MALI SUNCOKRET
24.01.2010., nedjelja
NEPRETENCIOZNOJutros su me dočekala dva opširna SMS-a od osobe koju volim i cijenim. Pored naših svakodnevnih priča o zdravlju i vremenu koje utječe na krhko nam raspoloženje, i svemu onom što više ne možemo promijeniti, a žalosti nas...bude tu i priče o lijepom što nas raduje. Pokušat ću izdvojiti ponešto od tog: „Pročitah kolumnu ... Dah mi se presjecao, srce zalupalo, došlo mi da na glas zajaučem. Umro je na vrijeme da ne vidi.. Hvala autoru, zaboravi sve što si mu zamjerila...progledao je na vrijeme, da bi i mi gledale zajedno s njim.“ .................................. „joj, mila, ispreplele nam se poruke...zahvati me euforija kad me uputiš na ove adrese, svu me strese, sjeti, podsjeti...“ ................................... Pijem kavu i  u snježno nedjeljno jutro, pročitam nekoliko puta...zagladam se  kroz svjetlucavo staklo prozora i, pomislim:kako već poduže čuvam svoj „prilog“ temi koji nisam znala gdje smjestiti nakon one priče o davnoj književnoj večeri u mojoj kvartovskoj knjižnici...možda je ovo prava prilika. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (1905. – 2007.) PRIJATELJSTVO RIJEČI Otkako znam za sebe S riječima prijateljujem Riječi su moja muka Riječi su moja radost Riječi su moje prokletstvo Riječi su moja utjeha Riječi su život moj Otkako za sebe znam S njima prijateljujem. Zagreb, Gajeva ulica 2a, 3. listopada 1981. NA GROBU PRIJATELJA Uspomeni Jure Kaštelana Dođoh na grob tvoj. Ploča S tvojim potpisom. I sunce. A uokolo sami grobovi, Grobovi s imenima, tuđi. Pomislih: Gdje li su jablani, Oni iz tvojih pjesama, Da pratnja ti budu i ovdje U pustoj vječnosti tvojoj? No, sjetih se da je dosta Srcu čovječjem malo ljubavi, Kitica cvijeća, riječ prijatelja. A koliko njih, koliko ljudi, U ovo grabežljivo, krovoločno doba, Nemaju ništa, ni svoga groba. Vratih se spuštene glave, uprte u Zemlju. Zagreb (Gajeva 2a), 4. kolovoza 1991. nedjelja JURE KAŠTELAN (1919. – 1990.) Čarobna frula Javi se u meni riječ I brizne kao voda živa. O uzak mi je ovaj svijet Za oganj što ga čelo skriva. Ne znam mu izvor. Neznan zvuk Zvijezdano u meni zvoni. O uzak li je neba luk za krilo što ga nemir goni. Jablani Prema osnovnoškolskoj zadaći U mome selu ima puno jablana. Oni rastu uz potoke i uz rijeke, u vodi se previju ko jegulje. Moje je selo lijepo, jer ima jablana. Jablani su visoki do neba. Mene majka zove, mene majka voli: jablane, evo ti vode, jablane moj. Najviše jablana ima u mome selu u njima se tice gnijezde u njima se zapliću oblaci i zvijezde kroz njih jezde. Volio bih da me voliš Volio bih da me voliš da budem cvijet u tvojoj kosi. Ako si noć, ja ću bit zora i bljesak svjetlosti u rosi. Volio bih da me voliš i da svi dani budu pjesma. Ako si izvor i ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.    |
