MALI SUNCOKRET
10.01.2010., nedjelja
SUSRET SA SUSRETOM
NEPRIJATELJSTVO I PRIJATELJSTVO
„Jednog dana, početkom sedamdesetih godina, tijekom ruske okupacije zemlje, moja žena i ja smo – oboje otjerani s posla, oboje narušena zdravlja – pošli u bolnicu na periferiji Praga, k poznatom liječniku, prijatelju svih oporbenjaka, mudrom starom Židovu, kako smo nazivali profesora Smahela. Ondje smo upoznali E.-a, novinara kojega su također odasvud otjerali i koji je također bio narušena zdravlja, pa smo se svi četvero zadržali u poduljem razgovoru, sretni zbog ozračja uzajamne simpatije. Na povratku nas je E. poveo svojim autom i stao govoriti o Bogumilu Hrabalu, tada najvećem češkom živućem piscu, neizmjerno maštovitom, punom pučkih iskustava (njegovi su romani napučeni najobičnijim ljudima), veoma čitanom i voljenom (tadašnja češka kinematografija obožavala ga je kao sveca). Bio je duboko apolitičan, što u režimu za koji je „sve politika“ nije baš bilo nedužno: njegova apolitičnost nije marila za svijet kojim haraju ideologije. Stoga je dugo bio u relativnoj nemilosti ( za službeni je angažman bio posve beskoristan), no upravo su ga zbog apolitičnosti ( nije se nikad angažirao ni protiv režima) tijekom ruske okupacije pustili na miru, pa je povremeno mogao i objaviti koju knjigu. E. ga je žestoko vrijeđao: Kako može prihvatiti da mu se objavljuju knjige dok je njegovim kolegama objavljivanje zabranjeno? Kako može na taj način odobravati režim, bez ijedne riječi prosvjeda? Njegovo je ponašanje gnusno; Hrabal je kolaboracionist. Reagirao sam jednako žestoko: Kako li je apsurdno govoriti o kolaboracionizmu kad je DUH Hrabalovih knjiga, njihov humor, njihova imaginacija, sušta suprotnost mentalitetu koji nama upravlja i želi nas upokoriti svojom luđačkom košuljom? Svijet u kojemu se može čitati Hrabal posve je drugačiji od svijeta u kojemu se njegov glas ne bi čuo. SAMO JEDNA HRABALOVA KNJIGA ČINI ČOVJEČANSTVU I BORBI I SLOBODI DUHA VEĆU USLUGU OD SVIH NAS ŠTO MAŠEMO I VIČEMO U ZNAK PROSVJEDA! Rasprava u autu ubrzo se pretvorila u svađu punu mržnje. Razmišljajući poslije o tome, sav u čudu zbog te mržnje ( autentične i uzajamne), pomislio sam: naše je slaganje kod liječnika bilo privremeno i možemo ga zahvaliti posebnim povijesnim okolnostima zbog kojih smo bili proganjani; naše je neslaganje, naprotiv, temeljno i neovisno o okolnostima; to je neslaganje između onih koji političku borbu stavljaju iznad konkretnog života, umjetnosti, misli, i onih, koji smatraju da je politika nužno u službi konkretnog života, umjetnosti, misli. Ta su dva stava možda podjednako legitimna, ali su nepomirljiva.“ ....................................... (slijedi kratak osvrt na razlaz nadrealista, na primjeru Aragona i Bretona, ne iz političkih razloga, (Aragonove vjernosti komunističkoj partiji), nego, estetskih: Aragonova vjernost romanu, umjetnosti koju su nadrealisti „podcjenjivali“. „Roman je čovjeku neophodan koliko i kruh.“ U poznim godinama ponovo su se zbližili.) .......................................... „...učinilo mi se da nazirem njegovu dvostruku životnu dramu: strast prema umjetnosti romana (možda glavno područje njegova genija) i prijateljstvo prema Bretonu . Danas znam, u doba kad se sređuju računi najbolnija je rana upravo rana razvrgnutih prijateljstava, a ništa nije gluplje od žrtvovanja prijateljstava zbog politike. Ponosan sam što to nikada nisam učinio... ........................................... Prijateljstvo koje se pokorava višem interesu od samog prijateljstva nema veze s prijateljstvom. U naše smo vrijeme naučili prijateljstvo pokoravati onome što nazivamo uvjerenja. Čak to činimo s ponosom moralne ispravnosti. Doista, potrebna je velika zrelost da bismo shvatili kako je mišljenje koje zastupamo tek naša omiljena, nužno nesavršena, vjerojatno privremena hipoteza koju samo jako ograničeni ljudi mogu smatrati pouzdanošću i istinom. Za razliku od djetinje odanosti nekom uvjerenju odanost prijatelju je vrlina, možda čak i jedina, posljednja. Promatram fotografiju na kojoj Rene Char stoji pokraj Heideggera. Jednog su veličali kao člana pokreta otpora protiv njemačke okupacije. Drugog su ocrnjivali zbog simpatija što ih je u jednom razdoblju života gajio prema nacizmu u povojima. Fotografija potječe iz poslijeratnih godina. Vidimo ih s leđa; s kačketima na glavi, jedan visok, drugi nizak, šeću prirodom. Jako volim tu fotografiju.“ ( Milan Kundera, Susret, 2009.) |
Hvala Đorđe! 
