MALI SUNCOKRET
31.08.2009., ponedjeljak
GLAZBENO DVORIŠTELEONARD COHEN je tu...u našem širem dvorištu. Da li ću ga čuti... |
30.08.2009., nedjelja
IZLET
Dio slapova sam uspjela obići prije iznenadnog urnebesnog susreta neba i jezera Kozjak. Moja sreća što sam se našla u suvenirnici i od straha pokupovala hrpu suvenira; ma, nikad tog previše, ima puno ljudi koje bih obradovala sitnicom, ali u uvjetima mog racionalnog funkcioniranja, vjerojatno bih nešto izostavila.
Ljude koje je desetak minuta prije grijalo žarko i veliko sunce na elektrobrodu, prelaskom na drugu obalu šokirao je taj divlji preokret prirode i na svim svjetskim jezicima izražavali su čuđenje; uskoro ostadoše mokri do kože i umjesto jesenjih vindjakni do kojih nisu stigli, podrhtavali su od zime pod najlon kabanicama kupljenim za 17kn koje su lepršele pod udarima na mahove već hladnog vjetra. Obožavam Plitvička jezera; mjesto mojih najčešćih školskih ekskurzija, i , mjesto nekih od mojih najljepših provoda u životu. Ono što sam sad saznala, to je ta moć prirode da od ljeta snagom jednog nevremena napravi jesen; i sretna sam zbog tog. Bio je to veličanstven prizor, i bio je to rijedak put preobražaja u kom sam bila „prisiljena“ učestvovati široko otvorenih očiju; i drago mi je. Možda je tajna jedinstvene ljepote Plitvica baš u toj nepredvidivoj snazi prirode, ali i sretnom spoju vode, neba i sunca...kamena , zemlje i šume. Ono što nisam dosad znala, jedna je od legendi o dobroj Crnoj kraljici koja je siromašnim i žednim stanovnicima ovog kraja podarila obilje vode. Nisam znala ni to da postoji oko pedeset vrsta plitvičkih orhideja, zadivljujućeg oblika i boja, od kojih su neke rijetke i zaštićene dragocjenosti. I dok sam suncem obasjana pratila igru ribica u jezeru i uživala u patkama koje su sve „znale“ plivati; i ne znajući gdje usmjeriti pogled, što prije naslikati, nisam znala ni kojim redom smjestiti uspomene koje su navirale pred poznatim okusom i šumom ljepote, uvijek jednakom snagom doživljene u prošlosti mojoj. Jednodnevnom izletu u sedmom razredu sam se jako radovala. Jer, tad je već „Buco“, naš najpopularniji „ponavljač“ pušio, svirao gitaru i imao mali VIS. I nije to trebalo biti dosadni i nogobolni, uvijek isti obilazak „vode“ koje i doma imamo u izobilju i to što ova ljepše "pada" i nije baš neki razlog da nas svake godine vode samo na Plitvička jezera. Ali...umjesto moje razrednice Rose( tko bi zaboravio tako krasno ime ha ha), moj razred je vodio moj otac, strog i smrknutog brka učitelj, zajedno sa mladim budućim kolegom koji je prolazio praksu u našoj školi. To otkriće, stiglo dan prije dugo željenog izleta, pokvarilo mi je svaku njegovu čar. Znala sam, i bilo je tako, da će tatina sjenka biti prisutna na svakom mjestu. Puno godina kasnije, mama mi je ispričala razlog zamjene; mladi učitelj je gledajući kroz prozor zbornice, glasno upitao: „A tko je ona "djevojka"?“i posramio se nakon odgovora: „Moja kćer“. Ne mogu preskočiti izlet u trećem gimnazije, kada se izuzetno zgodna školska, također „ponavljačica“, jedina od nas kupala i to s novopridošlim mlađim profesorom kemije...onda ju je nešto zaboljelo, a mi se tajanstveno došaptavali šta bi to moglo biti...a još tajanstvenije je odjeknulo previjanje od bolova našeg školskog u autobusu po povratku, dečka koji je bio u nju zaljubljen. Ali ono što nikad neću zaboraviti... ni jednog detalja posljednjeg novembarskog, tada prazničkog dana moje pretposljednje fakultetske godine...bijele Plitvice, zaleđene krivudave ceste, drveće snijegom okićeno, auto u stalnom plesu do samog parkinga hotela Jezero; šetnja do Kozjaka i u zimskom svečanom ruhu prvi put viđenog, od kojeg dah staje, jednako kao od prevelike ljubavi i želje da u toj slici, sa svim ukrasima, ostaneš vječno, nepomjeren i neizmjenjen. I čekajući da muž još nešto nauči i pokupi bodove, sjedeći u istom hotelu, spremajući svoje uspomene, sjetih se natpisa na turističkom vlakiću: Svjetska prirodna baština...i pomislih s radošću, koliko sam jezika svijeta danas čula...i sjetih se s tugom, koliko sam malo naših ljudi vidjela. Boje su se počele smjenjivati munjevitom brzinom i od sunčano plave i smaragdno zelene za dobrodošlicu, ispratila nas je smeđe siva s nijansama narančaste...a noć je bila još daleko. |
27.08.2009., četvrtak
KNJIGAKad ulazim u knjižnicu uvijek osjetim posebno uzbuđenje (moram priznati, slično kao u trgovinu cipela i tašni, ali to je druga priča). Znam da me čeka nešto dobro...novo, neviđeno; ili drago, a zaboravljeno, više zatureno negdje u pamćenju. Onaj mir sličan šapatu, uvijek nekako sveti; pa miris, pa tišina i tihi koraci prisutnih. I nekakav jedinstven osjećaj slobode; tražiš, biraš, uzimaš s polica, listaš, vraćaš...pristaješ, odustaješ...i napokon, to je... to. To je jedno od rijetkih mjesta gdje nikad ne mislim o novcu...ne plaćam izbor. Dobivaš, dugoročno; iako posuđuješ na kratko. Sam dolazak do knjižnice mi je napor; ne on, nego obaveza povratka posuđenih knjiga. Znam da to nije fino, ni fer prema onima koji možda čekaju baš tu knjigu, ili ona traži njih, koju ja iz lijenosti i eto, i nekih opravdanih razloga nepravedno zarobljenu držim na polici, stoliću ili ormariću. Teško mi se rastati od dobre knjige, čak i fizički; naravno da ne mogu sve koje volim imati u vlasništvu, a i ne želim to. Ponekad znam pred sam kraj, u najžešćoj fazi oduševljenja, odložiti je, odugovlačiti s čitanjem preostalih dvadesetak stranica, i čekati...neka traje...hoću da želim. Nisam više od onih koji žure da vide „što će biti na kraju“, jer to obično znam već na početku...da kraja nema. Niz godina sam usporedo čitala dvije do tri žanrovski različite knjige; onu koja vas troši, odmara i raduje. Danas je izbor sužen, ali užitak izabranog ostaje. Rijetki su promašaji, a kad naiđu, u ovim godinama, brzo ih zaboravljam. I uskoro se rastajem s odavno odloženim, i s velikim užitkom pročitanim Orhanom P. A žao mi... „Dragi čitaoče, toliko sam uživao u tome što mi se te prolećne večeri, daleko, jako daleko od svih nesreća, sećanje zaglavilo u tački preseka u kojoj su se susrele moja prošlost i moja budućnost da sam se potpuno ukočio tu gde sam stajao, u želji da se setim imena te stanice... ......... U tom slučaju, bude li jedan krajnje običan, skrhani junak poput mene, saznao zbog čega je crtež anđela stavljen na omot karamela koje je voleo u detinjstvu...on bi, u jesen onoga što mu je od života preostalo, kada ga u večernjim satima pritisnu teške misli, umesto da govori o okrutnim slučajnostima, mogao pronalaziti utehu u razgovorima o smislu života. ......... U tišini je onom intuicijom svojstvenom slepima osetio moju tugu i pokušao da me uteši – eto, takav ti je život: postoji dobra i postoji zla sudbina; postoji ljubav, postoji usamljenost; postoji radost, tuga, svetlost, smrt, ali i neka neodrediva sreća; to ne treba zaboraviti... .......... Možda zbog toga što je autobus bio jedan od poslednjih starih, robusnih i izdržljivih a bučnih magirusa kojima smo se Džanan i ja nekada vozili; možda zato što smo se kretali po oštećenom asfaltu koji pogoduje onom specifičnom jecaju koji točkovi proizvode pri osam obrtaja u sekundi; možda zato što su se u ekranu stopile ljubičasta boja moje prošlosti i olovnosiva moje budućnosti dok su video-ljubavnici u produkciji „Zelenbora“ lili suze jer su se pogrešno razumeli; ne znam ni sam, nisam imao pojma; možda zbog toga što sam spontano bio seo na sedište broj 37, po navici, u nadi da ću u tajanstvenom poretku slučajnosti osmisliti svoj život, ili možda zato što sam, pruživši se preko njenog praznog sedišta i pogledavši kroz mračan prozor napolje, iznenada ugledao somot noći za koju smo nekada pomišljali da se u svojoj privlačnosti i misterioznosti, nikada neće završiti, poput vremena, mašte, života i knjige. Kada je o staklo počela da dobuje kiša, žalosnija čak i od mene, zavalio sam se u sedište i prepustio se muzici uspomena. U korak s mojom tugom, kiša je padala sve jače i jače i negde oko ponoći se pretvorila u pravu provalu oblaka, u pratnji vetra pod čijim se naletima autobus zanosio i munja čija je boja bila ista ona ljubičasta boja cveća tuge koje mi se rascvetalo u glavi... Obasjaše nas plava neonska slova restorana „Vrelo uspomena“, a umorni vozač reče: „Pola sata, prinudna pauza.“ |
24.08.2009., ponedjeljak
NEMAN„Legenda je priča koja se više puta priča istom slušatelju, a on se pravi kao da je prvi puta čuje.“ Napisao je to naš najproduktivniji književnik današnjice. Ne pamtim koliko puta nam je rečeno da se ne smijemo kupati u Uni između dva najveća mosta, u podnožju tvrđave Stari grad: prvo, zato što je opasno, jer je preduboko, a drugo, zato što je „strašno opasno", jer legenda kaže, da tu postoje velika željezna vrata koja vode u labirint tvrđave u kojoj se skriva tko zna koliko stoljeća stara Neman. Nismo mi puno o tom razmišljali...ali nikad nisam vidjela da se netko tu kupa, čak i oni najhrabriji koji su povremeno skakali s drvenog mosta izazivajući opće divljenje, plivali bi ka suprotnoj obali i plićem izlazu. Ni kajake ni ribare ne pamtim na tom "opasnom" dijelu naše smaragdne ljepotice. Iako je povijesno nastanak tvrđave Stari grad vezan za 13. stoljeće i nepoznate graditelje, vjerovali smo da je nju izgradila djevojka Krupana, jer je legenda to rekla; a ona je u legendi bila tako lijepa i tako nesretna...a po njoj je naš grad dobio ime. “Bijaše jednom jedna djevojka. Kažu, ljepota njena mogla bi postidjeti svjetlost.Crni uvojci njene kose bijahu ljepši od svega, a tamne oči poput sumraka joj. Haljina skrojena od bijele svile, a ime joj bijaše KRUPANA.” A onda je zavoljela onog koga nije smjela… “Osvanulo je sunčano jutro i činilo se da je KRUPANA bila ljepša nego ikada prije. Baciše se dvoje zaljubljenih u pjenušavu vodu UNE i tako ostadoše vječno zajedno.” Ne znam da li je ta tužna priča o ljubavi, ili strašna priča o nemani, ili roditeljska opomena da se na kameniti Stari grad ne penjemo ljeti jer je pun zmija, bio razlog našeg straha u odnosu na taj ukras grada. Čak ni jedinstven prizor ljepote i romantični šum rijeke, ni pokušaj smještaja restorana na njenom središnjem, najširem dijelu, ni slatka samoća za zaljubljene u središtu grada, nije nas uspjelo privući na češće obilaske tvrđave. Naše posjete su se ograničavale na dnevne šetnje s gostima zbog panorame, i najteže vrste gimnazijskog, i to grupnog „markiranja“, kao najbliže i najskrovitije mjesto na kom vas neće nitko pronaći, a ni tražiti. Pomalo mi smiješno odzvanja moje sjećanje na sve te strahove, jer za gotovo četiri decenije življenja ili boravaka u mom rodnom gradu, nikad nisam vidjela zmiju; ni na Starom gradu, ni na obalama i plažama moje rijeke. Čak ni bjeloušku... Tim je moje iznenađenje bilo veliko, veliko...kad su nas pri prvoj poslijeratnoj šetnji i to baš ulicom „ispod grada“ presrele dvije zmije koje su sporo gmižući prelazile cestu. Prijatelj, koji je ostao trajno živjeti u našem gradu predložio je da stanemo dok one prođu. U silnom uzbuđenju što sam napokon tu s ljudima kojih sam 15.godina bila željna, ni tad ni istog predvečerja kada se jedna zmija pojavila na samoj terasi hotela u kom sam odsjela, nisam osjetila nikakav strah. Preživjeli smo rat, i upoznali Strah nad strahovima. Kasnije sam o zmijama pričala, ali samo o tim, kao i o prijateljima, koje su, eto...došle da me pozdrave. Čudan je to bio osjećaj...mješavina novog i starog, lijepog i ružnog, i snažnih emocija koje su sve to pratile i sudarale se gromoglasno u meni, a licem se širio osmijeh sreće što sam ipak tu...pa i te zmije kao da su se desetljećima čekane u strahu, pojavile da me razvesele i usreće. I evo, tri godine iza, čitam da se u Uni kod H. Kostajnice pojavilo zeleno čudovište s glavom nalik na zmijsku: „debela neman od sedam metara gmiže pjeskovitim riječnim tlom.“ I prva misao me vrati mom prastarom strahu, strahu iz legende: vrata su se otvorila... Stručnjaci su na potezu; spominje se preuveličavanje uplašenih očevidaca; pa usporedba i teorija o nemani iz jezera Peruče iz 2007. za koju se vjeruje da je gradnjom hidroelektrane na Cetini '70.-tih čak prepolovljena rovokopačem doplovila u jezero. Bilo kako bilo, bit će kako mora. Čak i ako je novinska „patka“ ili kako reče jedan profesor, predimenzionirana priča svjedoka da se stvori nova turistička atrakcija po uzoru na škotsku Nessie, vijest me ostavila zamišljenom i potištenom. I sve ono što želim zaboraviti, i sve ono što me godinama čini nesretnom, oživjelo je... Grad kojim su padale granate kao "grad ili krupa“; rijeka kojom su plovili leševi kao ribe; mostovi koji su rušeni kao da su od pijeska; ljudi koji su kao od zemljotresa nestajali bez traga; kuće gorjele kao da su od papira... Tolika najezda zla koju je proizveo čovjek, morala je i mogla otvoriti teška željezna vrata nemani, stoljećima zatvorenoj i čuvanoj u legendi o Starom gradu na obali rijeke Une u Bosanskoj Krupi. A legenda o Krupani završava: „ UNA ČUVA NJIHOVU LJUBAV.“  |
22.08.2009., subota
STARI GRADDanas je nekom rođendan! Neka ti je sa srećom, mili moj B. |
21.08.2009., petak
MEMENTO...Izvadiš bateriju i zaustaviš sat, ponekad. I čini ti se, i vrijeme stoji. I živiš dio svog beskrajnog vremena bez otkucaja. Slatki mir, i ravnoteža, pomisliš. A onda slučajno naiđeš na tuđi sat i shvatiš da vrijeme odlazi svima, pa, gle...i tebi. Tvoj sat stoji, ali srce kuca...prolaziš. Ako uspiješ svladati, pomiriti ritam srca i sata, napravio si veliki korak ka lakšem življenju i prolasku. Shvatiš da je unatoč svemu život lijep i da se „ne stidiš i ne bojiš biti sretan“. Tada otkucaji odlaska postaju tvoja muzika života. I u muzici uživaš, što više, što duže - to bolje... Znala sam da ću to jutro prolaziti pored stadiona u pravo vrijeme i stati u red, ma koliki bio i kupiti kartu za koncert povratka Bijelog dugmeta. Imala sam ranojutarnji termin za uvijek neprijatan mamografski pregled i prvi put mu se radovala, jer će me on „natjerati“ da pobijedim eventualno kolebanje oko ranog buđenja i čekanja u redu, za šta... za jedan običan koncert. Ali, to nije bio običan koncert...to je bio susret prošlosti i sadašnjosti...vrijeme kratko, ali slatko, jer su svi satovi stajali. Samo je kucalo SRCE. S četiri karte u džepu, za nas četiri prijateljice, ponosno sam se grijala na blagom lipanjskom suncu terase obližnjeg kafea; mirna i sretna pila coca colu, pisala lijepe SMS poruke i s osmijehom gledala ljude oko sebe. Bilo nas je iz raznih vremena... i djece s roditeljima koji su spojili godine bez granica; i mlađih i starijih pojedinaca, i isto takvih parova::: i svi smo čuli veseli smijeh i istu priču, i svi prisluškivali jedni druge... Jedan je tata pričao djeci o rijetkom spektaklu kod Hajdučke česme sedamdesetih, i o 70 do 100 tisuća okupljenih ljudi. Nisam se baš mogla priključiti tuđem stolu i opričati sliku koju čuvam: Bebek u dnevnoj šetnji beogradskim Terazijama, a za njim u stopu sve veća kolona obožavatelja, prati ga i, ne trepće; Yu Woodstock... Vruće, ispiti se bliže, kaos u glavi, ali... "šta bi dao da si na mom mjestu“. O koncertu znamo svi sve. Nakon koncerta u kolektivu mog sina danima se pričalo o tom. Začuđeni što on, koji nije bio tamo, zna neke dojmljive detalje o kojima novine nisu pisale, na njegovo: „ pričala mi mama...“ dvije, i to najvažnije i usput, najstarije kolegice u najslađim četrdeset i nekim, rekoše: TVOOOJAAA MAAMAAA?!? Na njegovo skraćeno: DA, zbunjeno su se popravljale pričajući kako je to lijepo, pa još zbunjenije jedna od njih je rekla, „pa, šta..."ona zna g-đu od oko 70.godina koja rado posjećuje manifestacije mladih, itd. Čitam dojmove s koncerta U2 u Zagrebu. Mislite da nisam pronašla riječi oduševljenja jedne od tih kolegica, sada u godinama u kojima sam ja bila „kada je vrijeme stalo“ jer dolazi Dugme. Wow - kaže ona. Nedavno sam čitala i to, kako je jedna bogata 50. godina stara gospođa zakupila Vip ložu svojim prijateljima za koncert Elton Johna ovog ljeta u Puli. I ja bih...da imam toliko prijatelja! Ha ha ha... “princip je isti, sve su ostalo nijanse...“ ((tekstopisac: Duško Trifunović) DUŠKO TRIFUNOVIĆ (1933. – 2006.) Hiljade čuda U svetu ovom sa hiljadu čuda svaki čovek živi svoje drame I moja pesma neka pođe tuda u svemu tome ima nešto za me. I baš me briga i sve me se tiče jer pesma koja dolazi iz tame i reči njene na molitvu liče u zvuku njenom ima nešto za me. U ruci koja maše ili preti u noći kad su zvezde tužno same u suncu koje nikad neće umreti u svemu tome ima nešto za me. |
20.08.2009., četvrtak
REZIMEImam ideju, ali još ne i uradak kojim bih zaokružila svoje druženje s ovim lijepim ženama okupljenim u mom sjećanju. Neke od njih još uvijek nam daju sebe, a onim koje su otišle, dala sam djelić svoje riznice.  I znam... „Suze su O.K.“  , ali i smijeh je:   |
18.08.2009., utorak
10.
GERTRUDA MUNITIĆ
Gertruda Munitić, najveća diva bh. operne scene, nakon više od 30 godina provedenih u Sarajevu, ovih dana odlazi u Zagreb. Svojevremeno je bila čudo od djeteta, svoje prve pjevačke korake napravila je sa nepunih osam godina i nastavila koračati putem koji će joj donijeti velike uloge. Redovno je gostovala na svim scenama bivše države, ali i Evrope, Rusije, SAD-a i Meksika. Dobitnica je Šestoaprilske nagrade Sarajeva i 27-julske nagrade Republike BiH. Gertruda Munitić je i predsjednica humanitarne organizacije Naša djeca, senator Prve dječije ambasade na svijetu, te koordinatorica Crvenog krsta BiH i UNICEF-a Početkom 2007.godine preselila se u Hrvatsku. Pred odlazak iz Sarajeva istaknula je kako u Hrvatsku odlazi zbog nekorektnog i ponižavajućeg odnosa kolega prema njoj, te zbog činjenice da nije pozvana na obilježavanje 60 godina sarajevske Opere, to je bila kap koja je prelila čašu. "Vjerojatno je kontradiktorno, ali sam upravo u ratu, koji je nešto najružnije što se čovjeku može dogoditi, doživjela intimni duhovni preporod, prosvjetljenje koje mi se nikada u normalnim okolnostima ne bi dogodilo. Tada sam shvatila da u meni postoje neke skrivene snage, energije za koje nisam ni znala da postoje. Otkrila sam jednu novu Gertrudu, jednu novu osobu koja može još mnogo toga dati." "Shvativši to, shvatila sam i da je moje mjesto u Sarajevu. Nisam imala hrabrosti otići. Jedino sam željela spasiti svoje dijete sa Dobrinje i kada sam to uspjela i poslala je van zemlje, tada sam se u cijelosti posvetila svoj djeci grada. Nastupala bih samo zbog njih, a honorar su mi bile čokolade, mlijeko, igračke, bilo šta od onoga što djeca trebaju. I kada sam bila najumornija, nisam mogla ne otići na neki koncert, jer je to bila prilika za još stvari koje trebaju djeci." Gertruda Munitić je svojevremeno bila jedna od najljepših žena bivše države i zasigurno operna diva sa najviše novinskih naslovnica u karijeri. Visoka, plava, prekrasnog glasa, budila je pažnju svuda i uvijek, a njena vesela narav posebno je šarmirala. Kobna desna strana.Svojim ponašanjem na sceni i van nje, Gertruda nikada nije "sedmoj sili" davala previše materijala za pikantne priče. No, bit će dovoljna samo jedna koja će je pratiti čitav život - ona vezana za Josipa Broza Tita. Mnogi su tada "znali" da je ona u vezi sa predsjednikom nekadašnje države, a priče o tome gdje su i šta rade dugo nisu jenjavale. Kako je bilo nositi se s tim? "A, čujte, nosila sam se. A tačno znam i kada su priče krenule. Bilo je to jedne Nove godine, nastupala sam pred njim i nakon nastupa smo sjedili za stolom, ja sa njegove desne strane. Bio je veliki čovjek, ali toliko jednostavan da sam u jednom trenutku zaboravila s kim razgovaram, a pričali smo o svemu: o filozofiji, o kulturi, o pjevanju. U jednom momentu sjetila sam se s kim sjedim - znoj me oblio, s kim ja i kako govorim, kao da sam puru kusala s njim. E, tad se on nagnuo prema meni i pita me šta mislim šta bi novinari dali da imaju sliku njega i mene, tako, za tim stolom i u tom razgovoru. Nisam ni tada shvatila odmah, a onda mi svane: pa ja sjedim sa desne strane. I tada su zaista počele priče. Ta desna strana je bila kobna." ."Mnogi me nisu zvali da pjevam misleći da sam negdje s njim; nisam smjela ići vani, čak mi je bilo prijećeno da ću biti oteta, tako da sam jedno vrijeme bila u vrlo teškoj situaciji. Ali sve sam stoički podnijela, shvatila da tako mora biti, shvatila da je meni, na koncu, čast da se o tome piše, pa to je čovjek kojeg je cijeli svijet poštovao, koji je mene obožavao kao umjetnika... To je velika stvar i ne možete prijeći preko toga." "Rekao mi je, ne jednom, da posebno voli slušati i gledati mene, jer učinim da se sve drugo zaboravi i da imam nešto što drugi nemaju. Neki su čuli te riječi i - voila! Priče su dobile na jačini..." I za Titovu suprugu Jovanku primadona ima samo riječi hvale. "Ona je meni prišla u Jajcu nakon nastupa, odgurnula sve koji su se okupili oko nje i pružila mi ruku sa riječima zahvale na divnom pjevanju. Taj gest ne mogu nikada zaboraviti." "Sreća koju tražimo samo za sebe ne može se naći, to je velika mudrost koju sam shvatila. Shvatila sam i to da postoji lažna i trenutna sreća u samozadovoljstvu, ali ona uvijek vodi u nekakvu tugu, jer sužava i slabi naš duh. Shvatila sam, nakon svih peripetija koje sam prošla, da se prava sreća nalazi u nesebičnoj ljubavi, u ljubavi koja raste onoliko koliko se dijeli, i budući da to dijeljenje nema kraja, onda je moguća sreća takve ljubavi bezgranična." " Dugo nisam bila svjesna svog fizičkog izgleda. Znala sam da mi je Bog dao nešto više i bolje nego drugima, ali nisam bila toliko svjesna tog fizičkog dijela. U meni je bila jaka ta moja suština: ljepota vas krasi ako imate osobnost, a ako je nemate, onda nemate ni ljepotu. Bog mi je zaista mnogo dao - dao mi je glas, muzikalnost, dao mi je taj fizički izgled, i sve to bi me, da sam, recimo, pjevala bilo gdje u svijetu, zbrinulo do smrti. Ali, ovdje..." (izvor Gracija) |
17.08.2009., ponedjeljak
8. i 9.SILVANA ARMENULIĆ (1939. - 1976.) Silvana Armenulić koja je zapravo Zilha Bajraktarević slavu je stekla preko noći zahvaljujući pjesmi koja je nadživjela. Svoje arhivske snimke sevdalinki snimila je za arhiv Radio Beograda šezdesetih godina 20. vijeka. Snimila i duete sa raznim izvođačima širom bivše Jugoslavije: Aleksandrom Trandafilovićem (A što ti je mila kćeri jelek raskopčan, Ima dana), Cunetom Gojkovićem (Gdje si, da si moj golube, Kad u jesen lišće žuti), Arsenom Dedićem (Život teče, Sve bilo je muzika). Snimila također singlicu sa grčkim pjesmama. Život tragično gubi u saobraćajnoj nesreći sa svojom trudnom sestrom i pjevačicom Mirjanom (Mirsadom) Bajraktarević i violinistom Jašarevićem. Iako je poginula davne 1976-te, njene pjesme i dalje traju i smatraju se evergrinom prave narodne muzike. (Wikipedia) „Mojih pet minuta očituje se onda kad izlazim na pozornicu, odakle ponekad silazim tek nakon deset-petnaest minuta aplauza. I što je onda važnije: mišljenje trojice, četvorice pjevača ili oduševljenje i priznanje ponekad i više tisuća ljudi koji se o meni izjašnjavaju pljeskom? Godinama se nalazim na vrhu top-liste popularnih pjevača. Po visini zarade sam među prvima, zadovoljna sam svojim izgledom, osjećam da sam još mlađa. Zar zaista trebam svima na nos nabijati još i svoju pamet? Osim toga, smatram da postoji nekoliko vrsta inteligencije. Netko lako pamti latinske poslovice, netko citira Camusa ili Prousta, a netko ni jedno ni drugo, već jednostavno osjeća. Osjećam da poznajem sve ljude. Umijem im se približiti, oni meni daju iz sebe što mogu, što žele dati, a ja njima sve čak i ono što bih htjela zadržati za sebe. Moj život je ispunjen pozornicama, mikrofonima, ekranima. Što mu se više predajem, to meni manje ostaje. S time sam izmirena, gledam u oči činjenicama i znam da ih više ne mogu izmjeniti. Ja više ne umijem drugačije živjeti... Govorim tako iako znam da se sva moja htijenja, svi moji neispunjeni snovi javljaju zato što u meni žive dvije osobe: Zilha Barjaktarević i Silvana Armenulić. Tek kad se one uspiju u svojim htijenjima spojiti u jedno, kad se one 'poklope', tek tada ću naći svoje zadovoljstvo, svoj mir... Pitam se samo kad će se to zbiti?" Izjava iz posljednjeg intervjua, kojeg je Silvana-Zilha Armenulic dala novinarki Zdenki Marok i koji je VUS posthumno objavio 16. oktobra 1976. SNEŽANA SAVIĆ |
16.08.2009., nedjelja
6. i 7.
BILJANA RISTIĆ
Od 1972. godine, kada je zvanično izabrana za najlepšu ženu Jugoslavije, njeno ime stalno je bilo prisutno u medijima. Na televiziji je radila " Od glave do pete" sa Minjom Subotom i Minimaksom, gostovala u šou programima " Sedmorice mladih", bilo je u "Formuli jedan", "Ponovo sa vama”... Od detinjstva je osvajala tajne imitiranja i, samouka, odlično je oponašala glas i gestikulaciju . Žena sa hiljadu lica, takva se urezala u naše pamćenje. Jedina imitatorka u našoj zemlji, svetski raritet. Imitiranje je težak muški posao, a ona ga je radila baš svojski. Za nezaborav su njeni Miljan Miljanić, Stane Dolanc, Merilin Monro, Majkl Džekson, Josipa Lisac, Gabi i Arsen, Zdenka Kovačiček, Tereza Kesovija, Aleksis, Tina Tarner... (Wikipedia) "Sa svih strana vas gledaju njene oči. Krupne, tamne, sanjive ili vatrene, uvek iste, a opet svaki put, kad vam se pogledi ukrste, drugačije. Oči srne, dive, Pepeljuge, zrele žene svesne svoje lepote i njene moći. "Život je i lep i strašan. Ali, ja sam imala sreće. Tri života sam proživela, toliko je moj život bio bogat. I bez obzira koliko mi je danas teško, svaki dan sebi kažem – budi vesela “ (izvor Politika Newspaper) TANJA BOŠKOVIĆ |
15.08.2009., subota
4. i 5.NIKICA MARINOVIĆ (1947. - 2008.) JUGOSLOVENSKA AFRODITA Nikica Marinović, prva mis SFRJ Nikica Marinović je prva Jugoslovenka koja se davne 1966. pojavila među zvaničnim kandidatkinjama za lepoticu sveta u Londonu. Fantastičan uspeh koji je postigla (prva pratilja i najlepša Evropljanka) do sada nije pošao za rukom nijednoj našoj devojci. Naša i evropska neprikosnovena lepotica već davne 1966. godine: svuda je osvajala šarmom, osmehom i neposrednošću Eriku Morliju se najzad ispunila želja. Posle petnaest godina čekanja, među zvaničnim kandidatkinjama za titulu mis sveta, našla se i devojka s druge strane. Iza gvozdene zavese. Te 1966. godine, ne baš slučajno, u London je otputovala najlepša devojka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Nikica Marinović, bisernoplave kose, puti poput najfinijeg porcelana, ponosno je prošetala Rojal Albert holom, zdanjem-spomenikom ljubavi engleske kraljice Viktorije prema preminulom suprugu Albertu, i osvojila za sve naše potonje kandidatkinje najviše. Proglašena je najlepšom Evropljankom i prvom pratiljom mis sveta. Kasnije, nijedna lepotica Jugoslavije, a bilo ih je više od 25 na planetarnom izboru, nije uspela da se okiti visokom titulom. (izvor - ILUSTOVANA POLITIKA, 18. januar 2003. g.) RIBARA STAROG KĆI Ni te 1966. godine, kada je casopis „Bazar” organizovao u Dubrovniku izbor regionalne lepotice, a zatim i mis Jugoslavije, kada je sticala pravo da se takmici u Londonu za titulu najlepse zene na svetu, odbijala je da ucestvuje u toj maskaradi. Neko od organizatora ju je primetio u publici, dok su na bini trajale probe za priredbu. Pobegla je u mracne dubrovacke ulicice kad je videla da su neki ljudi posli k njoj. Ipak su je nasli, posle duzeg traganja, u Rijeci Dubrovackoj. I da je htela nije mogla nikako da se sakrije. Odavala ju je duga plava kosa i nevidjena lepota. „Ljudi, jeste li videli nesto lepse”, uzvikivali su za njom. Nisu je mogli zastititi ni majka Perica ni Pepo Marinovic, ribar, njen otac. Dubrovacka maturantkinja je vec pripadala obozavateljima, iako se tome dugo opirala. Bas zbog toga sto joj je otac bio ribar, mnogi su sebe uveravali da cuda postoje i da je za to Nikica najbolji primer, jer takva lepotica moze da bude stvorena samo od morske pene. (izvor - BAZAR) BEOGRAD - Najuspešnija jugoslovenska lepotica svih vremena Nikica Marinović u utorak, u 14 časova, tragično je okončala svoj život u 61. godini. Bila je u braku sa književnikom Vukom Vučom. Sa njim ima sina Đorđa. Iz drugog braka, sa Zdravkom Šotrom, ima sina Marka. Već duže vreme Nikica je živela povučeno u stanu u centru Beograda. Kažu da je bila depresivna i da je prekinula komunikaciju sa svetom. (izvor - VEČERNJE NOVOSTI, 13. novembar 2008. g.) DUBRAVKA ZUBOVIĆ |
14.08.2009., petak
SINOVKAPrvi put sam pitala, pa ne znam da li sam dobro čula i zapamtila; na pitanje zašto crkvena zvona danas u podne tako dugo zvone, rekoše mi, da su to Tri rožnja za pokojnika ili Dva za pokojnicu. Ovo selo ima svoj jezik...misa je „maša“, a pozdrav nakon nedjeljne mise je „djel maše“. Dugo nisam znala kako odgovoriti na to, ne shvaćajući značenje...vremenom sam naučila da mi prolaznik dobronamjerno daje dio svog doživljaja mira i radosti, na koji sam odgovarala: Hvala, umjesto uobičajenog dnevnog pozdrava. Danas su zvona dugo zvonila . Sahranjen je K. Čovjek "pjanac", otišao je nenadano sa 53.godine. Nije bio naš prijatelj, ali je bio moj „pomoćni radnik“ i najbolji prijatelj mog „glavnog pomagača“ Đ.(G.). Bili su nerazdvojni u rakiji, pivu, poslu i sjedenju pred trgovinom. Dnevni i životni ritam bio im je isti; budući bez ikakvih primanja, radili su kao nadničari. Zvali su ih „blizanci“, pa „braća Daltoni“, pa „roljci“... Posljednjih godina, strgani od pića, duhana, stariji i još mršaviji, nisu više bili ona radna snaga koju je selo trebalo. Gotovo desetljeće za boravka u selu, moj prvi pogled i pozdrav bi se svakodnevno sretao s njima. I za sve što sam zamolila da mi urade, pomognu, rado i bez prenemaganja su napravili. K. je bio jači, ozbiljniji i rjeđe pijan, tako da je puno tačaka svakakvog tereta svojim rukama prevezao mojim dvorištem. Đ. su ostajali „nježniji“ radovi. I svaki put bi mi rekao da sam ga preplatila: „Joj, B...puno je to.“ Jedini on me zvao skraćenim imenom bez nastavka –na. Nije imao djece; živio je sa ženom više od desetak godina starijom, kojoj su ga roditelji zajedno s bratom ostavili na čuvanje po odlasku na rad u Njemačku, gdje su mladi i umrli. Žena je rano izgubila muža i mentalno bolesnog sina, tako da je on trajno ostao s njom. Brat živi životom uglednog seljanina. Zašto pišem o njemu? Zato što sam osjetila iskreno tugu na vijest o smrti i rijetko u trenutku znala da ću mu otići na sprovod. Izbjegavam općenito sprovode, osobito one na koje se ide zato što se „treba“. Čim čujem pleh glazbu, suze krenu i kad nitko još ne plače; to je moj tik, uvjetni refleks s okusom tuge ranog djetinjstva. Nedavno je, po povratku iz ribolova ušao nepozvan u dvorište i rekao da ne treba ništa, nego me došao pozdraviti. Na brzinu popio rakiju i nasmijan otišao. Muž se pitao šta mu bi, a i ja ostala iznenađena. Stajala sam sama na groblju, ne miješajući se s masom, ponajviše zbog mog ljubimca kojem nisam mogla pobjeći neprimjećena. Iako je on pas koji je bez učenja sam savladao grobljanske staze, poštujući nekim svojim čulom sva pravila, bojala sam se da u masi ne pogriješi. Velečasni je obavio svoju službu; u oproštajnom govoru rekli su: bio je dobar, bio je strastveni ribič, bio je vatrogasac. Iako tužna, intenzivno sam se trudila vratiti jednu smiješnu prošlogodišnju, proljetno popodnevnu scenu koju sam trčeći u kuću po foto aparat uspjela ovjekovječiti, i kasnije im slike pokloniti. K. i Đ. polupijani, sa štapom u rukama tjeraju cestom „krmaču pod nerasta“(tako se to jezikom sela kaže). Nitko to više ne radi pješke zbog sve gušćeg saobraćaja; traktori ili auta s prikolicom zamijenili su šetnje te vrste. Sporo to njima ide; kreću se i oni i krmača cik-cak koracima i neprekidno ponavljaju: „' Ajde, sinovka, 'ajde malo brže!“ Dugo sam ih pratila umirući od smijeha i misleći tko će prije završiti u grabi i kojim će putem Sinovka krenuti. Padala je noć kad su se čuli njihovi sada već potpuno pijani glasovi i promijenjene uloge. Krmača je brzim koracima, gotovo jureći išla naprijed...a K. šverajući vozio tačke, posuđene, i u njima skroz pijanog Đ. čiji se mrmljanje jedva čulo od K. galame: „ Je..mu majku, zar si se morao tako napiti...pobježe mi krmača...“ Trgovina je bila K. cilj. Uparkirao je tačke s Đ. i pojurio smiješnim korakom pijanca za svojom Sinovkom. Nikad se nisu složili oko tog da li se K. vratio po prijatelja ili se Đ. nakon kratkog sna sam izvukao iz tačaka i otišao kući. Obojica su tvrdili suprotno. Priča će živjeti onakvom kakvom je Đ. pamti, ha ha. A Ketijeva je otišla s njim u vječni mir. Neka mu je laka zemlja. |
13.08.2009., četvrtak
3.
ENA BEGOVIĆ (1960. - 2000.)
15.08.2009. Danas je blagdan Velike Gospe i devet godina od smrti Ene Begović. |
2.
RADOJKA ŠVERKO
|
12.08.2009., srijeda
LIJEPE ŽENE POZORNICE EX YU (1-10)1. OLIVERA KATARINA |
11.08.2009., utorak
UZDAHOd jeseni, sin i ja nismo često pričali o blogu. Tako nam je bilo lakše. Ovog ljeta, opet smo se malo zaigrali...i zajedno radovali, vjerujem. Nedavno mi je poslao poruku: "Baš čitam tvoj blog i razmišljam o tome koji sam sretnik što imam takvu majku. Znam ja dobro tebe, ali sad kao da te upoznajem na neki novi način i to me čini sretnim. Ovo s ........ ti je odlično. Samo naprijed." Ostavljam poruku ovdje...bojim se da mi ne pobjegne iz mobitela. Bilo bi mi žao, jako. |
10.08.2009., ponedjeljak
MAŠI...MAŠI MIIspratila sam prijateljicu. Dugo joj mahala s obje ruke, a napućenim usnama "cvrčala" puse. Ne volim rastanke. Znam da nisam jedina. I njene zelene oči bile su pune suza i smijeha. A ja stisnula vodene kapi...zarobile dušu, malo mi preslano, al' ne dam im van. S knjižicom u ruci napustih autobusni kolodvor. Lijepo je gledati danas Zagreb i ljude koji su možda prvi put vidjeli sliku Bona, od kojih će možda netko i pročitati bar dio biografije U2 "Buntovnici izrasli pod krvavim nebom". Hvala Jutarnjem i A. Dragašu na daru. Idem se odmoriti. Pozvala sam neke drage ljude, iz nekih drugih priča da podijelimo radost REPRIZE. Htjela bih bar dijelom biti sretna kao sinoć. Ako ne uspijem, nadam se da ću to pružiti njima. Vino se hladi...nastavak slijedi... 11. 08. '09. 00:50 Uz prve zvuke, prijateljica veselo pita: Gdje smo! Kažem, još veselije: U mojoj kući, na našem balkonu...u centru Svijeta. Krak svjetlosne lepeze krenuo je u susret Mjesecu... on je čekao otvorenih usta, i kao sinoć, ličio na dinju kojoj nedostaje samo jedna kriška. Nebom je povremeno nježno bljesnula ljetna munja, ali nije poslala kišu. Bio je to samo pozdrav, krajnje korektno izveden. NAKON... Kiša se nemilosrdno sručila, što više i nije bilo posebno važno. Kupala je još dugo iza ponoći osvijetljenu, sada mirnu i u srebro odjevenu pozornicu. Bilo je ugodno sjediti na rashlađenom balkonu i u tišini još malo uživati u raskoši prizora. Ali, približila se grmljavina i to ona u kojoj se bez pauze oblaci preglasno sudaraju i nebo nad Zagrebom zapalile su munje. Kao da sam s manjim strahom odjurila pod jorgan, i zajedno sa snom, čekala da prođe. Jutros, uz kavu i prvu cigaretu, sjedeći na blagom suncu koje je leglo na balkon, bacim pogled na Maksimir...zbog ostataka čelične konstrukcije pozornice kandže, osjetih lagani grč. Ali nemam prostora da ga slijedim, žurim. Znam, odlazi cirkus... Sjedim u busu. Prozorom se ritmično smjenjuju kuće u cvjetnom šarenilu. Tražim neki papirić da sve to ne zaboravim. Smiješim se...nemam ni lap ni top... ali može i bez mašine, uz dragu staru olovku i papir. 11.08.'09. 13:46 |
09.08.2009., nedjelja
U 2Biti ove noći...biti ove noći na mom balkonu je "stvar prestiža". Imam pogled, i to, dragi moji, kakav pogled... nemam ja tih riječi, nisu još izmišljene... Želim vam pokloniti djelić onog što moje "oči čuju" i dio sreće koju večeras dijelim s prijateljicom, čija je duša istog tkiva već 45.godina, pa se zabunim koja je od nas dvije upravo rekla: Mila, ovo je poklon od Boga! Pozornica Svijeta! Živjeli! Uživajmo! Život je jedan... |
05.08.2009., srijeda
VESNA
Vjerujem da već znate tko je tvorac pjesme kojoj ne mogu odoljeti u ovoj svježoj, kristalnoj ljetnoj noći.
Šukerijada Kad poskupi benzin, skratit ćemo ceste. Kad iščezne kerozin, imamo paštete. Za dojilje je lako: bit će ptičjeg mlijeka. Jeftinija bit će jahta neg kolijevka. Bravo, majstorice! Vječno Proljeće naše! I ne mogu otići u san bez snova... NE PITAJ VIŠE Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more. Pitaj otkud stiže vjetar proljetni i bijelom lađom snova tko krmani kad noć nad svijetom hladne prostre sjene. Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce. Znaš li odakle koralj na dnu oceana? Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti ali ti živiš daleko od glasa valova. Tvoja je misao strma pećina o koju se uzalud razbija moj život. Ne pitaj zašto te ljubim. Pristupi k meni! Tužno je moje srce. Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta na visokoj planini zaborava. DA SI BLIZU Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna ne može da usne ni u noćnoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima. Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini. kao nad morem surim krik galeba što odlijeće pred dolazak oluje u večer punu briga. O da si barem tako tužno blizu kao cvijet što spava zatvorenih očiju pod bijelim krovom snijega u tišini kamenih šuma, čekajući proljeće. Da si blizu, o moj hladni cvijete. Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim što već sahnu klonuti od bdijenja. Ali noć je, i svijet je daleko. A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje s mojih su grana sašle. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeđenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi. |
04.08.2009., utorak
PERTLE
Nisam stigla u I dijelu ispričati II dio priče o tirkiznoj haljini iz vremena moje tirkizne bajke. Ne mogu reći da nisam bila ponosna i presretna što ću se pojaviti u takvoj haljini na maturalnoj zabavi. Iako smo težinu njene povijesti osjećali samo mi najbliži, u četiri zida našeg doma, uz nekolicinu prijatelja, priča o talijanskoj haljini kupljenoj u butiku sa staklenim liftom ubrzo je postala top tema i mog gradića.
Većina priča provincijom se širi brže od zvuka; prvo se oglasi pokretima očiju, uzastopnim dizanjem obrva, namigivanjem, gurkanjem pri prolazu, mlataranjem rukama, a tek onda se zvučno oboji i prelazi u trač; i uvijek uključuje i estetsko i etičko. Lijepa, ali previše smijela; skupa, a i nije tako lijepa; i redovna ljudska briga o drugima...otkud im pare. Majku i sestru te priče nisu dirale, ali ja nisam bila presretna zbog njih, znajući za naše zajedničke suze i brige koje su svemu prethodile. Veliki je zalog ona bila...možda ću imati najatraktivniju haljinu u moru lijepih, ali ne i oca da me vidi, kao sve moje školske drugarice. Htjela sam da trač nestane, a znala da to više ničim ne mogu spriječiti. I u toj lipanjskoj svečanoj noći maturalne zabave okupljeni pred gimnazijskom zgradom, mladi, lijepi i veseli, krenuli smo u šetnju gradom predvođeni našim razrednicima, istim, ali kraćim putem već opisane prvomajske bakljade. Bila je to svake godine posebna noć moga grada; mladost praćena veselim uzvicima, blicevima foto aparata, pozdravima i aplauzima naših sugrađana, gotovo ništa manje uzbuđenih od nas, glavnih učesnika te parade, onih, na kojima „svijet ostaje“. Izvježbali smo svoje štikle, a dečki najčešće preduge nogavice hlača svečanih odijela na tom putu do hotela i početka zabave. U hotelskom holu smo se poredali u kolonu parova, formiranu ne po abecednom redu, nego školskom uspjehu...tako da smo moj dragi dvanaestogodišnji školski drug D. Z. i ja bili prvi par koji se trebao predstaviti našim gostima u dvorani. Uzbuđeno čekajući da svečano odjeveni konobari otvore leptir vrata restorana nakon glasa našeg profesora i izgovorenih u mikrofon naših imena, uz laganu muziku koja se već širila, radili smo još zadnje korekcije svojih odora. I baš kada su se vrata raskrilila, profesorov glas svečano prolomio, muzika odsvirala tuš...mom školskom se odvezala pertla. U čučećem položaju, kao da nije dio svega toga, kao gluh, on je nešto petljao oko svojih cipela. Profesor je ponovio veselo naša imena, ali nervoznim pokretom ruke prikrivene polovicom svoga kuka, davao znak da krenemo. Ja sam, već prestrašena, koljenom trknula D. u dostupno mi njegovo rame, ubjeđena da će ustati i shvatiti da moramo krenuti, i...u sekundama koje su slijedile... krenula, ali SAMA. Nikad nisam mogla odrediti kad me stigao i koliko je ljudi vidjelo taj gaf...ali, preda mnom se „zemlja otvorila“ od stida. Moja haljina i ja, same, pred tolikim očima, a nisam to htjela, nisam bila kriva, nisam to željela. Osjećala sam se ružno, jadno i postiđeno. Nitko to osim majke nije znao. Vidjela je moje suzne oči, i samo mi zanijekala glavom. Znala sam da će ovaj dio priče biti prava poslastica mnogima, i da će mi rijetko tko vjerovati da to nisam napravila namjerno. Kasnije, dok smo plesali, nisam prigovarala prijatelju...i on je bio postiđen, i zajedno smo se osjećali kao budale, pa je bilo malo lakše. Tek na desetogodišnjici mature, kada je D. imao kćer Unu, a ja sina S. raspravljali smo o tom da li sam ja iz straha požurila ili je on zbog istog zakasnio...Istina ima dva kraja...ali i onaj međuprostor, zbog kojeg, kad god mi se u životu približi, osjetim stid. D. mi kroz smijeh tad reče: „ Morao sam trčati za tobom, a još gore...pertle nisam uspio svezati.“ I prvi put sam tad čula njegovu istinu. Kada je moj sin krenuo u „malu školu“, bez vrtićkog iskustva, imao je velikih problema i strahova zbog vezanja žniranaca. Primijetila je to jedna bistra djevojčica Nives kao naš zajednički problem, i rekla mi: „ Ne brinite se, teta, ja ću mu vezati cipele i tak ga bum i naučila...“ Često se svi sjetimo tog. I Nives je za kratko vrijeme uspjela, ono što majka godinama nije. Eh, da sam samo znala koje su muke pratile mog školskog...kleknula bih s njim, pa nek' se haljina raširi u svoj svojoj raskoši, i uprlja, ali bi pertle bile svezane i spriječile našu blamažu, dugogodišnju tjeskobu i niz neopravdanih kritika i ružnih priča koje su pratile tu lijepu, nezaboravnu noć prvog bala naše mladosti. |
03.08.2009., ponedjeljak
MOZGALICA...>, <, +, -, =, ?, .Što je lakše: 1kg zlata ili 1kg perja? Što je teže: (0,5g nedozvoljenog + 10 tableta dozvoljenog) ili 7,3g nedozvoljenog? Dok mozgate, neka to bude uz dobru muziku... |
02.08.2009., nedjelja
SUMMERTIMERekla sam da ne znam hoću li i kad ću ovog ljeta na more...a to manje više znači : neću. Odlučila sam to još u svibnju, jer tad već godinama znam gdje ću i kad ću. Ostatak je bilo kalkuliranje, ono...kao, pa mogli bismo tamo ili nigdje, i eto, ostade na nigdje. Ali, pošto mi je u glavi još užitak pučine proljetnog Splita, nije mi ni žao...ne treba pretjerivati, ako baš nije neophodno, ha ha ha. Doduše, dvoumila sam se nakon apela domaćim turistima za pomoć turističkoj sezoni, ali gledajući kako ljudi i dalje putuju pustinjama, jašu deve i rone ...voze se jahtama, krstare raznim tuđim morima...žutim, crvenim i crnim, rekoh si, e, sad neću "iz principa" na naše plavo i najljepše more. Usput prelistala kataloge turističke ponude, i s gnušanjem shvatila da je... isto, 20% skuplje nego lani i odbacila svaku pomisao o odlasku. Rebalansirala sam se...i, bacila na posao... Unatoč nepravedno već osiromašenom ovogodišnjem, tek polugodišnjem kućnom budžetu, uredila sam svoju Oazu približno željama: napokon uspjela „podići“ bugenviliju i hortenziju i posaditi neke nove cvjećke; kupiti ljepši vrtni namještaj, par egzotičnijih suncobrana, svjetiljki i kineskih šeširića, zamijeniti slani kupaći kostim novim, slatkim. I ja, zadovoljna...ma, prezadovoljna. Jeste da plivam u krug, i vozim bic u mjestu, ali, moje obale su u glavi...kada legnem na ležaljku, skinem naočale, podignem pogled s knjige i usmjerim ga ka nebeskom plavetnilu, a sunce me pomiluje toplom zrakom, cvijeće mirisom, moj ljubimac lijenim i maznim pogledom, nasmiješim se, i znam... u dobrom sam društvu, i blizu svojih obala. Negdje u ovo vrijeme prošlog ljeta napisah: kada tonete, ne treba vam jahta...nego, vesla. „Nihil novi sub sole.“- rekli bi mudri Latini. Čuh, prevedoh i napisah i to...naravno, prošlog ljeta. |
