MALI SUNCOKRET

04.08.2009., utorak

PERTLE

Nisam stigla u I dijelu ispričati II dio priče o tirkiznoj haljini iz vremena moje tirkizne bajke. Ne mogu reći da nisam bila ponosna i presretna što ću se pojaviti u takvoj haljini na maturalnoj zabavi. Iako smo težinu njene povijesti osjećali samo mi najbliži, u četiri zida našeg doma, uz nekolicinu prijatelja, priča o talijanskoj haljini kupljenoj u butiku sa staklenim liftom ubrzo je postala top tema i mog gradića.

Većina priča provincijom se širi brže od zvuka; prvo se oglasi pokretima očiju, uzastopnim dizanjem obrva, namigivanjem, gurkanjem pri prolazu, mlataranjem rukama, a tek onda se zvučno oboji i prelazi u trač; i uvijek uključuje i estetsko i etičko. Lijepa, ali previše smijela; skupa, a i nije tako lijepa; i redovna ljudska briga o drugima...otkud im pare.
Majku i sestru te priče nisu dirale, ali ja nisam bila presretna zbog njih, znajući za naše zajedničke suze i brige koje su svemu prethodile.
Veliki je zalog ona bila...možda ću imati najatraktivniju haljinu u moru lijepih, ali ne i oca da me vidi, kao sve moje školske drugarice. Htjela sam da trač nestane, a znala da to više ničim ne mogu spriječiti.

I u toj lipanjskoj svečanoj noći maturalne zabave okupljeni pred gimnazijskom zgradom, mladi, lijepi i veseli, krenuli smo u šetnju gradom predvođeni našim razrednicima, istim, ali kraćim putem već opisane prvomajske bakljade. Bila je to svake godine posebna noć moga grada; mladost praćena veselim uzvicima, blicevima foto aparata, pozdravima i aplauzima naših sugrađana, gotovo ništa manje uzbuđenih od nas, glavnih učesnika te parade, onih, na kojima „svijet ostaje“.
Izvježbali smo svoje štikle, a dečki najčešće preduge nogavice hlača svečanih odijela na tom putu do hotela i početka zabave. U hotelskom holu smo se poredali u kolonu parova, formiranu ne po abecednom redu, nego školskom uspjehu...tako da smo moj dragi dvanaestogodišnji školski drug D. Z. i ja bili prvi par koji se trebao predstaviti našim gostima u dvorani. Uzbuđeno čekajući da svečano odjeveni konobari otvore leptir vrata restorana nakon glasa našeg profesora i izgovorenih u mikrofon naših imena, uz laganu muziku koja se već širila, radili smo još zadnje korekcije svojih odora.

I baš kada su se vrata raskrilila, profesorov glas svečano prolomio, muzika odsvirala tuš...mom školskom se odvezala pertla. U čučećem položaju, kao da nije dio svega toga, kao gluh, on je nešto petljao oko svojih cipela. Profesor je ponovio veselo naša imena, ali nervoznim pokretom ruke prikrivene polovicom svoga kuka, davao znak da krenemo.
Ja sam, već prestrašena, koljenom trknula D. u dostupno mi njegovo rame, ubjeđena da će ustati i shvatiti da moramo krenuti, i...u sekundama koje su slijedile... krenula, ali SAMA.

Nikad nisam mogla odrediti kad me stigao i koliko je ljudi vidjelo taj gaf...ali, preda mnom se „zemlja otvorila“ od stida. Moja haljina i ja, same, pred tolikim očima, a nisam to htjela, nisam bila kriva, nisam to željela.

Osjećala sam se ružno, jadno i postiđeno. Nitko to osim majke nije znao. Vidjela je moje suzne oči, i samo mi zanijekala glavom.

Znala sam da će ovaj dio priče biti prava poslastica mnogima, i da će mi rijetko tko vjerovati da to nisam napravila namjerno.

Kasnije, dok smo plesali, nisam prigovarala prijatelju...i on je bio postiđen, i zajedno smo se osjećali kao budale, pa je bilo malo lakše.

Tek na desetogodišnjici mature, kada je D. imao kćer Unu, a ja sina S. raspravljali smo o tom da li sam ja iz straha požurila ili je on zbog istog zakasnio...Istina ima dva kraja...ali i onaj međuprostor, zbog kojeg, kad god mi se u životu približi, osjetim stid.

D. mi kroz smijeh tad reče: „ Morao sam trčati za tobom, a još gore...pertle nisam uspio svezati.“
I prvi put sam tad čula njegovu istinu.


Kada je moj sin krenuo u „malu školu“, bez vrtićkog iskustva, imao je velikih problema i strahova zbog vezanja žniranaca. Primijetila je to jedna bistra djevojčica Nives kao naš zajednički problem, i rekla mi: „ Ne brinite se, teta, ja ću mu vezati cipele i tak ga bum i naučila...“ Često se svi sjetimo tog. I Nives je za kratko vrijeme uspjela, ono što majka godinama nije.


Eh, da sam samo znala koje su muke pratile mog školskog...kleknula bih s njim, pa nek' se haljina raširi u svoj svojoj raskoši, i uprlja, ali bi pertle bile svezane i spriječile našu blamažu, dugogodišnju tjeskobu i niz neopravdanih kritika i ružnih priča koje su pratile tu lijepu, nezaboravnu noć prvog bala naše mladosti.







- 00:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2024 (1)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)