MALI SUNCOKRET
14.07.2009., utorak
PRIJEVOZNO SREDSTVO
Kada pokucate na bijela vrata i nekom nepoznatom kažete nesigurnim glasom:
Boli me pamet... zakoračili ste u jedan novi, neistraženi dio sebe. I krećete na put u slućeno, ali dosad nepoznato; u svoje, a tuđe...Znate da ste to vi, ali niste tamo bili na ovaj način. Upoznajete nove predjele sebe uz pomoć nepoznatog vodiča. I padala sam i posrtala u životu i nalazila rješenja uglavnom sama s diskretnom pažnjom i pomoći mojih. Uvijek je postojao razuman uzrok, slučajan ili očekivan, ali jasan. Bile su to smrti najbližih, rat, gubljenje posla, nepotreban ali nepobitan i trajan rastanak s širom obitelji, gubici ljubavi, zavičaja, rađanje i nemogućnost rađanja, gubljenje identiteta i integriteta; na sreću, život je bio dovoljno dug da sve to stane u njega, i previše težak da mi do moje četrdesete godine pokaže gotovo sve ono od čeg čovjek bježi i sa strahom se moli da ga to ne snađe. Vjerujte mi...postoje mnogi meni dragi, draži i najdraži ljudi koji su mi govorili: gdje bih sad bio ili bila, da nisam imala, imao tebe...tad. Uvijek sam našla vrijeme i način da pomognem drugima, ne izigravajući nadmoćno jačeg, boljeg i sposobnijeg...samo su mi dodijelili tu ulogu. Ponekad, molila sam Boga da me oslobodi tuđih suza i briga s kojima sam često započinjala svoj dragocjeni dan i odlazila u san s težinom tuđih života. A bila sam samo dobar i pažljiv slušač i razuman sugovornik koji ne podcjenjuje tuđu bol ma iz kog razloga je, čak i banalnog, nastajao. Prije pola godine doživjela sam nakon velike radosti, šok. Šok je bio tim veći, što je doživljena radost već zaživjela i osvojila značajan prostor u meni. Posjetila me nevjerica, strah i bol. Nisam si mogla sama kao do tad pomoći, jer nisam shvaćala uzrok tuđih postupaka. Nikad nisam upoznala slične ljude, koji bi intenzivno vukli nekoga u ponor. Za nikog nisam bila prijetnja; čuvala sam se kritike drugih; tražila svoj put u jednoj slobodnoj igri i formi, za mene novoj i tim interesantnijoj; i pokazala iskreno svoju sreću...Jednom mi netko reče da lijepo pišem, da pokušam napisati i objaviti priču na značajnijem mjestu i sjećam se dobro da sam se slatko nasmijala i rekla: Daj, nemojte me zaje..... i ti i moj sin. Nisam tražila mjesto koje mi ne pripada. I kako nisam mogla shvatiti uzrok, povod...znala sam samo posljedicu, a ona je učinila tektonski poremećaj do neprepoznavanja same sebe. Ostala sam sama, boreći se sa sobom, za sebe. Oni koji su željeli ući u problem, bili su u većem strahu od mene, jer su gubili svoj stup za spašavanje. Čuvali su me danonoćno i gubili se u nemoći zajedno sa mnom. Mojim domom je zavladalo nešto kao nježna tuga i prikriveni nemir, što je još uvijek ostavljalo prostora da se odglumi kakav takav mir. Poneko je rekao... kako se to tebi moglo dogoditi; možda je tu bilo i tendenciozne zluradosti koja me tad najmanje pogađala, jer sam bila suviše krhka i bolna da bih to shvaćala kao neki udarac ljudi. Prošli su samo mjeseci, a čini mi se da je trajalo godinama. Ne zamjeram nikom; pitanje Zašto, i pored bezbroj izrečenih odgovora i mogućnosti i od drugih ljudi, ostat će do kraja života sa mnom bez pravog odgovora. Ne boli me više pamet; dobro mi je; usvojila sam i taj novi dio sebe s dvorištem. Nije mi žao; žao mi je samo prijašnje radosti s kojom sam se nepovratno rastala. I to putovanje u središte sebe, u tom nepoznatom prijevoznom sredstvu, završeno je. A ljudi već turistički putuju u svemir. Za razliku od prijašnjih tuga, sreća je u tom što je preostalo vrijeme i prostor kraće za sjećanje. P.S. „ Obmanuti junak reče: „ Slučajnost koju sam strasno voleo i srećno prihvatio kao sam život, nije bila ništa drugo do nečija tuđa namještaljka.“ A najnepodnošljivije od svega bilo mi je to što je za sve to vreme dok sam ja potpuno zadivljen gledao Džanan , posmatrao je nemajući svest o tome da je gledam, a knjiga na moj sto sletela i sa njega prhnula poput magične plašljive ptičice, dok sam ja, dakle, doživljavao kako čarolija opčinjava čitav moj život, M. motrio na nas dvoje, a S. na sve troje.“ (O.P.) |
Hvala Đorđe! 
