MALI SUNCOKRET
30.07.2009., četvrtak
SLIKAR
Enver Krupić (Bosanska Krupa, 1911. - Bihać, 1992.), slikar
„Enver Krupić školovao se najprije u Zagrebu a zatim završio umjetničku školu u Beogradu 1937. Dobivši stipendiju otišao naredne dvije godine studirati na Ecole Nationale Superieure des Beaux-Arts u Parizu. Istovremeno izvanredno studira povijest umjetnosti na Sorboni. Po tome studira teoriju i primjenu kompozicije u l’atelier d’André Lhote. André Lothe, Cezanov adept ne mijenja mnogo u rigidnom Krupićevom poimanju nepromjenjivosti ljudske senzibilnosti. Krupić ostaje, unatoč očitom daru, slikar koji ne istražuje jezik boje kao strukturirarni govor već kao puko sredstvo dekoriranja prirode. U povijesti umjetnosti poučava da je Piccassovo slikarstvo plod tržišnih narudžbi bogatih Amerikanaca. Godine 1939. primljen je za člana Udruženja jugoslavenskih likovnih umjetnika u Parizu. Naredne godine vraća se u Beograd, gdje je živio i radio kao gimnazijski profesor povijesti umjetnosti. Svu svoju ostavštinu poklonio je gradu Bihaću. Svojim djelom nije se daleko odmakao od poimanja umjetnosti kao intimnog odraza eksterne prirode.“ (Wikipedia) Viđali bi ga najviše ljeti na terasi vodenice-ateljea na Uni, na mostovima ili obalama, uz štafelaj s odsutnim pogledom usmjerenim ka...ljepoti. Vjerujući da nas ne vidi u prolazu, čineći se malim i beznačajnim sami sebi, nismo ga pozdravljali u tim svetim trenucima. Činili bi to na korzu, u njegovoj večernjoj šetnji ili sjedenju pred gradskom kafanom. Vjerujem da je taj markantan muškarac , slikar...prepoznao u našim srdačnim pozdravima divljenje, ponos i zahvalnost što on umije ovjekovječiti našu zajedničku ljubav, Unu i Krupu. U mom najranijem sjećanju postoji i danas živa slika; djevojčica, naslonjena na prozor svoje sobe, radoznalo raširenih očiju... gleda: gospodin boemskog izgleda, aristokratskog držanja na putu od svoje rodne, begovske kuće, odlazi u večernju šetnju sa sestrom, teta Advijom i suprugom, gospođom Mirjanom. Iza njih je ostajao trag velegrada iz kog su upravo stigli i radosna slutnja ljeta koje dolazi. |
28.07.2009., utorak
MALA
Kada se počelo pričati o gradnji spomen biste književniku Branku Ćopiću, u glavama građana mog rodnog grada već su se lagano rušili mostovi zajedništva. Ideja je ni kriva ni dužna postala kamen spoticanja političkog karaktera. Tukli su se ljudi riječima i grad je ostao bez spomenika jedinom književniku u povijesti tog grada koji je svoje djelo uglavnom posvetio njemu i učinio ga poznatim.
I tad, kada se još nije vjerovalo u rat; i sad, kada je avet rata požderala sve što joj je prijalo, čudi me zašto šute žene...osobito one koje se ne bave politikom. Jer, ostavio nam je pjesmu...Sjećam se dobro, sve smo joj se radovale i znale gotovo naizust. Pjesnik nam nije rekao kako se „mala“ zvala... MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE Bilo mi je dvanaest godina, prvi put sam sišao do grada iz mog sela, tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada. Eh, dječačke uspomene glupe! Mala moja iz Bosanske Krupe! Jesi li me spazila il' nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih, u oklopu novih opanaka, kako zija u izloge skupe? Mala moja iz Bosanske Krupe! Naišla si kao lak oblačak, tvoj me pogled za tren obeznani, zaboravih ime i očinstvo, kako mi se zovu ukućani. Iznevjerih poput sablje tupe. Mala moja iz Bosanske Krupe! Tekli tako gimnazijski dani, uspomena na te ne ocvala, modra Una u proljetnje noći tvoje mi je ime šaputala. Lebdjela si ispred đačke klupe, mala moja iz Bosanske Krupe! Brzo minu naše đakovanje, lagan leptir sa krilima zlatnim, ipak tebe u srcu sačuvah kroz sve bure u danima ratnim. Ta sjećanja mogu l' da se kupe, mala moja iz Bosanske Krupe! Sad je kasno, već mi kosa sijedi, gledam Unu, ćuti kao nijema, zalud lutam ulicama znanim, sve je pusto, tebe više nema. Ej, godine, nemjerljive, skupe! Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe! Nedavno sam boravila u jednom drugom gradu kojeg sve više volim , koji je sakupio najviše mojih, po svijetu razbacanih prijatelja … gradu koji ima najsličniju rijeku onoj koju sanjam , i koju počinjem lagano posvajati. Tamo , ispred Gradske biblioteke, uslikala sam se pored spomen biste Branka Ćopića. Neću vam ostaviti baš tu sliku…možda ja i nisam baš ta “mala”…  MOST BRANKOV Selo u dubokoj tišini, moj vjerni već spava, dobri dežura, Balašević s DVD-a održava tišinu prijatnom, a meni se malo priča... Ne rekoh ništa o astralnoj projekciji prof.političara, a i što bih...živom čovjeku se svašta dogodi ili možda dogodi. Novinar je rekao sve svojim izrazom lica, onom između "na čemu si, čovječe...ili ,zar i ti, profesore?" Gospodja političarka priča o terorističkoj UGROZI...i dok se zgraža, dobro plaćena bibliotekarka radi na rješavanju nerješivog. Sinoć slušam s radošću da se " vratilo " Proljeće, ono za koje sam mislila da nikad neće...Proljeće Ivana Galeba i Islam G. Pa uz reklamu Ježurke J. čijim tragom "širi se slava ", dodirnu me nešto lijepo između nekad i sad, prošlo, koje ipak traje stvarnije nego jučer, a čini ljepšim ovo moje večeras. Zagledah se u zapamćene fotogafije mog oca i književnika Branka Ćopića, uvijek sretnog i nasmijanog za boravka u zavičaju. Njegovih obilazaka škola i djačkog smijeha; književnih večeri gdje su mu se udvarali razni moćnici, a on je bio tako drag, blag i jednostavan, i sve mu se činilo smiješnim, kako je kasnije znao pričati tati. Krajem 70-tih postojao je projekt " Ćopićevo selo ", pa su moja dva profesora predlagala da se zaposlim kao "domaćica sela", čemu sam se jako radovala. Bilo bi tu puno događaja, meni dragih ljudi od Duška Trifunovića, lošeg vina i Rajka P.N.( najljepših brkova Balkana, nakon mog oca). Sve bi me to motiviralo da brže diplomiram...no, u međuvremenu se nešto razbilo. Selo nikad nije oživjelo, ja ne tako brzo diplomirala, a vrlo brzo postala supruga, majka i domaćica nekog novog doma u nekom novom velikom gradu. "Bože, bože, di baš ja... " čujem Đoleta. U Beogradu postoji Brankov most s kojeg je taj uvijek nasmijani čovjek poletio zadnji put, visoko ili prenisko, nebitno ali kobno, bez povratka. Svi su se čudili...tko bi rekao, tako veseo čovjek! Nedavno mi je moj bibliotekar ponudio posthumno izdanje Ćopićeve Autobiografije. Ličilo mi je na priču za djecu, tko zna u kojoj fazi njegovog stvaralaštva pisanu. Tužno odrastanje seoskog dječaka bez oca, uz beskrajnu ljubav očevog oca i brižne majke Ličanke, usmaljene udovice bez radosti muža i zavičaja. Izdvojila sam tad neke dijelove, vjerojatno da bih si lakše objasnila, iako sam već znala, zašto je taj nasmijani čovjek poletio... "Rano je počelo da boli to što se tako, eto, dobri i nekad dragi ljudi mijenjaju i prolaze, a da to nečim spriječiš ili promijeniš, nemaš čime. Vraća se tako majka u djetinjstvo i malo po malo kroz njezina pričanja, i njen zavičaj i djetinjstvo postajali su za mene jedan poznat SUNČAN SVIJET. I čini mi se davno sam tamo bio i sjećam se jedne slike: Osamljeno drvo treperi na suncu pored nekog druma, pod njim stoji moja MAJKA, a jato divljih golubova prolijeće i gubi se nekud iza kamenita osunčana brijega. Prolazile su godine šarene, nasmijane, sive i ozbiljne, žuborile su i proticale kao VODE i često u poznu JESEN, kad se obaraju duge kiše, kada ptice putuju, a u noći neko nepoznat TUGUJE i glas mu ide po vjetru u prazne jeseni, kad oko drumova trune mokro lišće, ja sam se sjećao dalekog majčina zavičaja. TREPERIO je on sakriven u meni kao ZVIJEZDA iza tamna neosvjetljena horizonta i – opet je u duši postajalo lako i UTJEŠNO. Doći će DAN, otvoriće se negdje sakrivena VRATA i pred čovjeka će se pokazati ŽIVOT ... ŠIROK, SUNČAN I DOBAR-PRAVI ŽIVOT, KOJI, KAO DA SMO DAVNO NEGDJE GLEDALI I ZNALI, PA GA ZABORAVILI U BEZLIČNOM SVIJETU (NAŠIH) BESKRAJNIH OVIH JESENJIH KIŠA " Pisao je tako Branko Ćopić u tko zna kojoj jeseni svoga života. (28.11.2008.) |
26.07.2009., nedjelja
ŽELJA
Krajem osamdesetih, na povratku s mora, sestra je navratila u očevo rodno selo.
„Povukla je želja“. Oduševljeno je pričala o viđenom...Velebit, pašnjaci, blizina mora, izvor vode na djedovini, i ljudi koji su ih srdačno dočekali, starosjedioci i oni koji su u toj ljepoti sagradili vikendice, vraćajući se korijenima iz svih krajeva bivše nam države. Danima je prepričavala viđeno, pa smo čak maštale da nagovorimo muževe na gradnju neke male kućice u cvijeću, između mora i planine, s „okusom“ izvora, soli i gorskog zraka. Jutros, dvadeset godina iza, zove me moje dijete mobitelom i kaže: „Vozili smo se uskim putem tražeći. Naišli smo na zaustavljen auto i pitali mladu ženu kako doći do sela. Rekla nam je da smo upravo tu. Tamo nema ničeg...ni ljudi, ni kuća, ni tragova. Šiblje i šuma...“ Rekoh mu: „ Tim putem ti je djed pješačio u školu 4km do grada, zajedno sa svojim ocem koji je radio u Općinskom sudu.“ Zazvučalo je to bajkovito, kao priča „iz davnina“, a ne s kraja tridesetih prošlog stoljeća. Hvala mu. Tako me obradovala njegova nedavna poruka: „Navratit ću u D.selo po povratku s mora.“ Povukla ga želja. |
25.07.2009., subota
KU...KUuu |
14.07.2009., utorak
PRIJEVOZNO SREDSTVO
Kada pokucate na bijela vrata i nekom nepoznatom kažete nesigurnim glasom:
Boli me pamet... zakoračili ste u jedan novi, neistraženi dio sebe. I krećete na put u slućeno, ali dosad nepoznato; u svoje, a tuđe...Znate da ste to vi, ali niste tamo bili na ovaj način. Upoznajete nove predjele sebe uz pomoć nepoznatog vodiča. I padala sam i posrtala u životu i nalazila rješenja uglavnom sama s diskretnom pažnjom i pomoći mojih. Uvijek je postojao razuman uzrok, slučajan ili očekivan, ali jasan. Bile su to smrti najbližih, rat, gubljenje posla, nepotreban ali nepobitan i trajan rastanak s širom obitelji, gubici ljubavi, zavičaja, rađanje i nemogućnost rađanja, gubljenje identiteta i integriteta; na sreću, život je bio dovoljno dug da sve to stane u njega, i previše težak da mi do moje četrdesete godine pokaže gotovo sve ono od čeg čovjek bježi i sa strahom se moli da ga to ne snađe. Vjerujte mi...postoje mnogi meni dragi, draži i najdraži ljudi koji su mi govorili: gdje bih sad bio ili bila, da nisam imala, imao tebe...tad. Uvijek sam našla vrijeme i način da pomognem drugima, ne izigravajući nadmoćno jačeg, boljeg i sposobnijeg...samo su mi dodijelili tu ulogu. Ponekad, molila sam Boga da me oslobodi tuđih suza i briga s kojima sam često započinjala svoj dragocjeni dan i odlazila u san s težinom tuđih života. A bila sam samo dobar i pažljiv slušač i razuman sugovornik koji ne podcjenjuje tuđu bol ma iz kog razloga je, čak i banalnog, nastajao. Prije pola godine doživjela sam nakon velike radosti, šok. Šok je bio tim veći, što je doživljena radost već zaživjela i osvojila značajan prostor u meni. Posjetila me nevjerica, strah i bol. Nisam si mogla sama kao do tad pomoći, jer nisam shvaćala uzrok tuđih postupaka. Nikad nisam upoznala slične ljude, koji bi intenzivno vukli nekoga u ponor. Za nikog nisam bila prijetnja; čuvala sam se kritike drugih; tražila svoj put u jednoj slobodnoj igri i formi, za mene novoj i tim interesantnijoj; i pokazala iskreno svoju sreću...Jednom mi netko reče da lijepo pišem, da pokušam napisati i objaviti priču na značajnijem mjestu i sjećam se dobro da sam se slatko nasmijala i rekla: Daj, nemojte me zaje..... i ti i moj sin. Nisam tražila mjesto koje mi ne pripada. I kako nisam mogla shvatiti uzrok, povod...znala sam samo posljedicu, a ona je učinila tektonski poremećaj do neprepoznavanja same sebe. Ostala sam sama, boreći se sa sobom, za sebe. Oni koji su željeli ući u problem, bili su u većem strahu od mene, jer su gubili svoj stup za spašavanje. Čuvali su me danonoćno i gubili se u nemoći zajedno sa mnom. Mojim domom je zavladalo nešto kao nježna tuga i prikriveni nemir, što je još uvijek ostavljalo prostora da se odglumi kakav takav mir. Poneko je rekao... kako se to tebi moglo dogoditi; možda je tu bilo i tendenciozne zluradosti koja me tad najmanje pogađala, jer sam bila suviše krhka i bolna da bih to shvaćala kao neki udarac ljudi. Prošli su samo mjeseci, a čini mi se da je trajalo godinama. Ne zamjeram nikom; pitanje Zašto, i pored bezbroj izrečenih odgovora i mogućnosti i od drugih ljudi, ostat će do kraja života sa mnom bez pravog odgovora. Ne boli me više pamet; dobro mi je; usvojila sam i taj novi dio sebe s dvorištem. Nije mi žao; žao mi je samo prijašnje radosti s kojom sam se nepovratno rastala. I to putovanje u središte sebe, u tom nepoznatom prijevoznom sredstvu, završeno je. A ljudi već turistički putuju u svemir. Za razliku od prijašnjih tuga, sreća je u tom što je preostalo vrijeme i prostor kraće za sjećanje. P.S. „ Obmanuti junak reče: „ Slučajnost koju sam strasno voleo i srećno prihvatio kao sam život, nije bila ništa drugo do nečija tuđa namještaljka.“ A najnepodnošljivije od svega bilo mi je to što je za sve to vreme dok sam ja potpuno zadivljen gledao Džanan , posmatrao je nemajući svest o tome da je gledam, a knjiga na moj sto sletela i sa njega prhnula poput magične plašljive ptičice, dok sam ja, dakle, doživljavao kako čarolija opčinjava čitav moj život, M. motrio na nas dvoje, a S. na sve troje.“ (O.P.) |
13.07.2009., ponedjeljak
IN MEMORIAMPovjerujmo da je Carlos Santana došao odsvirati POSLEDNJE ZBOGOM Darku Glavanu. |
12.07.2009., nedjelja
PUTOVANJE |
07.07.2009., utorak
OPROŠTAJIN LOVING MEMORY OF MICHAEL JACKSON KING OF POP 1958 - 2009 THIS IS IT... |
VIŠAK...
U tom vremenu sam bila u velikim problemima, te se nisam previše udubila u priču o dvojici mladića, braće koji su doselili u neboder. Nažalost, o njima sam počela razmišljati tek nakon smrti jednog od njih, iako sam upoznata samo sa kosturom njihove životne priče.
Rano su ostali bez majke, a pred rat i bez oca. Živjeli su u velikom stanu koji je otac dobio hijerarhijskim pravom institucije u kojoj je radio. Tijekom rata su izgubili stan, novokomponiranim zakonom o višku stambenog prostora, na koji je većina u sličnoj situaciji ostvarila pravo pri otkupu većom cijenom tog viška. Da li su dečki bili nesposobni, neobrazovani, zbunjeni ili naprosto izbačeni iz većeg u manji stan, nije u tom periodu opće konfuzije nikog posebno zanimalo; bitan je bio krov nad živom glavom. Njihova priča je zainteresirala susjede, a kasnije i javnost, kada je mlađi od njih tragično preskočio terasu sa dovoljno visokog kata da se na nju više nikada ne vrati. Pitao me jednom sin: „Tko je onaj mladić koji je „ostao u osamdesetim“?“ Rekla sam da je to dečko čiji se brat ubio „zbog viška kvadrata“, a koji sada luta zagrebačkim ulicama kao sumanut, jer ga „guši“ ponovni višak... Srećem ga ponekad u gradu, često uz ulične prodavače starih knjiga; ali najčešće na ulascima i izlascima iz tramvaja; ubrzanim korakom juri prema neboderu i vrlo često, dok bih ja popušila cigaretu na klupi ili obavila sitnu kupovinu u kvartovskom dućanu, vraćao bi se istim žurećim korakom ka tramvaju. Ne znam da li je bolestan ili samo nesretan; nikad se nisam usudila započeti razgovor s njim u liftu. Rekli su mi da odbija kontakt, da je zatvorio vrata i pred značajnim novinarskim imenima koji su htjeli saznati detalje njegove životne priče. Kada stanem pred oglasnu ploču sa imenima dužnika za sve što se mora platiti...u tom nizu, koji je iz mjeseca u mjesec duži i „teži“, mladić je uvijek prvi na spisku. Onda pomislim kako je veliki stan kapital koji se da iskoristiti...mijenjanjem za manji s ostatkom novca, izdavanjem, prodajom...i kako je dvojici mladića izgubljeni stan oduzeo slobodu... izbora, življenja, liječenja i volje za životom. Naravno, kako nikad neću saznati detalje njihove tragične životne priče, tako ne mogu znati da li je useljena dvočlana obitelj po njihovom odlasku, gledajući u iste zidove, bar pred san pomislila kako je tom jednom živom čovjeku. |
01.07.2009., srijeda
HAPPY BIRTHDAY!
Jao, evo mene i treći put danas, tj. 01.07.2009. Nisam bolesna, fala Bogu...nego sam skužila da bi mi to bio jubilarni, 100. POST u ovom mom drugom mandatu, pa me izdalo strpljenje čekati do ponoći novi dan.
Jer, s obzirom na moj blogerski status ( spora, amater, samozadovoljna, sumnjičava, nekomunikativna, kolebljiva) meni je ovo poseban jubilej, samopotvrda, zadovoljstvo ...kao da mi je rođendan, onaj pravi pravcati. Jest da neću dobiti nikakav poklon, što je velika šteta i nepravda, jer samo Bog zna koliko sam se trudila i kroz šta sam prolazila tražeći sebe. Ali ja sam kapetan svog BLOGA i nije ovo regata s kratkim putem do cilja...ovo je moja duga plovidba...rijeke, mora, oceani,dubine, mostovi... daljine, horizonti...nebo...i...oči... I ne svađajte se sa mnom!! što sam malo dosadna danas, jer sam uzbuđena, naravno, zbog rođendana...A svaki rođendan je novi početak...iako sam sama i bez poklona. Ajd, doviđenja vam... |
ŠTO ME GLEDAŠ/TE!!!  ??? |
DUGO TOPLO LJETO
Jednom prijatelj reče:
"Nema ništa ljepše od žene na čijem tijelu blistaju kapljice vode." Putujte sa srećom ka svom oceanu... |
Hvala Đorđe! 
