuha ručak i od DEVET, kada se otvori trgovina, kreće u selo. Prepričavanje prikupljenih informacija i nošenje drva, uz rakiju, jedini je posao koji kod mene zimi radi. Nekad ga slušam, nekad se pravim da ne čujem, a ponekad ga uspijem ušutkati prije nego pretjera u opsežnim analizama i svom viđenju aktualnosti. Danas smo imali dodatne teme, sinoćnje događaje na državnoj razini i jutrošnji posjet velečasnog, koji je svetio kuće, što sam ja prespavala. Kaže, kako je rekao: Gospon velečasni, ja Vam nemam što dati...možemo jedino podijeliti ovo malo rakije. Zatim je nastavio, kako ni mladi trgovac, sin nekad bogatog oca trgovca, nakon očeve smrti i otvaranja Bile i Konzuma u najbližem gradiću, nije imao ništa u kasi, a ni u džepu, kada se velečasni sa svojim pomoćnikom pojavio. Sljedeća tema je bila „rakijski kotao“ i njegovo pitanje: A šta ćemo sad? Pa nismo mi iz Pariza...Koje ćemo samo šljive zgaziti! Prešli smo na politiku. On se potpuno slaže sa svojom zemljakinjom, iako je prije nekoliko mjeseci htio njeno ime dati kućnoj ljubimici, ali su ga u trgovini napali da je to kažnjivo. Sad je jako ponosan na svoje odustajanje, i na nju. Na moje pitanje za kog će glasati, kaže da neće za onog koji se samo hvali što je učinio za Zagreb...kao da su to njegove pare, a ne naše. Naš razgovor prekine pristigla susjeda i nastavi se slična priča. I ona reče, kako je ovo prvi put da nije platila popu, što je i red i obveza, a i želja, te, da ju je „živi sram pojeo“. II. DIO Po muževom dolasku s posla, uz ručak, počeše pristizati malobrojne tročlane grupe djece, tzv. Zvjezdari, čestitari uoči Sveta Tri kralja, koje je trebalo darivati...Djeca, noseći zvijezdu na štapu izrađenu od staniola, uz neujednačeno recitiranje prigodne pjesme, na pitanje čim da vas darujemo, rekoše uz smijeh: kunama, a može i čokoladom. Muž se nadoveže na događaj pričajući kako je to nekad bilo: zvijezda je danima rađena na situ za brašno i ukrašavana svetim slikama. Išlo se selom, pjevalo Božićne pjesme i pjesme koje žele dobro ljudima. Pitam: Pa kad, zar u socijalizmu? Odgovara: Pa kad bi bilo...sve do petog osnovne( pomislim, kraj pedesetih), a onda su to preuzimali mlađi. Što radi vjeroučitelj? Niti djeca pjevaju, niti „pravu“ zvijezdu nose! Čitanje novina ostavim za kasnije, pa krenem analizirati dosad neviđenu reklamu jednog od predsjedničkih kandidata...Ponovo nespretno sročen tekst: o kulturnoj, evropskoj (geografski?!) zemlji i kulturnom predsjedniku. . Koje su to nekulturne zemlje? Da li su Zagrepčani bili kulturni ili nekulturni kada su za šefa svoga grada birali nekoliko puta, zajedno s dotičnim, njegovog dojučerašnjeg stranačkog kolegu, a današnjeg protivnika? Ne mogu da s tugom opet ne pomislim na polu zaboravljenog Krležu i onu njegovu o narodima... Ja razumijem da je profesoru teško biti u ulozi učenika, sudjelovati u kvizu, polagati račune, braniti se, griješiti, polagati ispite i u prvom roku popravne...ali vremena je sve manje. Profesore, uzmite dopunsku nastavu, smijenite netalentirane u stožeru, učinite nešto za Nas! Uz to što ste profesor, vi ste i glazbenik...dakle, umjetnik. Hrvatska je okradena i siromašna zemlja kojoj je politički ulazak u Europu još uvijek neizvjestan. Vaša sposobnost kao političara, a ne vaša kultura, može nešto promijeniti. Nemojte se zezati, uozbiljite se, profesore...Važno je. ! Snijeg je pao. III: DIO Slijedili su: popodnevni odmor, kava, Dnevnik... a za večerom, razliježe se u noći, u bijelo obučenom pustom selu, glasan zvuk harmonike. I dok smo odgonetali što bi to moglo biti, u dvorište nam uđe grupa ljudi s harmonikašem na čelu. Nekoliko žena, od kojih tri obučene u kostime Tri kralja, ostale s korpom u ruci, Zvijezdom na situ visoko na štapu podignutom, pjevaše: „...O SVETA TRI KRALJA, MI MOLIMO VAS, KI DARE STE DALI, DARUJTE I NAS...“ Pozvani u kuću, na brzinu popiše piće i rekoše nam da su iz društva penzionera, da čuvaju običaje i tradiciju, da uče mlade...da se ne zaboravi. I ja vidjeh Zvijezdu ukrašenu svetim sličicama, koju su napravili nekadašnji Titovi pioniri. Bio je to kratak i prijatan susret. Nakon darivanja kavom i čokoladom...što imah, to dadoh, udaljiše se s pjesmom ka drugim domovima. Muž ih isprati s blago suznim očima. Podsjeti me na premijerku kada je večeras izgovarala: MIR BOŽJI! HRISTOS SE RODI! Ponovih svoj komentar izrečen nakon Dnevnika: Jesi li se i ti sjetio svoje bake? Reče mi da sam zločesta. A kako ne bih bila, rekoh. (23.45) |
Hvala Đorđe! 
