MALI SUNCOKRET
07.09.2009., ponedjeljak
ISTOSinoć je u selu bila zabava. Često, ali kažu, puno rjeđe nego nekad, organiziraju se: ribarska, nogometaška ili vatrogasna zabava u seoskom Domu. Traje to dugo u noć i sporedna cesta uz moje dvorište postaje veliko parkiralište i izložbeni prostor auta koja danas voze mladi. Tad se selo ne razlikuje od grada, čak ni po izboru muzike. Uz ponoćni adrenalin odjekuje Marko, pa za ljetnih večeri i ja, koja se radujem i tuđem zadovoljstvu, sjedeći na svojoj terasi zapjevušim „dalekoo, dalekoo...“ i još po neku koja me podsjeti na Abbu ili Bijelo Dugme. Dok drugi ljutito zatvaraju prozore i guše se u sparini svojih soba jamrajući kako od muzike ne mogu zaspati, a ni tako taj dio populacije koja me okružuje nema čvrst i dug san, ja uz muziku lakše zaspim. Tišina je ponekad, ne uvijek...daleko teža. Ono po čemu se sinoćnja zabava razlikovala od desetak godina meni poznatih, bio je izbor muzike. Našla sam se u čudu kad sam čula Plavi safir...misleći o slučajnosti, nečijoj nemarnosti ili već, tko zna čem...moje čuđenje se nizalo zajedno s nizom pjesama i preraslo u prijatnu zabavu tipa nostalgija, koju si ponekad i „mi prošli“ priuštimo i danas u najintimnijem krugu prijatelja. Bajaga, Balašević, Azra, Itd bend, Haris, Haustor, Parni valjak...Pijem da je zaboravim, Pijem...jer ima mnogo stvari, Đurđevdan, Svaki novi dan k'o smrt je dosadan, Čerge, Ne klepeći nanulama, A sad adio... I išlo je to onim istim redom koji je diktirao alkohol i srce, i istim se vraćalo i ponavljalo kao što je to bilo nekad. U ponoć se nije čuo Marko...bilo je malo Garavuše , Sve je ona meni i Moslavino moja... Kako su iza ponoćni sati odmicali njihovo glasno pjevanje je nadjačalo muziku i već pred san nisam prepoznavala pjesme. Danas su mi rekli...bio je to oproštajni tulum prijatelju koji je nakon 18. godina prvi put došao iz Južnoafričke Republike. Znala sam priču o Daliborki i Draženu koji su s njenim roditeljima napustili selo početkom rata. Prije dvije godine Daliborka je s kćerkom rođenom u J.A. na proputovanju do Milana, plaćenom od neke Modne agencije, navratila na par dana u selo. Tad je Draženova majka prvi put vidjela svoju 16.godišnju unuku, manekenku. Fina je to žena, tiha i gosposna, daljnja muževa rođakinja, koja bi pri svakom susretu s nama pustila koju suzu tuge za sinom koji nije stigao ni na očevu sahranu. Početkom ljeta prodana je Daliborkina roditeljska kuća i on je došao po novac. Vjerojatno bi to napravio i češće i ranije; nije mu u tuđini nedostajalo ljubavi ili tuge...toga imamo za voljene i viška, ali novaca ni za sebe. Sutra odlazi; prate ga na aerodrom majka i društvo četrdesetogodišnjaka, njegovih prijatelja.. Prijatelji koji su svojom suptilnošću i snagom ljubavi, preskačući hrabro sve što se u međuvremenu zbilo, napravili čovjeku koji odlazi radost pripadanja i to onakvog za koje on jedino zna. Iluzija istog, ta jedna noć, možda mu pomogne da se ponovo vide...što se nadam da hoće, a znam... bar će mu olakšati da se s manje bola izvuče iz majčinog zagrljaja. |
Hvala Đorđe! 
