MALI SUNCOKRET
30.09.2009., srijeda
SJEĆANJE
Uvijek sam mislila da Perhana ili Malikovog starijeg brata s naočalama debelih stakala i s harmonikom u ruci može glumiti samo čovjek s viškom tuge u sebi.
Drago mi je što sam danas slučajno naišla na Davora Dujmovića, u godini kada se navršava 10godina od njegove smrti i na isteku mjeseca iste godine koja označava 40godina od njegovog rođenja. "Davor Dujmović rođen 20. septembra 1969. god. u Sarajevu, kome je zauvijek ostao nadimak Perhan, ime junaka iz filma ´´Dom za vješanje´´. Kao i mnogi glumci imao je neku sreću ili sudbinu. Tada je išao u drugi razred niže muzičke škole i imao je običaj da poslije nastave svrati kod svog oca koji je tada radio kao privatnik na pijaci Markale. U obližnjem restoranu, gdje je svratio na sok, Kusta i njegov asistent slučajno su došli u isti restoran. Asistent je pitao Davorovog oca da li može da učestvuje u audiciji; on je pristao i poslije toga krenulo je probno snimanje, gdje se pokazalo da on to može. Nakon filma "Otac na službenom putu", koji je nagrađen Zlatnom palmom u Kanu, odlučio je da upiše filmsku akademiju. Nije mu uspjelo i nije više ni pokušavao. Uslijedila je nova značajna uloga Davora u filmu "Strategija švrake". Sa nepunih osamnaest godina Davor Dujmović je glavni glumac u narednom filmu Emira Kusturice, "Dom za vješanje", nakon kojeg je proglašen za jednog od pet najboljih glumaca u Evropi. Davor i njegova partnerka u filmu (Azra) Sinolička Trpkova proglašeni su za najbolji glumački par u ex Yugoslaviji. Nakon toga u prvoj pozorišnoj ulozi, igra kapetana Skota u Sarajevskoj "Mjesečevoj predstavi". Davora su kritičari prilikom svjetskih premjera filmova u kojima je glumio poredili sa Dustinom Hoffmanom, glumcem prema kojem bi se pisao i prilagođavao scenarij. Istina je da se početkom 90.-ih ozbiljnije "navukao" na narkotička sredstava i da se nekoliko puta pokušao liječiti, ali bezuspješno. U tom periodu preko medija je poručivao: "ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo "ja sam mal' pa sam radoznal", ali radoznalost se u ovom slučaju placa ovisnošću." Rat je Davora zatekao u Sarajevu, gradu kojem se – nakon mnogobrojnih putovanja – vraćao sa dječačkom radošću i strašću. U Sarajevu ostaje prvih mjeseci rata, i nakon toga razočaran dešavanjima i BiH odlazi u Beograd. Tamo je snimio još nekoliko filmova, od kojih je najpoznatiji "Underground". Nakon završetka rata Davor dolazi u Banja Luku, gdje upoznaje Andreja Gartnera sa kojim osniva fond za kulturu Republike Srpske, koji poslije dobiva naziv Davor Dujmović. Nakon boravka u Banja Luci odlazi u Sloveniju kod djevojke sa kojom je živio posljednjih mjeseci. Svoje slobodno vrijeme je provodio u prirodi sa konjima, gdje je odigrao svoju zadnju, tragično istinitu ulogu, u Novom Mestu, Slovenija 31.05.1999. godine izvršio je samoubistvo... Filmografija • 1985 Otac na službenom putu (When Father Was Away on Business) • 1987 Strategija švrake (The Magpie Strategy) • 1988 Dom za vješanje (Time of the Gypsies) • 1989 Mjesečeva predstava Teatar • 1990 Aleksa Šantić TV serija • 1990 Adam ledolomak (Adam the icebreaker) • 1990 Belle Epoque (Gavrilo Princip) • 1991 Top lista nadrealista TV Serija • 1991 Sarajevske priće TV Serija • 1992 Prokleta je Amerika (Ružina osveta) • 1995 Underground (Bila jednom jedna zemlja) • 1995 Složna braća TV Serija " (Wikipedia) |
29.09.2009., utorak
ČEMU SMO SE SMIJALI |
28.09.2009., ponedjeljak
BIZARNA
Prošlo je teških pet godina njenog života. Ne boli ju više to što on ima drugu. Po sve češćim susretima s njom i sinom, po izrazu lica, pokretima i slučajnim snom na trosjedu uz TV, baš kad bi trebao otići od njih k njoj, slutila je da je ljubav prošla. Nije znala da li joj to baš sad treba niti što joj znači. Svakako joj je laskalo, ali preboljela ga je.
A i krenulo joj je. Ostvarila je veliki san svog života otvaranjem privatne ordinacije. Osjetila bi lagani ponos i toplinu sjećajući se partija povodom otvorenja; pozvala je sve privatne i poslovne drage ljude, bilo je veselo, prijatno i po prvi put je dokazala i njemu i najbližima, a i svom sinu koji će tek jednom sve to shvatiti, da je jaka i što sve može sama učiniti. Jeste da je u majci imala podršku i pomoć, ali nakon svoje dugogodišnje depresije i bračnog sloma, mislila je da neće nikad povratiti nestalu snagu i volju. Jedino što je ostalo isto, bila je njena prekomjerna kilaža. Borila se posljednjih mjeseci s tim kao lavica, pješačila, gladovala, okretala pedale, brojala vodene i voćne dane, sanjala hranu...ali bez vidnih rezultata za druge. Par kilograma koje je skinula ipak na partiju neće nitko primijetiti i opet će biti onih koji će zlobno reći da nije ni čudo što ju je ostavio, uspoređujući je sa njegovom izabranicom zbog koje je pukao njihov brak. Čak joj je i sin po povratku s nekih vikenda provedenih s ocem znao reći onako naivno dječji što i ona nije mršava. Nikad joj doduše nije rekao da je debela, ali boljelo ju je i to, tako...malo. Nešto ju je mučilo u posljednje vrijeme; počela je primati čudne mailove; bila su to ugodna i usudila bi se reći toplija pisma od poslovnih poruka dotad primanih, ali nikako nije mogla dokučiti tko bi to mogao biti. Počinjala su uvijek s tim da se ništa nije promijenila, da ga je usrećila svojom pojavom i iznenadnim susretom, poznatim zagonetnim pogledom samo njoj svojstvenim, i da se raduje njihovoj poslovnoj suradnji, a uskoro će i sama znati čije ju oči prate... U početku je odbijala svaku pomisao na odgovor, i pustila je vremenu da se taj netko otkrije, znajući da bi to mogao biti bilo tko. Vraćajući se uvijek na prvo pismo i shvativši da je napisano par dan iza partija, sjetila se da je žardinjera s vizitkama bila dostupna svim gostima, i kao kroz maglu shvatila da je tu bilo i njoj nepoznatih ljudi, što ju nije iznenadilo s obzirom da njena majka pati od količine i smatra da za poslovni uspjeh tek u količini možeš pronaći one prave, oko čeg su se uvijek prepirale. Ali ovaj put, na njeno pitanje, majka je rekla da je izostavila svoje ljude, poštujući njenu želju i želeći i sama pokazati zajedničkim prijateljima, a i bivšem zetu, da je to isključivo njen izbor i uspjeh. Iznenadila je samu sebe shvativši da ju je majčin odgovor obradovao. Onda je to bio ipak netko samo njen i po prvi put je poželjela da mu odgovori. Divila se njegovom strpljenju, upornom pisanju u prazno, uvijek s istom onom toplom i tajanstvenom notom koja je u njoj budila obećanje nečeg lijepog što tek treba doći. Sve više se vraćala ne samo na prvo pismo, nego ih je čitala u kompletu, a počela su stizati i za dobro jutro i laku noć, i iz dana u dan bivala sve ljepše napisana i njoj sve draža, i počela joj značiti više nego što je htjela i željela. Unatoč velikom broju, iz njih je mogla zaključiti samo to da se bave srodnim poslom i da se dugo ili kao dugo, poznaju. Ni jedan konkretan detalj joj nije govorio tko bi on mogao biti. Sklonija je bila tom da vjeruje da je to netko nov, da nema veze sa njenom prošlošću, nego da mu se dopala upravo ovakva kakva je sad, sve dok jednom nije spomenuo, da unatoč njenoj sadašnjoj ljepoti, nikad neće prestati željeti vitku studenticu u koju je bio zaljubljen, i njihove šetnje uz rijeku grada u kom su studirali. Iako svi veliki gradovi imaju rijeku, jer su tako i nastajali, napokon joj se činilo da je tajna riješena i dopisivanje je počelo. Vraćajući se dvadeset i pet godina unatrag, počela su je stizati sjećanja na njega, mladost, snove, zajedničke planove, noći, dane...i koliko god se trudila da ne pokaže svoj sadašnji život teškim i promašenim, prepuštajući se ritmu njegovih toplih pisama, otkrivala je svu tugu i bijedu svog lošeg braka, ostavljene žene, kompleksa, dugogodišnjeg nezadovoljstva i depresije posljednjih godina. Koliko se ona više otvarala to su njegova obećanja bila slađa. I kako su dani prolazili njena žurba da stigne do kompjutora je bila sve žešća, bilo da je išla na posao ili se vraćala kući, znala je da ju čeka on; dosad za laku noć i dobro jutro, a sad već i za dobar tek i komentar nekog dobrog filma ili knjige koju je pročitala. Komp je postao doslovno njen najdraži kompić, sve ono što je tražila negdje drugdje bilo je tu, u njenoj sobi, glavi i samo njoj poznato i vidljivo. Nije joj bilo teško pješačiti do posla, ni trčati nakon ručka, ni ne jesti...znala je da mršavi bez problema, da je u stvarnom proljeću napokon dočekala i svoje proljeće, i tek kad joj je bivši rekao da stane na vagu jer odlično izgleda poludjela je od sreće shvativši da joj do ljeta ostaje još samo par kilograma viška i da će u njihovim planiranim šetnjama uz more najviše ličiti na onu vitku studenticu čija se ljepota ogledala u rijeci i njegovim sjajnim očima. Iako ga je molila da joj pošalje sliku, ostavljao bi to za neki drugi put, a i ona nije insistirala, želeći da joj što duže bude samo onakav kakvim želi da ga vidi. O njegovom životu nisu puno pričali; dovoljno joj je rekla rečenica tako lijepo napisana: uspješan je ali nije sretan. Odlagala je njegovu priču za more i obećala je sebi kako će ga samo slušati i uživati u njegovom baršunastom glasu, kojeg doduše za ovih nekoliko mjeseci nije čula, ali ga je pamtila i bila sigurna da je baršunast. Vrućine su počele, i dok je on opisivao svoje šetnje uz njihovu rijeku, ona je mahnito jurila kupujući sve što joj je zapelo za oko bilo kojeg izloga njenog grada, jer „dva broja manja“ mogla je u svoj već desetak dana otvoren kofer spakirati sve što je već niz godina sanjala i u čemu je sebe sad uživala gledati. Na majčino pitanje u čemu je tajna, kratko je odgovorila da je „u tajni“ i smijući se zamolila ju da nakon tjedan dana mora dođe po unuka uz neki izgovor vjerujući u majčinu vještinu i radujući se njenom susretu s tajnom. Da se sin nije toliko radovao moru; da je imala zamjenu za godišnji odmor dužu od dva tjedna; da je mogla neprimjećeno razbiti kompjutor ili ga trajno ugasiti; da je mogla,,,ostala bi doma. Zaključala se u sebe, isključila telefone, dala majci dijete i pravila se da je nema. Jesti je već i zaboravila, a onih pet ljudi do kojih joj je stalo i tako bi jednom saznali zašto nije ni malo pocrnila kad je globalno zatopljenje sveprisutno, a ona se i kao pasionirani ljubitelj vode nije odricala ni jednog zadovoljstva koje more nudi, čak i kad ju je bilo stid skinuti se u badić. Jer, od onog prvog susreta i zagrljaja s vodom, zadovoljstvo bi progutalo sve kopnene nevolje koje je donosila sa sobom. Na moru je samo mislila o njegovom posljednjem mailu, gdje joj je kratko i grubo dan pred polazak rekao kako on nema novaca za skupe provode i što ona misli tko je ona...vjerujući u neku grešku napisala je niz pisama uz molbu da ju nazove, da joj objasni što se događa i što sve još, ni sama nije znala. Bile su to riječi pisane u šoku...provjerit će ih po povratku gdje će je sigurno čekati neko njegovo toplo pismo sa razumnim objašnjenjem. Dva tjedna su presporo prošla; drhtala je prilazeći kompjutoru; kasnije je drhtala prilazeći sobi u kojoj je bio smješten; a onda je počela drhtati pri samoj pomisli na njega, pa na to što se desilo. Do zime je shvatila da se nije desilo ništa; ona je nešto lijepo pisala, čitala i pročitala; to što je pisac htio reći tumači svaki čitač onako kako mu paše tad, baš tad i nikad više ponovljenom i istom tad. Konstatirala je da je premršava. Ostalo je pitanje tko je bio pisac pisama; da li je to bio njen bivši muž, njegova prijateljica, kolega s bivšeg posla, njena prijateljica, susjed ili pacijent, ili neka zaboravljena kolegica s faxa. Svi gradovi koji imaju Medicinski fakultet smješteni su na rijeci i obali; svi studenti su imali neku svoju ljubav, neke svoje oči u koje su gledali, i oči koje su ih pratile, a vrijeme i mašta vidjeli su ih sve više... I svi danas tako jednostavno možemo biti netko drugi, i takvi ući u nečiji stvarni život. P.S. Ovo je jedna od tri bizarne priče koje sam čula posljednjih godinu dana; slušala sam i gledala u oči učesnika;(a onih koje sam čula od drugih, ima hrpa). Možda ih jednom uspijem ispričati i napraviti omnibus pod naslovom BMI (body mass index). Bio bi to moj prilog trendu kako sigurno doći do željenog BMI-a, ali i opomena kako izbjeći moguću traumu suvremenih načina komuniciranja. Ali prethodno moram smisliti kako pomoći onima kojima je indeks bio u granicama normale i kojima nije trebala dijeta. |
26.09.2009., subota
USPAVANKE |
24.09.2009., četvrtak
"WITH A LITTLE HELP FROM MY FRIENDS" I NOVE FRENDICE |
20.09.2009., nedjelja
THE MAMBO KINGS |
19.09.2009., subota
KOKTEL
C U B A
H A V A N A E R N E S T O SALSA, RAUL, LENA, FIDEL, REDFORD, PLAŽA, STIPE, RUMBA, CIGARA, PRŠUT, PALME, WIM, MARQUEZ... |
18.09.2009., petak
DAN PONOSA
"Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi." - Hermann Hesse
Hvala sine  ; majka je danas sretna  …I tata, naravno  .ČESTITAMO!      |
16.09.2009., srijeda
(RAZ)BAŠTINABoraveći početkom ljeta u susjednoj istočnoj državi posjetila sam popularan restoran vrlo prijatnog i originalnog ambijenta. Uz laganu muziku, glasno tihu da ti i razgovor bude ugodan, pričali su mi o povijesti tog mjesta i njegovoj izbjegnutoj zloj sudbini. Kada su bljesnuli gradom suncem obasjani izlozi i staklena ogledala novoizgrađenih raskošnih zdanja, „šef“ reče: „Rušite ono ruglo.“ Pobuniše se starosjedioci, kulturni ljudi i „kulturnjaci“ i vidjevši da to nema adekvatan odjek i željenu posljedicu, potužiše se „šefovom šefu“, a ovaj reče: „ Ne rušiti, za ime Boga; to je najlakše. Treba je urediti i to što prije.“ I tako je nastao sofisticirani restoran na mjestu stare željezničke stanice sa „zvonikom” i „Malim vozom”, za prave ljubitelje dobre hrane i vina. „Mala stanica" se nalazi u naselju Nova Varoš; restoran je smješten u objekt u kojem se 1891. godine nalazila mala željeznička stanica te je pod zaštitom grada i države. Interijer je urađen u retro stilu sa dominacijom drveta i kovanog željeza. Ovaj lokal krasi preko 200 fotografija stare Banja Luke.“ Šefovi su srećom bili različitog zanimanja i ukusa, interesa i osjećaja za ono što čini biće jednog grada. Možda izbor sadržaja i nije najsretniji, a možda i jeste, jer će upravo on takav, prilagođen novom vremenu i interesima onih koji dolaze omogućiti da „lakše“ upoznaju nešto od onog što je samo prošlo, a moglo je nestati. U našem glavnom gradu, vapaj onih koji znaju što je kulturocid nije stigao do šefa, niti šefovog šefa, a i ako jeste, netko se pravio gluh. „ Razne su udruge pokušale zaustaviti projekt Cvjetni trg...apelirajući da se ne dopusti rušenje kuće istaknutog pjesnika hrvatske moderne...“ Srušena je kuća na Cvjetnom trgu u kojoj je živio pjesnik Vladimir Vidrić. Na stogodišnjicu pjesnikova rođenja 1975. godine postavljena je spomen ploča, a u godini stogodišnjice njegove smrti, srušena mu je kuća. Pa ona, što starija to ružnija, nije zaobišla ni kulturnu baštinu, kojoj upravo starost daje ljepotu i vječnost u postojanju i biću jednog grada. „Vidrić i ta kuća u protekle dvije godine postali su simbol borbe kojom su se građani pokušali suprostaviti kontroverznom projektu Cvjetni trg.“ Dajući neku sitnu lovu za reizdanje knjige „Pjesme“ kojom se obilježava obljetnica, poduzetnik, uz izjavu da tim činom „ne čisti dušu“, da se trebaju financirati mnogo uspješniji književnici, i da se pjesnik u toj kući nije rodio, nego samo živio, ne pretpostavljajući da se pjesnik možda rodio u bakinoj kući, nedostaje mi u tom nizu još samo izjava da će mrtvom pjesniku i živom gradu nadoknaditi mrtvu kuću gradeći mu „još stariju i ljepšu“. Pretpostavljam da nije znao, a možda bi i to ukomponirao u svoje bahato velikodušje , da pjesnik nije ni umro u svojoj kući, nego u umobolnici u Vrapču. VLADIMIR VIDRIĆ "(Zagreb, 30. travnja 1875. - Zagreb, 29. rujna 1909.), hrvatski književnik, jedan od najistaknutijih lirika moderne. Potječe iz imućne građanske obitelji (otac, odvjetnik Lovro Vidrič, bio je slovenskog podrijetla). Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri. Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma "Boni mores", objavljena 1897. godine u "Vijencu". Opus mu je nevelik: broji 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku "Pjesme", koju je sam izdao 1907. godine. Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu." ROBLJE “Ogromna, crna. Na svijetloj provi Vrzu se sapeti ljude i žene I lamaju ruke i nijemo plaču A kose im lete raspletene. Stištu prsti i grče ruke, Okovane pružaju k nebosklonu, Sa tala se dižu i kažu i kažu, Gdje sunce tone na stranu onu.“ GRIJEH “Ja vidim grijeh. Gle! Gola, divlja hrid I oblak tavan, vihrom raskidan, A s hridi zublja. Krvav joj je žar I pada u noć i u ocean.“ MRTVAC “S kamena po crnoj zemlji Val se dima povijava. Ukraj žrtve utrnute Oboreni starac spava.” JUTRO “A svitaše jutro. rosa je pala, Pa se u krupnih kapljah blista. Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti Jasika širokog lista” ADIEU ”O moja je leđa lagano Krcnula mandolina I moj se kaput raskrio. Purpurna pomrčina moje je vjeđe prekrila Os sunca, vjetra i vina. A moja se ruka ganula Koja pjesmice sklada, Svijetlu je suza utrla Što mi sa zjena pada. Tako silazim, gospojo, Stubama tvojega grada.” "Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine." (Ivo Frangeš) (izvori: J.L., Wikipedia) |
15.09.2009., utorak
KORAK U VJEČNI MIRPATRICK SWAYZE (1952. - 2009.) |
13.09.2009., nedjelja
PONOĆNA ŠETNJANe znam šta se događa, a nemam koga pitati. Sve mi se čini da je blog u krizi. Kreativno izražavanje je palo pred naletom recesije. Glavu gore, blogeri! Ma nije sve u lovi, ima nešto i u zabavi misli, igri vijuga, pozitivnom stavu, vibri, energiji...tako su me bar učili kad sam bila mala. Vidi mene, kakvu ja to lovu pominjem! Infekt, opće mjesto...omaklo mi se. Evo, npr. – nema fresh liste; zašto, nemam ja pojma. Onda, oni s desna prešli lijevo, a ni u čem se ne razlikuju od prije...tj. lošiji su sad. Ili, na naslovnici sve sami šećer iz dnevne štampe, prepričavanje i parafraziranje; ili, naslovi prosti kao da je to još IN; pa engleski nikovi...luda kuća. Ja osobno, posjećujem 3-4 bloga; rijetko, baš iz teške dokolice, kliknem neko ime koje mi se dopadne bojom, egzotičnim zvukom, naslućenim zadovoljstvom...kad tamo, ništa...prazan hod. A ovi „moji“, totalno se ulijenili; jedan se izgubio do neprepoznavanja, drugi se pravi „luđi“ neg' što jeste, a treći, pametan, bože sačuvaj...e, četvrti se trudi da bude sličan sebi, ali, gotovo da ne piše, sudeći po arhivi prije nekoliko mjeseci. Tako da mi se učini da je to jedna osoba, „3-4 u 1“. Šteta! A tako sam uživala u onom što rade...i kad sam bila najtužnija, i kad su padale kiše, i kad sam se odrekla s tugom mnogih koje sam „zavoljela“, i kad sam ponovo „opstajala“ putem riječi koja me liječila, izabrala sam njih, kao knjige... kako rekoh jednom negdje. Je li baš sve laž! Ne bi trebalo biti...pa ljudi smo, nismo političari. Ni meni se ne „radi“, sve češće...ali, ponovo nas toliko malo lijepog okružuje, toliko malo nade struji u venama vremena i trenutka u kojem živimo, pa natjeram se na radost „stvaranja“, iako to nije bog zna šta, ali IGRA je... Ako ništa drugo, „ukradem“ video od tko zna koga i gdje i iz čijeg zadovoljstva napravljen, i obradujem se kao poklon čokoladi koju ne mogu sama pojesti, pa podijelim kockice i sitne zalogaje tuđe ljepote s drugima. Jer, čokoladu nikad ne smiješ sam pojesti...kajanje će te kad tad sačekati. Čokolada je kao povjerenje...željena, slatka, ali i gorka ako se prejedeš. I napravim bar mali pokret misli, korak u negdje... što reče jedan slikar, (jebiga, zaboravih koji): „Svaki dan, povuci crtu...nešto si uradio.“ |
12.09.2009., subota
PONOĆNI POKLON
Hvaleći jednom doba dana koje najviše volim, a to je ovih par iza ponoćnih sati, kojih se na sreću, iako iz pomalo žalosnih razloga, nisam morala odreći...jedan meni drag „poznanik“ simpatično reče da i njemu „svane“ kad dođe ponoć.
Vrijeme je to mog mira...bilo da čitam, gledam odabrani film, planiram ili nešto piskaram, osjećam se dobro jer je to uz stvarni početak i početak mog novog dana. I sve moje je tad najviše sa mnom. Ponekad sam umorna da napravim nešto svoje, ali nikad toliko da ne bih ostavila na ovom mjestu nešto tuđe, nešto pročitano što sam zavoljela nekad ili ono što mi svojom ljepotom ne da mira u mome sad. Pa neka to bude i večeras kao moj ponoćni poklon. Još se ne mogu rastati od Novog života: „Bavio sam se mišlju da se ne pomerim s mesta, da sam samcit ostanem da sedim na svom sedištu i nastavim da gledam srceparajući film koji zovem svojim uspomenama, ali je kiša koja je tukla po krovu magirusa toliko zgusnula moju tešku melanholiju da sam se uplašio da više neću moći da izdržim. Iskočih napolje zajedno sa putnicima koji su štiteći glave novinama i najlon kesama , gackali i skakutali po blatu. Razmišljao sam kako će mi prijati da se umuvam među ljude, pojedem čorbu i puding, odagnam misli opipljivim zadovoljstvima i da tako, umesto da se kidam stalno gledajući u retrovizoru deo života koji sam za sobom ostavio, duga svetla svojih mentalnih farova racionalno usmerim ka delu puta koji se preda mnom pružao i konačno se sredim. Popeh se uz dva stepenika , maramicom obrisah kosu, uđoh u osvetljenu salu koja je smrdela na prženo ulje i dim cigareta, začuh neku muziku i zadrhtah. Sećam se da sam se, poput iskusnog srčanog bolesnika koji predoseća da mu se bliži srčani napad bespomoćno koprcao u pokušaju da preduzmem neke mere i prebrodim krizu. Ali nisam im mogao reći da isključe tu muziku sa radija, jer je to bila ista ona pesma koju smo Džanan i ja , držeći se za ruke, slušali kada smo se sreli posle sudara. Nisam mogao ni da dreknem da pokidaju sa zidova sve te fotografije domaćih glumaca kojima smo se nas dvoje toliko smejali dok smo jedne noći jeli u ovom restoranu. Pošto u džepu nisam imao tabletu nekakvog nitroglicerina koji bi delovao na napad tuge, onako reda radi, uzeh tanjur čorbe, parče hleba i duplu rakiju, stavih sve to na poslužavnik i povukoh se za jedan sto u ćošku. Dok sam čorbu mešao kašikom, u nju počeše da kaplju moje slane suze. Nemojte mi dozvoliti da, poput pisaca što imitiraju Čehova, svoju patnju pretočim u arogantnu sliku, u kojoj bi trebalo da sudjeluju svi čitaoci, o tome kako je velika čast biti ljudsko biće, već dajte da iz te patnje izvučem neku pouku, kako bi učinio jedan tradicionalni, orijentalni pisac. Ukratko: ja sam želeo da se odvojim od ostalih, da sebe vidim kao nekog posebnog, nekog ko ima cilj kakav niko drugi nema. A ovde vam je to zločin koji se ne prešta. Sebi rekoh kako sam tu nemoguću viziju dobio iz čika Rifkijevih stripova koje sam čitao kao mali. I tako ponovo pomislih na ono o čemu čitalac koji voli da izvlači pouke uveliko razmišlja: na mene je, dakle, Novi život ostavio toliki utisak zbog toga što su me za njega pripremale knjige moga detinjstva. Ali, pošto, poput starih majstora basni i poučnih priča, ni sam nisam mogao da poverujem u pouku koju sam izvukao, moja je životna priča ostajala to što jeste, samo moja priča, a to mi nikako nije ublažavalo patnju. A moje je srce već uveliko bilo izvuklo taj surovi zaključak do kojeg je moj um tek lagano stizao: u pratnji muzike s radija, počeo sam da se gušim u suzama. ................ Uto mi, gledajući me pravo u oči, priđe jedan stariji prodavac s pletenom korpom u ruci... „Pusti“, reče. „I to će proći. Uzmi jednu mentol bombonu. Prijaće ti.“ Na sto mi je spustio jednu kesicu mentol bombona marke „milina“. „Koliko je to?“ „A ne, ne. To ti je poklon od mene.“ Kao kad detence nasred ulice udari u plač, a dobri čika mu da bombonu. E tako sam i ja, kao to dete, pogledao tog čiku sa velikim osećajem krivice. Čiku, to je onako, od milošte, možda i nije bio toliko stariji od mene. „Mi smo danas konačno sve izgubili“, reče. „Zapad nas je progutao i pregazio. Nema više gde nam se nisu uvukli, u čorbu, u slatkiše, u gaće. Dokusurili su nas. Ali jednog dana, makar za hiljadu godina, okončaćemo mi tu zaveru, zauvek ćemo ih izbaciti iz naše čorbe, iz naših slatkiša, iz naših duša. I tada ćemo im se osvetiti. A sada ti lepo pojedi tu mentol bombonu i ne plači uzalud.“ Da li je to bila uteha koju sam tražio, ne znam. Tek, razmišljao sam o njoj pažljivo neko vreme, poput deteta na ulici koje za ozbiljno uzme bajku koju mu čika na ulici ispriča. A zatim mi na um pade jedna misao koje su se držali pisci rane renesanse ili, recimo, Ibrahim Haki iz Erzuruma, i u njoj pronađoh novu mogućnost utehe. Zamišljajući, baš kao i oni da je tuga jedna mračna i štetna tečnost čije je izvorište u želucu, odakle se razliva sve do glave, reših da povedem računa o tome šta jedem i pijem. .............. Dok sam gledao te linije osvetljene dugim svetlima autobusa, setio sam se onog refrena. Znate, ima jedan refren koji u umornom autobusu, umorni, utučeni putnik, dok se točkovi satima okreću istom brzinom, motor jauče istim tempom, a život se ponavlja u istom ritmu, izvlači iz dubina svoje duše i ponavlja ga zajedno s dalekovodima koji promiču: Šta je život? Vreme je. Šta je vreme? Udes je. A udes šta je? Život je; udes, novi život je... Eto, tako sam ja to ponavljao...u tom magičnom trenutku... ...poželeo sam da mi otkrije tajnu vremena, udesa, spokoja, pisanja, života, novog života. Ali uzalud.“ Laku noć. |
11.09.2009., petak
DOBRA I LOŠA VIJESTDanas sam čula „hrpu“ lijepih vijesti; ma, možda su to bile samo jedna ili dvije ali, količina sreće koju su proizvele je tolika da bih trčala bez daha smijući se i mašući rukama, kad već ne mogu poletjeti. I bilo bi to kao da letim. Čula sam i jednu tužnu vijest. Sjećam se, prije ne znam više koliko mjeseci, bila sam na jednom blogu i čitala kako se mlad čovjek humorom borio sa svojoj opakom bolešću; smijala sam se, bilo je duhovito, iskričavo, optimistično do zavisti. Ali, istovremeno sam se sjetila priče o djevojci koja je plakala na vijest o njegovoj bolesti. Danas je ona bolesna. Želim joj lake dane uz vjeru da je optimizam njenog prijatelja zarazan i djelotvoran. Vjerujem u to svim srcem. |
10.09.2009., četvrtak
AKOAko...ako s ekrana „skinu“ Gorana, Zorana, Aleksandra i Denisa... dajem ostavku na svoju fotelju pred TV prijemnikom. Ako se ONA vrati, ja odlazim... Kada ono što je strašilo manjinu, postane opasnost za većinu...to je već ozbiljna prijetnja našem zdravlju. Snaga i moć od koje se teško diše. 78 x 12 = 936kn. Jedne solidne Geox cipele - „cipele koje dišu“. Dišimo zajedno...jer I mi to zaslužujemo. |
09.09.2009., srijeda
REMAKENe mogu se pomiriti da je Žarko Laušević svoja glumačka prošlost. Ne mogu prihvatiti da čovjeka presretne jedan životni trenutak koji se kobno spoji s njegovom prirodom i napravi ga ubojicom. Ne mogu si predstaviti kojim životom živi sad; rastočen između krivnje, hajke, prokletstva trenutka. Mislila sam, iako poznajem potrese koji mijenjaju naše živote iz temelja, da se ovakav sudar dešava samo lošim ljudima. On se dešava čovjeku. Klonite se sebe u bijesu; bježite od bijesa drugih. Ne kupujte teške pepeljare. Pijte iz plastičnih čaša. Progutajte knedlu. Duboko udahnite. Lupite glavom o zid. Dok pijete ne zaboravite 970. Skupljajte knjige; ne oružje. Poštujte „znakove pored puta“. Volim tog glumca. Obožavam ovaj dijalog na zagrebačkom balkonu. Njegov život je postao remake posljednjeg filma. Ovaj dječak je njegov sin. |
08.09.2009., utorak
MALA GOSPA
Religija se nasljeđuje kao kuća ili zemlja, djedovina koja se prenosi na potomke. Religiozno osjećanje se uči i vježba.
Nisam naslijedila ništa od tog, tek pokoju majčinu priču o katehezi i kateheti. Tad me jedino zanimalo zašto ona ne pravi kao baka štanglice s orasima i sušenom kremom od bjelanjka, čiji okus sam osjećala, a i pamtila, dok bi ona pričala o svečano postavljenom stolu za njihovu Krsnu slavu Sv. Nikolu. Sjećam se vizitne sobe u bakinoj staroj kući. Tamno drvo, ormari, stol i osam tapeciranih stolica, kanape u istoj bordo boji sa sjajnom šipkom visoko na naslonu i zlatnim debelim resama. Drveni tamni pod zastrt bordo šarenim ćilimom i u sličnom dezenu stolnjak od teške tkanine koji je prekrivao dugački stol. U lijevom kutu od masivnih vrata visjela je ikona i kandilo. Ne pamtim ni jednu Slavu niti Božić, ni svečano postavljen stol, jer u tom zimskom periodu smo išli u školu, a raspusti su počinjali od 15.01. Kratko su u mom djetinjstvu ta slavlja i trajala, jer je početkom 60tih baka preselila s ujakom u novu kuću i poštujući njegovu imovinu i opredjeljenje, spremajući ikonu u ormar duhovito rekla: E, moj Nikola...ode ti u ormar. Dugo se to prepričavalo. U crkvu sam odlazila s popovom kćeri, istog imena i godina, da bi se za ljetnih vrućina igrale u meni teškom miru i hladu, i to kad joj je tata bio odsutan. Ponekad mi nije bilo prijatno, ali sam slijedila njene želje. Bakinu kuću je dijelila samo ograda od crkvenog dvorišta. U našoj kući slavili su se rođendani i Nova godina, moji omiljeni praznici. Roditelji su svoja religijska osjećanja preinačili u ideološka. Šta su mislili pri tom, ne znam. Moje nasljedstvo je roditeljska ljubav i jedna goblenska slika koju sam ponijela sa sobom odlazeći udajom iz našeg doma. Na slici je kućica, cesta, rijeka i dva drveta. Bio je to vjenčani poklon mojih roditelja, dobiven prije 64. godine. Uz sliku sam uzela i jednu sačuvanu porculansku šalicu s tanjurićem cvjetnog dezena , staru 55.godina, nečiji poklon majci kad me rodila. U mom domu se nastavljala ta tradicija. Poštujući dom, vjeru i običaje muževe obitelji, rado sam dolazila na Božić i bila dio njihove svetkovine. Naučila i osjetila puno tog u svom dvadesetogodišnjem stažu snahe. Živeći danas u toj kući zadržala sam vjerske simbole, križ i dvije slike stare stotinjak godina, jer sam ih naslijedila zajedno s drvećem, kućom i zemljom. I to je jedino što nisam željela niti mogla promijeniti. Selo ima svog zaštitnika...Sv. Antuna. Svaka obitelj je iz nekog njima važnog i znanog razloga birala među svecima zaštitnika svoga doma. Danas je Mala Gospa. Prije osam godina smo na taj dan prekrivali staru i jedinu kuću. Seljani su rekli da je to „svetak“ koji dozvoljava rad. Dan je bio oblačan, sa suncem koje se samo naziralo, ali se ni jedanput nije pojavilo. Pale su dvije kapi kiše. Sa strahom se očekivao pljusak, koji bi najvjerojatnije srušio stropove jer su građeni od propusnog materijala. To bi značilo katastrofu. Dvadesetak ljudi je prišlo u pomoć i nervozno čekalo da majstori završe „krovno gredne“ radove. U toj neizvjesnosti i slutnji kiše, spetljali su se i izgubili pojam o vremenu. Za ručak se peklo prase. Stigla je i noć kad je glavni konstruktor objavio da se sutra nastavlja s poslom. Ljudi su se s još većim strahom, i gladni, usprotivili toj odluci. Ja sam izgubljeno gledala u nebo, već ukočenog vrata i razrogačenih očiju, zbog bezbroj puta ponovljenih istih pokreta tog dana. Jedan čovjek, moj najdraži majstor, zidar, ljutito je donio odluku: kuća se mora prekriti. I uz svjetlost posuđenih reflektora, crjepovi su munjevitom brzinom od ruke do ruke slagali krovni tepih. U „5 do 12“, ali bukvalno...pet minuta prije ponoći, po isteku blagdana Male Gospe, sa jednim kvadratnim metrom nepokrivene kuće, počela je kiša. Padala je narednih 48 sati. Trideset umornih, uzbuđenih i sretnih ljudi ručalo je prasetinu u 1sat iza ponoći. Muž je u šoku samo šutio, a ja sam sa suzama posluživala svoje goste. Rekli su: Čuvala nas je Mala Gospa. Prije dvije godine, na Malu Gospu...dogodila se nesreća, koja je mogla...ali nije. Dok je žena koju voli moj sin punila kadu s vodom, pala je na pod. Izvlačeći je iz kupaone u besvjesnom stanju, ne znajući razlog njenom padu u petominutnom odsustvu, i on se našao na podu, i zadnjim trzajima snage i svijesti uspio se dovući do mobitela i pozvati prijatelja. Ponekad s jezom, i drhtavicom kakvu i sad osjećam, pomislim...šta da je V. bio nedostupan. Sreća što je novinar; časna profesija. Otrovao ih je plin za deset minuta. Bili su živi. Hvala V. i K. Rekli smo plačući: Sačuvala ih je Mala Gospa... Dugo su trajale pretrage i liječenje, a nakon dvomjesečnog bolovanja i otkrivene srčane mane, sin je ostao bez posla. S dobrim preporukama, za tjedan dana je našao novi. Ni uspjeh ni količina rada, a nažalost ni bolest...danas te ne štite od zamjenjivosti. Tad sam ja otvorila svoj prvi blog. Kada se ateisti mole Tvorcu, oni to čine sa jednakim strahom i ljubavlju kao teisti Bogu, samo u nekom neoznačenom kutku i tekstom molitve niotkog naučenom. On nastaje u tom teškom trenutku i svaki put je drugačiji. Spremila sam kolač. Nisu štanglice, nego čokoladni s rumom. Napravit ću danas malo bolji ručak, ono što posebno volimo. Možda otvorimo butelju dobrog vina. Poljubit ću muža i nasmijati se, onako kako on voli. Poslala sam sinu poruku. Odgovorio mi je današnjom lijepom viješću. I ostavit ću na blogu svoju prvu lekciju iz vjeronauka: „Mala Gospa je spomendan rođenja Blažene Djevice Marije. Slavi se 8. rujna svake godine. Marijino rođenje je pretkazano i naviješteno u Starom zavjetu. Nakon pada Adama i Eve u grijeh, Bog im se ukazuje, prekorava ih i tjera ih iz zemaljskog raja. Bog govori zmiji: "Neprijateljstvo ja zamećem izmedu tebe i žene, izmedu roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor naučava, da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom. Mariju je porodila njezina majka, sveta Ana oko 20. godine prije Krista. Očuvana je od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga bezgrešnog začeća. Mala Gospa je zaštitnica Čakovca, Solina, Voćina, Lopara i drugih mjesta.“ (Wikipedia) |
07.09.2009., ponedjeljak
ISTOSinoć je u selu bila zabava. Često, ali kažu, puno rjeđe nego nekad, organiziraju se: ribarska, nogometaška ili vatrogasna zabava u seoskom Domu. Traje to dugo u noć i sporedna cesta uz moje dvorište postaje veliko parkiralište i izložbeni prostor auta koja danas voze mladi. Tad se selo ne razlikuje od grada, čak ni po izboru muzike. Uz ponoćni adrenalin odjekuje Marko, pa za ljetnih večeri i ja, koja se radujem i tuđem zadovoljstvu, sjedeći na svojoj terasi zapjevušim „dalekoo, dalekoo...“ i još po neku koja me podsjeti na Abbu ili Bijelo Dugme. Dok drugi ljutito zatvaraju prozore i guše se u sparini svojih soba jamrajući kako od muzike ne mogu zaspati, a ni tako taj dio populacije koja me okružuje nema čvrst i dug san, ja uz muziku lakše zaspim. Tišina je ponekad, ne uvijek...daleko teža. Ono po čemu se sinoćnja zabava razlikovala od desetak godina meni poznatih, bio je izbor muzike. Našla sam se u čudu kad sam čula Plavi safir...misleći o slučajnosti, nečijoj nemarnosti ili već, tko zna čem...moje čuđenje se nizalo zajedno s nizom pjesama i preraslo u prijatnu zabavu tipa nostalgija, koju si ponekad i „mi prošli“ priuštimo i danas u najintimnijem krugu prijatelja. Bajaga, Balašević, Azra, Itd bend, Haris, Haustor, Parni valjak...Pijem da je zaboravim, Pijem...jer ima mnogo stvari, Đurđevdan, Svaki novi dan k'o smrt je dosadan, Čerge, Ne klepeći nanulama, A sad adio... I išlo je to onim istim redom koji je diktirao alkohol i srce, i istim se vraćalo i ponavljalo kao što je to bilo nekad. U ponoć se nije čuo Marko...bilo je malo Garavuše , Sve je ona meni i Moslavino moja... Kako su iza ponoćni sati odmicali njihovo glasno pjevanje je nadjačalo muziku i već pred san nisam prepoznavala pjesme. Danas su mi rekli...bio je to oproštajni tulum prijatelju koji je nakon 18. godina prvi put došao iz Južnoafričke Republike. Znala sam priču o Daliborki i Draženu koji su s njenim roditeljima napustili selo početkom rata. Prije dvije godine Daliborka je s kćerkom rođenom u J.A. na proputovanju do Milana, plaćenom od neke Modne agencije, navratila na par dana u selo. Tad je Draženova majka prvi put vidjela svoju 16.godišnju unuku, manekenku. Fina je to žena, tiha i gosposna, daljnja muževa rođakinja, koja bi pri svakom susretu s nama pustila koju suzu tuge za sinom koji nije stigao ni na očevu sahranu. Početkom ljeta prodana je Daliborkina roditeljska kuća i on je došao po novac. Vjerojatno bi to napravio i češće i ranije; nije mu u tuđini nedostajalo ljubavi ili tuge...toga imamo za voljene i viška, ali novaca ni za sebe. Sutra odlazi; prate ga na aerodrom majka i društvo četrdesetogodišnjaka, njegovih prijatelja.. Prijatelji koji su svojom suptilnošću i snagom ljubavi, preskačući hrabro sve što se u međuvremenu zbilo, napravili čovjeku koji odlazi radost pripadanja i to onakvog za koje on jedino zna. Iluzija istog, ta jedna noć, možda mu pomogne da se ponovo vide...što se nadam da hoće, a znam... bar će mu olakšati da se s manje bola izvuče iz majčinog zagrljaja. |
06.09.2009., nedjelja
PROFESOR
Imala sam priliku nekoliko puta dugo razgovarati sa cijenjenim zagrebačkim sveučilišnim profesorom, par godina pred njegovu smrt.
Jednom mi je rekao sat, dan i naravno godinu kada je sina ispratio „u svijet“. Sin je nakon Francuske i magisterija, doktorirao u Americi. Profesor je bio ponosan što ga je ovaj „nadrastao“, što je posao roditelja besprijekorno odradio, i nakon mog divljenja istom, s tugom je dodao: „Ali njegov odlazak je moj najnesretniji dan u životu...ostao sam ga željan...a moja unuka govori francuski i engleski koji je naučila u školi, a hrvatski su sin i snaha bili prezaposleni da ju nauče.“ Prof. nije bio ni star ni senilan, možda malo nesvjesno sebičan sluteći svoj skori kraj. Iza tog razgovora objavio je još dvije knjige i još jednom vidio sina i unuku. Vjerujem da sam iz nekog razloga bila pogodna i rijetka osoba koja je čula taj tužan dio priče, i često ga se sjetim. Roditeljski snovi o djeci sa snovima djece o sebi, samo se ponekad dodirnu; nikad ne poklope i nikad do kraja ne ostvare na obostranu trajniju radost. Nitko tu nije kriv, to je jednostavno tako. Nisam načisto da li kao roditelji žalimo za tim što više ne učestvujemo u životima naše djece ili što djeca nemaju vremena za naše živote. Proces odrastanja i starenja jednako su teški. Moram otići profesoru na grob; čula sam da je prilično zapušten. Zadužio me...premda je nekoliko puta rekao da svojom uslugom samo vraća ono što je moj muž učinio za ljude koji su patili: vratio im dostojanstvo. |
03.09.2009., četvrtak
CLUB
Kada su se veš mašine uselile u naše kupaonice, iz veš - kuhinja su se iselile rifljače i perači rublja, naše majke. Bilo je to početkom sedamdesetih, vrijeme kada se standard građana i kod nas, kao u demokratskom svijetu počeo mjeriti brojem mašina, televizora, a kasnije i automobila.
A mladost k'o mladost, nikad nije predugo ostavljala prostor praznim, kao ni prostora za „prazan hod“. Niko od nas nije učio engleski, ali smo svi znali da će se club o kom smo počeli maštati zvati FUCK YOU i da će prostor veš kuhinje i sušionice biti osvojen i popunjen našim idejama. Nas tri, zajedno sa dvojicom starijih školskih iz zgrade i susjednog dvorišta, bili smo izvor, kreatori i realizatori... i maštano je velikom brzinom oživjelo i zaživjelo. Zidove su prekrili pakpapiri sa ispisanim tragovima naših misli, poezije i velikih riječi omiljenih književnika... Uz zalijepljene slike filmskih i glazbenih idola, zidovima su se širili plakati filmova jedva izmamljeni od, u to vrijeme bitnih kino operatera; betonske podove smo obložili kartonima, pa starim ponjavama, ostacima ćilima i serdžaza i svim onim što se moglo prostrijeti na pod. Bilo je i nekih dijelova odbačenog namještaja, sklepanih drvenih sećija ukrašenih dekama i jastučićima, i najvažnije, našao se tu i gramofon koji je „radio“. Sve se moglo improvizirati, ali je on morao besprijekorno funkcionirati. I dragi gosti, svi oni koji nisu živjeli u našoj zgradi, ubrzo su se oduševljeno priključili ideji, dajući sve od sebe i svoje, da bi bili dio tog „rajskog“ projekta dotad čitanog samo u knjigama ili viđenog u časopisima kao zavidnog mjesta u kojem su vježbale muzičke grupe, zvane VISovi. Krov ili podrum...sloboda i posebnost...vidikivci. I bili smo i slobodni i posebni, i beskrajno uživali i ponosili se stvorenim. Sadržaje smo s lakoćom osmislili; osim cigareta, slušanja muzike, plesa, razgovora, beskrajnog kikotanja svemu i svačemu...često bi se nas tri izolirale od svojih ukućana baš u tom prostoru, čitajući, dovršavajući zadaću, pričajući o onom što smo tad zvale tajnama; a često bi ustupale mjesto našim starijim kolegama maturantima, odlazeći na korzo, da bi oni doveli s korza djevojke koje su im bile u tom vremenu puno značajnije od nas. Bilo je lijepo, doista. Bila je to samo naša igraonica, čitaonica, pričaonica, pušiona...muzički i literarni kabinet, plesni podij i pozornica. Bio je to naš mali svijet stvoren velikim željama i trudom. I kako to obično biva...dan po dan, priča za pričom...čaršija k'o čaršija, uvijek zna o tebi više nego ti o sebi...i pukla je priča, tajanstvom obojena: U našem gradu u jednoj zgradi postoji jedan podrum. A u tom podrumu se nalazi tzv. klub na čijim vratima velikim slovima pišu proste engleske riječi. U njemu se okuplja grupa učenika i prema riječima očevidaca neprimjereno se zabavlja...uz glasnu muziku, pušenje i opijanje, pretpostavlja se da konzumiraju i drogu. Iako drogu nitko od nas nikad nije vidio, a ni kreatori priče nisu znali koja droga postoji sedamdesete godine; iako nitko od nas nije pio u to vrijeme, a ni smio baš na tom mjestu zbog čestog roditeljskog obilaska podruma uz „slučajno“ kucanje na našim vratima; iako smo smatrali da su naše zabave primjerene našim godinama i običajima toga vremena... Nakon poziva roditelja u školu...zatvorili smo klub. S tugom pokupili naše igračke, nedovršene priče, započete snove, i tražili im novi raj. Slijedila su višemjesečna maltretiranja i isljeđivanja od strane profesora; šikaniranja od strane pojedinih građana i onih vršnjaka za koje smo mislili da im nije mjesto u „raju“ koji smo mi sebi gradili u našoj veš-kuhinji, pored toliko praznih veš-kuhinja grada. Bili smo krivi...a pošto nepravedno okrivljeni u „mentalnoj kasabi“ nikad nemaju priliku da se odbrane, ostalo nam je, kao utjeha, da glasno izgovorimo ime našeg kluba i naučimo te dvije engleske riječi i naše sugrađane. I sa olakšanjem potražimo utočište na nekoj od obala i vodenica rijeke našeg prelijepog grada. I nastavimo tamo gdje smo stali... Kako tad, tako i danas... |
02.09.2009., srijeda
BECAUSE OF"Because of a Few Songs" Because of a few songs wherein I spoke of their mystery, women have been exceptionally kind to my old age They make a secret place in their busy lives and they take me there They become naked in their different ways and they say, “Look at me, Leonard look at me one last time” Then they bend over the bed and cover me up like a baby that is shivering. (Leonard Cohen, Poetry & Literature) |
01.09.2009., utorak
KLJUČ
Ponekad je teško ući i u otvoreno dvorište bez ključa.
The Letters You never liked to get The letters that I sent. But now you've got the gist Of what my letters meant. You're reading them again, The ones you didn't burn. You press them to your lips, My pages of concern. I said there'd been a flood. I said there's nothing left. I hoped that you would come. I gave you my address. Your story was so long, The plot was so intense, It took you years to cross The lines of self-defense. The wounded forms appear: The loss, the full extent; And simple kindness here, The solitude of strength. You walk into my room. You stand there at my desk, Begin your letter to The one who's coming next. |
