MALI SUNCOKRET
30.10.2009., petak
SUZE BALKANSKE
KROZ POVIJEST...
"JOSIPA LISAC RASPLAKALA BEOGRAD" (J.L. '09.) |
28.10.2009., srijeda
SPAVAJTiho, tiše... |
24.10.2009., subota
STARI POST
Kada je prošlog listopada ubijen novinar Ivo P. bio je sunčan dan. Tih dana sam napisala nešto, kratko i obično.
Od jučer pada teška jesenja kiša. Razmišljam o njegovoj kćeri jedinici; razmišljam o tragediji mlade Ivane H.; razmišljam o međuvremenu. DJETELINA S ČETIRI LISTA Bila sam prošli tjedan samo 24 sata u Zagrebu. Dan je bio topao, sa previše sunca. Stan je bio prazan, kao da nisam u njemu. Prijateljica je bila lijepa i radosna što zajedno pijemo kavu u Bogovićevoj. Rekla je da nije gladna, a meni se činilo da jesam. Do Tkalčićeve smo se smijale, a onda više brbljale nego jele. Pričala sam joj svašta, čak sam i suzu otkotrljala. Do Vlaške smo hodale polako ne gledajući izloge da nam ne ukradu dragocjeno vrijeme. Iznenada sam je upitala da li se boji. Nasmijano me pogledala i kratko rekla: Da. I ja...kao kad smo tražile djetelinu s četiri lista; kao kad sam krenula u banku i naišla na žute trake, jedan pa drugi brat; kao kad sam tramvajem odjurila Vukovarskom pola sata prije; kao kad smo pile kavu u Viktoriji dan prije... Da, kao kad smo tražile djetelinu s četiri lista, reče i pogleda me ozbiljno. |
21.10.2009., srijeda
STAV, TINA I TINKA
Da sam ja D....Tinka ja bih uložila protest što se pripadnici moje županije javno etiketiraju kao ljudi koji „previše čitaju novine“. Kao prvo, šta to znači? Kao drugo, šta je u tom loše? A kao treće, šta se koga tiče npr. koliko moj muž provede vremena čitajući novine.
I tražila bih javnu ispriku s odgovorom na pitanje: A šta da radi, Kad nam ništa ne radi. I savjetovala bih da se sprovede, i naravno objavi u „najgledanijih“ 15.minuta, iscrpno stručno istraživanje na temu: šta radiš kad ne radiš. Da ja radim, ne bih šefu dozvolila da mi kaže da sam "K...eTina" s pridjevom; rekla bih: no, no...prosto! magarac jedan stari, nekulturni, zatupljeni, zaostali mucavi debilu. I prijavila ga društvu za zaštitu dama po dvije osnove, seksizam i mobing, i treća, jezična - čemu uporaba augmentativa? Jer, ja već odavno znam da „Dr..va nije čarobnjak“ i shodno tom, puno prije objave rezultata pomenutog istraživanja, učinila sam sve „mijenjajući sebe i svoje navike“, kao npr.: promijenila riba more, pa boju kose, pa boju sočiva, pa boju laka za nokte, pa ne čitam puno novine, šopingiram sve manje, blogam, ne radim, ne pričam...šutim k'o riba i dišem na škrge...zbog pušenja. Kopam, sadim, sijem, žanjem...berem. I nosim ponovo tajce, ali samo za po kući, da mi ne bi netko, ne daj Bože, rekao da sam „st.ra k....Tina“ pa ga ja poprijeko pogledala i poslala tamo, tamo negdje. Ma nema veze...bitan je stav, naravno... pozitivan. I Proevropski, tj. Prošvic..ski, ako je moguće. Jer, obećana Švic..ska...ah, ti pusti snovi...nije moguća. Mijenjajte sebe, jer to je vaša jedina šansa i izbor za preživljavanje. Svi ostali izbori su njihove šanse, evo, već trećinu mog jednog Jedinog Života. |
19.10.2009., ponedjeljak
GLE ČUDAVoljela bih znati čuvaš li još Arsenove ploče koje ti dadoh na odlasku. Sve svoje ploče. I zamisli...baš večeras, kada ne mogu pronaći nikakvu sliku , čudom pronađoh ovo...Još čuvam stari gramofon samo da bih, bar jednom u godini, osobito od kraja studenog do kraja prosinca, kada stisne zima i dan postane prekratak za smijeh, slušala kako se njegov točak okreće na 33. obrtaja, i tako okrene obrne prevrne zavrne izvrne sve poznato, prohujalo i odvede daljinama, visinama, ali sve užim stazama i za maštanje. I nije lako...ali, tada tvoj poklon, i moja jedina LP 33.godine stara postaje sve mlađa, i draža...čitavo bogatstvo. A ovaj spoj je fantastičan... po mjeri sanjara. Zamisli! Lenon i Arsen... |
16.10.2009., petak
TOŠEČesto pomislim, osobito u ovom novom stoljeću, da smo zajedno s Titom sahranili i Jugoslaviju, iako je ona živjela još desetak godina. U godini Titove smrti smo posljednji put zajedno tugovali i plakali „od Vardara pa do Triglava“. Suze svih građana su bile iste, teške i iskrene, nemjerljive kriterijima naroda i narodnosti, politike i ideologije. Bile su to suze ljubavi za čovjekom i suze straha nad sobom; one „ za kim zvona zvone“... Kažem, posljednji put smo bez stida i podjele na muške i ženske suze plakali, iako smo se još nekoliko godina zajedno smijali. Onda su se suze podijelile, tuge rata nagomilale, kaos i nakaze udružile...i opet smo svi plakali, ali ne više zajedno, i ne više jednako. I tako smo ispratili XX stoljeće. Godinu iza Titove smrti, kada je već postojala „afera štafeta“, u Makedoniji se rodio Toše Proeski. U Jugoslaviji je stigao postati pionir i pohađati par razreda osnovne škole u kojima nije mogao puno naučiti o svojoj domovini. Hoću reći, dvostruko veći dio svog kratkog života proveo je u matičnoj, novostvorenoj državi. Svi znamo koliko je bio lijep, talentiran, divnog glasa i stasa, prebogate duše, vjere i morala. Priroda mu je poklonila svega u izobilju, što ga je u kratkom vremenu načinilo pjevačkom zvijezdom, a za uzvrat mu rano uzela život i ostavila ga da živi u legendi i u našim srcima. Ne mogu da se ne pitam, što je to bilo u tom mladiću prekrasnog osmijeha, koja moć, koja magična snaga kojom je „ujedinio narode“ bivše Jugoslavije... Jeste da su mnoga uvažena umjetnička imena, imena estrade prošetala starim stazama, zbog novca, osobne nostalgije, mjereći puls sjećanja i svoje trajanje na širem, tuđem, nekad zajedničkom prostoru, i manje ili više uspješno ostavili pokoju priču za sobom. I bili kratkotrajna pojava, odigrana uloga, odrađeni posao, trag prošlosti, simbolični susret starog i novog. Ali Toše je jedini, i vjerujem da će dugo tako i ostati, koji je s nevjerojatnom lakoćom osvojio prostor „novog“ Balkana, pjesmom. Predrasude, mržnje, nespojivo, nakazno, pokleknulo je pred snagom ljepote koju je sobom nosio. I istom jačinom rastužio taj isti prostor svojom tragičnom smrću. Toše Proeski je prvi čovjek u XXI st. čija je smrt izmamila suze i potresla ljude „od Vardara pa do Triglava“. A Miris Trešnje, Miroslava Drljače Rusa, nakon toliko različitih izvedbi, zamirisao je i zalepršao svim našim granicama, brišući ih Tošinim glasom i Igrom, „Igrom bez granica“... Ostao je trag...već dvije godine još su lica mnogih mokra od suza; a sjećanje na tužni oktobar i Tošin odlazak, neizbrisiv ... Zauvijek. |
15.10.2009., četvrtak
UMJESTO CENTRALNOG |
14.10.2009., srijeda
LISTOPAD |
11.10.2009., nedjelja
NEDJELJNA VEČEROdlazi dan, kišan i dosadan. Brali smo jabuke. Slagali u košarice. Podosta bacili; ljetna suša ih uništila. Kruške pogotovo. Zašto je nedjeljna večer uvijek tjeskobna; prijateljica kaže, zato što se rastajemo od iluzije. Istina, vikend je obećanje. Rano smo večerali, odnosno, kasno ručali. Prošao dnevnik i muž zadrijemao. Oteo mu se pokoji zvuk sna, što je ljubimca navelo da zagrebe po vratima. Puštam ga u kuću i on se namješta u položaj za spavanje. Gasim TV i uzimam peglu. Biram dio veša i promatram ih. Šta li je to na licima mojih spavača; umor, mir, nemir... Idemo sutra u bolnicu. Kratki kirurški zahvat, kažu rutinski. On kaže da se ne boji, pa onda i ja kažem da nema razloga za strah. Pita me da li idem s njim. Kad već pita, znam da želi i ja govorim, kako da ne. Ne volim oktobar. Ne volim peglati...ali volim miris čistog veša koji se širi domom. Miris je to obiteljski, i uvijek jednako puni nosnice, i uvijek te jednako vraća dalekom domu, i uvijek ti jednako ostavlja prostor da otputuješ tko zna kud...Dok hrpa veša postaje sve veća, dok radiš nešto što ne voliš, misli si biraju ono što vole i žele. I u tom ritmu pokreta ruke zalijepljene za ručku pegle, zvuka muževog sna, ljubimčevog protezanja i putovanja mojih misli, prolazi jedna obična nedjeljna večer...i da nije kišna, možda, i da misli mogu preskočiti sutrašnju bolnicu, vjerojatno bi bila i zaboravljena kao jedna u nizu običnih obiteljskih večeri. |
KAKO STEZnam da je „ život neizlječiva bolest“ kako reče naš veliki književnik. Znam da će u mom životu biti gorkih, kiselih, slanih i slatkih dana; bit će i slađih, i tužnih...i teških noći. Ali, dok živim, ne bih se željela vratiti ni u jednu sekundu današnjeg dana prošle godine. Ugasila sam tad svoj prvi blog, a tako je bio čist i tako sam ga voljela. Zvao se...... |
09.10.2009., petak
I HAVE A DREAM
Martin Luther King Junior (Atlanta, 15. siječnja 1929. - Memphis 4. travnja 1968.), američki baptistički svećenik, aktivist za građanska prava i jedan od najvećih vođa za prava američkog crnačkog stanovništva.
"I Have A Dream"... "nahraniti gladne, obući gole, i ljubiti čovječanstvo". U listopadu 1964. godine prima Nobelovu nagradu za mir. 20.godina poslije 40.godina poslije Barack Hussein Obama glavna je nada liberalne Amerike, a mladi ga slave poput rock zvijezde. Iako je uvijek bio protiv rata u Iraku, svejedno i dalje smatra da SAD mora imati važnu ulogu u zaštiti ljudskih prava u svijetu. “Ja nisam protiv svih ratova, nego samo protiv jednog glupog rata”, izjavio je Obama. Obama - novi politički stil u Bijeloj kući. Njegovi republikanski protivnici vrlo rado su mu se izrugivali zbog patetičnosti. No Obama čvrsto vjeruje u to da Sjedinjenim Američkim Državama može dati jedno novo lice i time popraviti njihov narušeni ugled u svijetu. U njegovoj autobiografiji, prodanoj u milijunskoj nakladi, piše da je mladi Obama čak probao droge i alkohol te vodio buran društveni život. No, on s odličnim uspjehom završava pravo na uglednom američkom sveučilištu Harvard, da bi se potom, umjesto odvjetničkoj karijeri, posvetio socijalnom radu i zaštiti ljudskih prava. Nakon studija ženi se samouvjerenom i ambicioznom pravnicom Michelle, s kojom ima dvije kćerke. Obama iz vlastitog iskustva poznaje i svakodnevni prikriveni rasizam koji još uvijek vlada u SAD-u, a predstavlja i oličenje “američkog sna” o društvenom usponu. Dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za mir je Barack Obama. To je priopćio Komitet za dodjelu Nobelove nagrade u Oslu ovog petka. Danas… - Rijetke su osobe poput Obame koji je na sebe privukao pozornost cijelog svijeta i ljudima dao nadu u bolju budućnost - izjavio je predsjednik norveškog Odbora za dodjelu Nobelove nagrade Thorbjoern Jagland dodavši da je Obama stvorio "novu klimu" u međunarodnim odnosima. Upitan za objašnjenje zašto je baš Obama dobio nagradu i to manje od godinu dana nakon što je postao američki predsjednik, Jagland je odgovorio: - To je jasan signal da se želimo zalagati za iste stvari za koje se on zalagao otkad je preuzeo vlast. - Obama je treći aktualni predsjednik SAD-a (ukupno četvrti) koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. No, i prvi nakon 90 godina! Woodrow Wilson osvojio je tu prestižnu nagradu 1919., a Theodore Roosevelt 1906. godine. Jimmy Carter dobio je nagradu 2002. godine, dva desetljeća nakon što je napustio Bijelu kuću. Obama: Ne zaslužujem nagradu, ali prihvaćam je kao poziv na djelovanje. (izvori: mnogi...) |
08.10.2009., četvrtak
VLAKOVI
Nekad je bilo više poezije. Ne mislim na mladost. Mislim na vrijeme kada su i vlakovi nosili imena pjesnika. Bilo je lijepo putovati vlakom koji se zvao „Matoš“ i povezivao dva grada prugom na najbrži način, Zagreb i Beograd. Često sam putovala na ispite tim prijevoznim sredstvom; vlakovi su tad, čini mi se, imali dušu... Udoban, s tihom umirujućom muzikom, kavicom... "Matoš" me vodio ka mom cilju ostavljajući po komadić treme na svakoj prohujaloj stanici. Kretao je iz Zagreba oko pet ujutro a vraćao se u tri poslijepodne, tako da sam ponekad uspijevala položiti ispit „od Matoša do Matoša“.
Dosta toga je otišlo u zaborav, ali se sjećam profesora hrvatske književnosti Mate Lončara, strogog, s ironijom kao svojom popratnom pojavom, pred čijim pogledom smo se prilično gubili i na vježbama, a tek na ispitu... Nakon neprospavane noći, putovanja, čekanja u abecednom redu na ispitu, skupila sam hrabrost i oko 14.00 usudila se zamoliti profesora, uz pristanak kolega, da odgovaram kako bih stigla na „Matoša“. Hladno je odgovorio kako nema problema, kako vlak ide u 15.15, i da je to sasvim dovoljno vremena za mene. Svi smo se pogledali s nevjericom, tj. s mišlju da mi je bilo pametnije odgoditi vlak, platiti i spavanje u hotelu i čekati svoj „prirodni red“, nego se ovako „sudariti“ ravno u oči s profesorom kod kog je „šestica“ bila mjera za uspjeh, a nenametljivost do nepostojanja, šansa da se ta šestica zgrabi. Sjećam se da je rekao: Idemo, Matoš... nastavite, Franjo Marković... idemo, pa još idemo... sve do 14.50. kad je rekao: Dosta! Upisao ocjenu, ustao, rukovao se, čestitao mi i poželio sretan put. U taksiju sam vidjela da je to devetka (9), a to je skoro petica (5), i na govornici kolodvora javila mužu i sva znojna utrčala u vlak pred zvuk zviždaljke povratka. U „Matošu“, uz tihu muziku, s osmijehom zadovoljstva i blaženog umora i mira, uz kavicu i cigaretu dugo gledala s nevjericom u indeks i ponavljala u sebi: Kod Lončara devet... pa to je, to je... fantazija. Na zagrebačkom kolodvoru, u zimsko predvečerje čekala su moja dva nasmijana muškarca, od kojih se jedan skoro nije vidio od buketa cvijeća, ali je uspio vidjeti mene i potrčati mi u zagrljaj. Malo tko danas putuje vlakom. Na toj relaciji kažu da je sigurniji bus, čak i od auta. Imala sam samo pet dana pred sobom da si organiziram odlazak u Beograd na koncert Leonarda Cohena . Htjela sam "probiti led" odlaska nekim velikim povodom, razlogom... da lakše podnesem susret s tim gradom; htjela sam... ma htjela sam da zaboravim da tamo nemam više nikog svog... ni prijatelje na broju, ni kolege koji me se sjećaju, ni mamine tetke koje bi me čekale... samo meni prazne i poznate ulice. Pa sam si rekla, idi da vidiš i čuješ Koena, i tako ćeš vidjeti i Beograd. Nazvala sam prijatelja da mi kupi kartu. Spremila se. Prijatelj me nije razumio. Pričao je o Juliju Iglesiasu i o tom kako ti „starci“ samo otvaraju usta itd. Nije mogao shvatiti da ja želim vidjeti tog „divnog gubitnika“ kako otvara usta, i baš zato što ima 75godina, i što se više nikad neće vratiti tu gdje će sutra biti... Nudio mi je smještaj, provod, hvalio neka druga mjesta koja su in pa in... itd... nikako ne shvaćajući da to nije ono što ja želim i za što ga molim. Nismo se prepoznali, promijenile su nas godine i vrijeme. Nisam otišla. A žao mi. Žao mi je, jer sam htjela ići vlakom, koji kreće rano ujutro, negdje oko pet... koji ide onim istim putem meni znanim. Ne rekoše mi na informacijama kako se zove, ali htjela sam mu dati ime: KOEN. Ne bih ja to nikom rekla, ali bih se smješkala, dok bi on ostavljao moju tugu negdje u Vinkovcima, Inđiji ili onim malim stanicama na kojima takvi vlakovi ne staju, nego samo važno projure ostavljajući u staklu prozora prizor službenika s kapom koji mu maše. |
06.10.2009., utorak
MAK, SLOVO, INDEXI
MAK DIZDAR (1917. - 1971.)
SLOVO O SMIJEHU (Kako ga je izgovorio Mravac tisuću četiri sto pet desetog ljeta dva na deseti dan februara u Dubrovniku) Nekad davno ja ti bijah pa se smijah Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah… Osmijavah nasmijavah zasmijavah I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha Kad se smijah tim se grijah Sve u svemu kad se smijah tad i bijah Onda smijeh posta grijeh Grešni grijeh, Grešni smijeh Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh Grijeh smijeha Smijeh grijeha Opet sada ko nekada smijač mole da se smije Smije smijehom smije grijehom Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam Od smijeha od tog grijeha i ne spavam Od svih kvaka po najviše smijeh kvači I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači Kad se smijah tad i bijah Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem I na kraju Možda ja to samo snijem Kako smijem kako smijem O tom grijehu O tom smijehu? |
05.10.2009., ponedjeljak
MOSTOVI
ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898. - 1925.)
HERCEGOVINA Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće Iz plave tame stabla strše Na cesti više nikoga nema Cesta stala sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline U noći stabla maknuti se neće Tek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda. OPOMENA Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde. ALEKSA ŠANTIĆ (1868. - 1924.) ZIMSKO JUTRO (Borisavu Stankoviću) Svanu. Mujezin viče na munari: Salepčija se čuje: "Vrućo! Taze!" Otvaraju se gazdinske magaze I brave škripe i ćepenci stari. Poledica je. Zgureni metlari Trljaju ruke. Niz Mahalu Donju Po koji Turčin projaše na konju, A za njim stižu hrti i ogari. U berbernici skupljaju se age, Puše i srču kavu. Iz odžaka Po njima titra vatre crven laka, I okna suze od pare i vlage. Poneka cura s ibrikom, sva jedra, Na česmu pođe, i dok vjetar mete, Nanule klepeću o gole joj pete, I puna, zdrava tresu joj se njedra. U dugom ćurku pognuti, sa štapom, Trgovci kraču i nazivlju boga. Pokoji liska, polunagih noga, Na vjetru trči za razdrtom kapom. Prolaze krave i riču. S kantarom Već baždar čeka. U vrevi i buni Hljebar se krivi: "Somuni! Somuni!" I dalje čuči za mangalom starom. Sve življi biva sokak i raskršće, Pod teretima drumom škripe kola, Bič puca... Tegle, stenju kljusad gola, I hladno jutro nad Mostarom dršće. (izvedba: Rale Damjanović) |
04.10.2009., nedjelja
SARAJEVOSARAJEVO Sad nek spavaju svi naši i besmrtni. Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče. Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu. Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša. Dosadna duga sarajevska kiša. Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici! Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju. Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena. Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti i mučiti manje kroz stradanja? Zbog toga zar manja biće moja glad za tobom i manje moje gorko pravo da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”? Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti, ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene, ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim i reći vam da sam tužan do očajanja. U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji. U Parizu kako da zovem hitnu pomoć kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona? Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke, i one čak znaće šta je to što me boli. Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša. 1961 TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME Šetam gradom naše mladosti i tražim ulicu za svoje ime. Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije. Dok je istorija trajala šta sam ja radio? Prosto volio tebe. Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu , kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti. U početku ona ne mora imati mnogo zelenila, čak ni svoje ptice. Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom, uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas. Bilo bi lijepo da bude popločana, ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije. Najvažnije je to da u ulici s mojim imenom nikad nikog ne zadesi nesreća. 1968 (Izet Sarajlić) |
03.10.2009., subota
MALA, VELIKA MOJAIZET SARAJLIĆ (1930. - 2002.) "...Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2..." SEM SMRTI Sem smrti meni se već sve dogodilo. Mogu obići još koju zemlju, mogu steći još kojeg prijatelja, mogu (zašto ne?) dobiti neki orden (bio bi to prvi orden u mom životu) ali sve u svemu sem smrti meni se već sve dogodilo. To da svojim odlaskom ne ranim one koje volim i one koji me vole jedina je stvar koja me još drži za ovaj život. OPROŠTAJ S VELIKOM UMJETNOŠĆU Sjećate li se "Čuda u Milanu"? Sjećate li se prvih, vaših i njegovih, filmova Žerara Filipa? Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"? Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"? i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"? Sjećate li se Modunja i njegove kiše? Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja na premijerama drama Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića? Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i Davida Ojstraha? Sjećate li se književnih večeri Slobodana Markovića, Evgenija Jevtušenka, Tadeuša Ruževiča Hansa Magnusa Encensbergera? Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog? Sjećate li se svoje ošamućenosti nakon sklapanja posljednje stranice Davičove "Pesme"? Sjećate li se kako ste, potom, gutali nove knjige Mareka Hlaska, Jurija Kazakova, Danila Kiša, Jozefa Škvoreckog? Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela? Više ste voljeli Belove priče? Sjećate li se "Putniče, kad dodeš u Spa...."? Sjećate li se onog nestrpljenja s kojim ste isčekivali novi broj "Novog svijeta"? s nastavkom Erenburgovih memoara? Sjećate li se kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova" htjeli da se javite lično autoru i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi? Sjećate li se izložbi Marija Mikulića Ljube Laha Safeta Zeca Ibrahima Ljubovića Emira Dragulja? Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"? Sjećate li se Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212? Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića? Nikada. Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti. Nikada više One strasti stvaranja. One radosti druženja. Onog sjaja zvijezda u stihovima mladih pjesnika. Doba velike umjetnosti je prošlo. Ja sam barem u njemu živio! DRUGI PUT BIH ZNAO Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima i zalascima sunca. Premalo sam se naslađvao ljepotom starih pjesama i šetnjama na mjesečini. Premalo sam se opijao vinom prijateljstva mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj nisam imao barem dvojicu prijatelja. Premalo sam vremena odvajao za ljubav kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme. Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu. Drugi put bih znao. NE ZNAM ZAŠTO Ne znamo zašto, ništa ne znamo zašto. Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici kad topovi ne znaju pjevati o susretima ne znamo zašto usta moraju da proplaču Zbogom kad je ljepša, manje bolna riječ Doviđenja. Ne znamo zašto moraju biti peroni kad ima dovoljno trava za požar usta i ruku, dovoljno za susrete, dovoljno za rastanke, ako se već rastati mora Ne znamo zašto, ništa ne znamo zašto, čekamo poziv granata, dok kraj nas kao neopjevane žene jeseni prolaze, prolaze... |
02.10.2009., petak
BERBERMersad Berber (67), jedan od najvećih i najosebujnijih bosanskih slikara i grafičara, koji od 1992. živi u Zagrebu, ovog je proljeća postao počasni član Ruske akademije umjetnosti, zatim je priredio velike izložbe u Moskvi, Barceloni i Londonu, a upravo radi na novom ciklusu “Arhiv” koji će, među ostalim, izložiti na monumentalnoj retrospektivi u Barceloni 2009. godine. Berber je vrstan crtač i ilustrator, primarno grafičar, a radio je i kazališne scenografije i filmske plakate, primjerice, za Kusturičine filmove, te dizajnirao omote ploča za Indexe. Svoju inspiraciju najviše crpi iz “mističnog svijeta Bosne, njezinih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njezinih ljudi”. Izlagao je u svim većim gradovima svijeta, od Londona i Madrida, preko New Yorka do Moskve, Jakarte i New Delhija, dobio je 50-ak nagrada, a stručnjaci su ga uvrstili među najveće svjetske postklasiciste. Najznačajniji ciklusi su mu “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike” i drugi, a radovi mu u svijetu postižu visoke cijene. ……………….. NACIONAL: Je li vam mistični svijet Bosne najveća inspiracija? -Da, tih 500 godina istočne kulture i velike religije, koju je prihvatio dio mog naroda, taj miris Orijenta, prelio se na Bosnu u kojoj se i danas osjeća tragični usud ljudi koji su živjeli na razmeđu velikih civilizacijskih kultura. Kao slikara grafičara oduvijek me zanimao taj čudesni povijesni dekor i razni slojevi Bosne, od otomanskih do današnjih, te traume njezinih ljudi. Teško je to racionalno objasniti, ali Bosna je tema koja se provlači kroz cijeli moj opus, od njezine povijesti i pojedinačnih slučajeva kao što je Rom Beriša pa sve do ilustracija knjiga poput “Soneta” Skendera Kulenovića. Jedan lik u djelu Orhana Pamuka, koji je kao pisac ušao u svijet otomanskog imperija, objašnjavajući svijet Orijenta citira velikog njemačkog romantičara Friedricha Hölderlina: “Pred svjetlošću vašeg velikog gospodara djeca prije nauče moliti nego što nauče govoriti, a prije nego što nauče hodati, nauče klečati.” I književnik Meša Selimović dao je sjajnu definiciju duha Bosne kad je primao nagradu za “Derviša i smrt”: “To je prevelika voda da bi ju zemlja upila, a premala voda da bi se more zvala.” Kad sam 1992. došao u Zagreb, odmaknuo sam se od rodne zemlje i mogao sam je kao emigrant mirnije promatrati. No ostala je nostalgija. .................... NACIONAL: Zašto nostalgija? - Kad su Tarkovskog nakon što je emigrirao iz Rusije u Italiju pitali zašto je svoj kapitalni film nazvao “Nostalgija”, odgovorio im je citatom grčkog pjesnika Seferisa: “Kamo god otputujem, Grčka me ranjava.” Moj prijatelj Predrag Finci, koji je sada sudjelovao na Bejahadu, u svojoj knjizi “Tekst o tuđini” za koju sam radio ilustracije, objasnio je značenje emigranta apatrida: “To je bolje od smrti, gore od života.” (izvor: Nacional) |
01.10.2009., četvrtak
FAZA
Nenadano se „navukoh“ na ovu „bosansku fazu“. Da li zbog pročitanog vica ( kojeg usmeno prihvaćam samo kad ga Bosanci pričaju) ili slika koje me gledaju iz novina zadnjih dana u pozi „nasmijani Marx“.
Ili zato što je stigao oktobar, ne da se on zavarati Suncem. A sat na ruci neravnomjerno kuca...staro novo, novo staro...tika taka, taka tika... Neka kuca, proći će. |
STOLJEĆE XXI |
Hvala Đorđe! 
