MALI SUNCOKRET
30.06.2009., utorak
JEDAN POSEBAN DANPuno me ljudi i lijepih vijesti obradovalo danas; Izdovojit ću ono pisano, upravo stiglo na kraju ovog posebnog dana, a jednom opričati viđeno i rečeno. SMS 1. «B..., BAŠ SI ME KRASNO DARIVALA.:-) HVALA PUNO... I NE OPTEREĆUJ SE ONIM - MISLI NA TRENUTKE KOJI NE PROLAZE, A POSTOJE SA SREĆOM.:-)* SMS 2. I JA TEBE LOLIM, B..... MOJA JEPA...CMOK:-* CMOK:-* CMOK:-* Radujem se kao dijete; radost i jeste probuđeno dijete u nama. Pa neka se to dijete malo poigra: |
28.06.2009., nedjelja
OLJA
Umrla je srpska slikarka ruskog porijekla OLJA IVANJICKI u 78.godini života.
Godine 1959. sa grupom slikara, kao jedina žena slikar osnovala je grupu "Mediala", koju su predstavljali mladi slikari, pisci, filozofi, arhitekte, kompozitori. Svim članovima Medijale bila je zajednička jedna jedina ideja: beskrajna ljubav prema umjetnosti i beskrajno vjerovanje u njene sveukupne moći. O sebi je rekla: "Dobila sam rođenjem ovakav lik, a ja sam se samo trudila da ga životnim iskustvom ne nagrdim." |
27.06.2009., subota
ANTURIJUM I "ONO I ONO"Tužna sam. Otišla u grad da se izgubim u masi, izlozima, šarenilu, nakon jednog telefonskog razgovora koji me neprijatno iznenadio, a reakcijom sam vjerojatno nekog povrijedila. Presreo me prolom oblaka, munje i gromovi, vatrogasne sirene. Propao izlazak...mokra, rastrzanih živaca od jutra, pokušavam se dovesti u red i dogovoriti sa sobom. U praznom stanu čekao me samo cvijet...Anturijum. Nemam više ukrasnog sobnog bilja, jer ga zbog moje odsutnosti nema tko zalijevati niti mu pričati , što kažu da je neophodno cvijeću kao i ljudima. Međutim, moj jedini cvijet, koji sam dobila u ožujku na poklon, potpuno se drugačije ponaša. Tri mjeseca živi uglavnom bez društva, sa izgleda dovoljnom količinom vode koju korijenom crpi iz veće posude u koju sam postavila teglu i okrenula ga s pogledom prema prozoru. Pri svakom našem susretu on je sve ljepši i bujniji; listovi čvršći, krupniji i sjajniji, a srcoliki lakirano crveni cvijetovi brojniji i kao nasmijani me dočekuju. Ne mogu se oteti dojmu da je Anturijum cvijet koji voli mir i tišinu. Možda sam otkrila njegovu novu osobinu, vidjet ćemo... Lijepo je...pokušajte. Iako sam drugačije planirala, večeras želim ispratiti dan i dočekati novi "malo onako"... Ili, ovako... |
26.06.2009., petak
ODLAZAK MICHAELA JACKSONATužna vijest...otišao je još jedan Dječak. Slušala sam s radošću njegovu muziku; pratila njegov život od sinovog ranog djetinjstva kroz časopis "Bravo" do najtežih dionica života ovih poslednjih godina. Promatrala na dječjim rođendanima i tulumima bezgranične takmičarske pokušaje tko će najbolje "skinuti" njegov plesni korak... Tako mi je žao. Nedavno sam se dugo "družila" s njim na YT radujući se povratku. Bio je jedinstven. I jedan, i drag...i čaroban. Sretan mu put do anđela! |
ODGOJ I KRAĐADa li ste kad nešto ukrali! Ne mislim na riječ i misao, ideju, ljubav...nego nešto opipljivo, stvarno, što uzmete u ruke, sakrijete i pobjegnete. Napravite to kao kad slažete, iako vam je baš to bila jedna od prvih roditeljskih odgojnih lekcija: nikad ne smiješ lagati i ne smiješ krasti! Ja jesam...dva puta, samo. Kada se otvorila prva trgovina sa samoposluživanjem u našem gradu, činilo se to kao poziv da nešto sitno strpaš u džep, kao izazov i potvrda o umijeću... imati, a ne platiti. I ne čekati u redu ispred tezge dok te trgovkinja ne upita:" Šta'š ti?" I dok mrzovoljno broji tvoju siću, uvijek ponavlja isto: "Neće ovo biti dosta para..." A smoposluga se smjestila u prizemlju naše novogradnje i na vratima, kao čudo je pisalo da radi non-stop i odmah je kao po pravilu nazvana "nonostop". I nosila je jedina to počasno ime i nakon vremena otvaranja mnogih sličnih, koje su potisnule male dućane s tezgama, i trgovce između polica s robom i pultova (izuzev našeg Stričeka). Strčale bi nas tri prijateljice niz stepenice i po nekoliko puta dnevno, i ne sjećam se više što smo točno ukrale, ali znam što smo tad kao jedanaestogodišnje djevojčice kupovale: žvakaće, "505 s crtom" bonbone, "životinjsko carstvo" čokolade i rum pločice i one male crvene kutijice s citronom i žličicom, i pile na litre sok. Krađa je uspjela, jer nam tankousta blagajnica Đida, sa crvenim karminom koji je uvijek prelazio rub usana i pravio ih punijim, nije rekla ni jednu riječ, ali jeste našim roditeljima. Bila je to ružna noć u našim domovima. Nikad nisam dobila batine, pa ni tad...ali one prodike, pa muk, pa majčina dugotrajna šutnja s tužnim izrazom lica, pa moj stid i kajanje, pa ono...tko će prvi progovoriti? nekad je bolnije od svih batina i šamara; i danas mrzim tu vrstu tjeskobe. Bila je to epizoda koja se završila obećanjem roditeljima: nikad više! I bilo je tako...i danas je tako! Ali, samo jedan put je prekršeno...no, radost koju sam priuštila dragom biću ukradenim predmetom, bila je tako velika i iskrena, da me i do dana današnjeg oslobađa krivice pred samom sobom. A i slušajući danas mlade ljude kako se bez stida hvale s tim tko je više knjiga ukrao u knjižnici, naravno da bi ih pročitao, i sebe ubrajam u preteču te "mode", s tom, samo jednom ukradenom knjigom u životu, u knjižnici mog grada. Moj dragi kolega, koji mi je poklonio puno svog dragocjenog vremena podučavajući me engleski jezik, bez kog se vjerojatno nikad ne bih prestala razbijati na tim ispitima, čeznuo je za jednom knjigom koja je zbog malog tiraža rasprodana u hipu, a iz istog razloga trajno "nestala" sa polica svih njemu dostupnih biblioteka. Bila je to knjiga "Negativan junak" našeg omiljenog profesora Antičke književnosti, mladog i markantnog filozofa i teoretičara književnosti Nikole Miloševića (1929.-2007.), autora djela "Andrić i Krleža kao antipodi", "Dostojevski kao mislilac", "Roman Miloša Crnjanskog"...na čijim se predavanjima i stajalo u dvorani samo da bi se prisustvovalo... jer: " Njegovi časovi na Filološkom fakultetu, bili su izuzetno popularni, praćeni ne samo od strane studenata, već i od mnogih koji su želeli da čuju nešto novo, izrečeno na neponovljiv način, retorikom i temperamentom koji je ostavljao snažan utisak." Kolega je posjedovao sve što je profesor do tada stvorio: detaljne bilješke s predavanja, tribina, isječke novinskih članaka, objavljene knjige, izuzev te jedne "nepostojeće" i tim dragocjenije. Kovala sam tajni plan, ali sa strahom, ne kako ću ukrasti, nego da li u mom mjestu postoji ta knjiga na polici biblioteke...a ako postoji, bila sam sigurna da gotovo nikom i ne treba. I prvim odlaskom kući, presretna nakon položenog ispita engleskog i spašavanja godine, euforična i puna ljubavi i zahvalnosti, pronašla sam ju: mala, tanka knjižica crnih korica i bijelih slova naslova...čekala me, osamljena i prašnjava, niotkog pročitana, bez žiga na zadnjoj praznoj stranici. I bila je u sekundi moja...drhtavim pokretom smještena u traperice prekrivajući pupak ispod majice dovoljno široke i specijalno obučene za tu priliku, da se ne ocrtaju konture i osujete moj podvig. Ni danas ne vjerujem da sam to napravila s obzirom na bruku ravnu skandalu koja bi "pukla" mojim gradićem da su me otkrili; znam jedno, majka bi bila jedna od rijetkih koja mi taj put ne bi zamjerila. Bilo je to kao u transu. A njegove oči, plave kao more... ogromne i nasmijane od bezgraničnog čuđenja i sreće...a zagrljaj tako tih...a ruke, tople i pune,Knjige. |
25.06.2009., četvrtak
ČESTITKA
Sretan Dan državnosti 2009.!
Lupi petama Jednog dana kada ovaj rat se završi Jedva čekam prijatelji sve vas da zagrlim Ovako sjedim sam pa vam ponekad otpjevam Lupi petama, reci, evo sve za Hrvatsku Poljubim zastavu i pustim suzu neku iskrenu O Boze čuvaj ti nase golubove i sirotinju Jer bogati se ionako za sebe pobrinu. Ima dana kada ne znam što ću sa sobom Jer ne vesele mene bez vas utakmice nedjeljom A kada padne evo noć dozivam vas imenom Vas su prekrili zastavom i mahovinom. A ja sjedim sam pa ponekad za vas otpjevam Jednog dana kada ovaj rat se završi Jedva čekam prijatelji sve vas da zagrlim O Boze čuvaj ti nase golubove i sirotinju Jer bogati se ionako za sebe pobrinu. Ima dana kada ne znam što ću sa sobom Jer ne vesele mene bez vas utakmice nedjeljom A kada padne evo noć dozivam vas imenom Vas su prekrili zastavom mahovinom. Lupi petama, reci evo sve za Hrvatsku Poljubi zastavu i pusti suzu neku iskrenu O Boze čuvaj ti nase golubove i sirotinju Moj dom je Hrvatska Sve je lijepo kao na razglednici Radnici bez posla, klinci na ulici Starci čekaju red pred kontejnerima Gladni guraju se u pučkim kuhinjama Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Sve je lijepo kao sa razglednice Dimnjaci bez dima, puste oranice Negdje ispod zvijezda još je tvoj kućni broj S pticama u parku tu na svome si svoj Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Na razkrižju s gitarom stojim i zamišljam Da je bolji svijet, da sam bolji i sam Ponekad bude mi dovoljan sunčan dan, Ničeg nije me strah, ja imam svoj san. Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Moj dom je Hrvatska Ja dižem zastavu, do neba Tvoj dom, tvoj dom, tvoj dom je Hrvatska Tvoj dom, tvoj dom, tvoj dom je Hrvatska Moj dom je Hrvatska aaa jejee Idemo naprijed..... |
24.06.2009., srijeda
WELCOME! |
23.06.2009., utorak
AMARILISMoj skromni prilog Danu antifašizma: "AMARILIS grč. ukrasna biljka, vrsta sunovrata; u naše vrijeme uzgojili su nizozemski cvjećari novu vrstu ovog cvijeta u predivnoj bijeloj boji i nazvali ga Predsjednik Tito "u počast jednom od najvećih boraca za mir u svijetu", kako je rekao ambasador Nizozemske u Jugoslaviji objavljujući novotu." ( Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, NAKLADNI ZAVOD MH, ZAGREB 1988.) |
22.06.2009., ponedjeljak
PONED'LJAK
Pričalo se ovih dana o „sajmenim danima“ koji bi se u nizu gradova na Jadranu proglasili nedjeljom; tako bi se legalno izigrao zakon o zabrani rada tim danom za odmor i rekreaciju; nezadovoljni bi bili voljni, a zakonodavci bijesni i tako opet do u nedogled i tako dalje, itd...
No, hitno se nešto poradilo po tom pitanju od inspekcija do ukidanja zakona, pa će i ta sapunica biti maknuta s novinskih stupaca i info emisija. Meni je sasvim svejedno, ovo ili ono...ali, mislim da je promjena sajmenog dana, zalazak u krajnju intimu svakog grada, mjesta...u njegovo biće, u tradiciju, običaje i navike ljudi, u ritam života. Promijenilo bi se nešto što je bitno obilježje trajanja gradova i ljudi u njemu. Boraveći zadnji put, a prvi nakon rata u svom zavičaju, u razgovoru s prijateljicom upitah : Kad je sad Poned'ljak? Glasno se nasmijala i odgovorila kako se, eto, sve...baš sve promijenilo, ali je poned'ljak ostao ponedjeljkom. Sajmeni, pazarni ili pijačni dan, ili samo pijaca, bio je naziv rijetko izrečen iz usta mojih sugrađana. A pošto je otkad pamtim, bio ponedjeljkom, i ja , kao i mnogi, pamtim ga pod imenom tog dana u tjednu. Imao je taj dan poseban miris i posebne ljude, koji su se sudarali samo tad s nama u jednom drugačijem ritmu grada, koji je postajao okupljalište ljudi iz različitih krajeva naše okolice, iz mjesta u koja nikad nisam zašla niti bih kad saznala i vidjela što rade, kako žive i što sve znaju ti ljudi. Od mirisa svježe mljevenog kukuruza, brašna iz Avdinog mlina, koji od kuće na Adi iz najranijeg djetinjstva nosim negdje u sjećanjima mirisa, do svih proizvoda koji su se svakog ponedjeljka kupovali od istih ljudi, teče moja priča o sajmenom danu. Povrće se kupovalo od babe Ruške preko mosta; živi pilići, kokoši i jaja od Mine iz Pazadžika; šumske jagode i kajmak od Jovanke iz Suvaje; sir i vrhnje od „prječanki“ iz Kostajnice, Francike i Barice, sa besprijekorno, kao mlijeko bijelim pregačama, koje su vlakom stizale sa svojim golemim korpama. Pukom slučajnošću, svaki ponedjeljak sam aktivno bila dio tog kolorita, jer smo preseljenjem u centar grada živjeli u zgradi čiji su prozori gledali u dvorište zvano Žitarnica gdje je bila smještana pijaca. Kasnije, premještanjem na novu lokaciju i širi prostor, također u samom centru, na sačuvane temelje nekim od ratova srušene jedne bogomolje, između dvije očuvane i gimnazijske zgrade, ponovo sam svaki ponedjeljak bila dio te slike odlaskom u školu. Iskreno, nisam voljela taj dan...mama je bila uglavnom zauzeta tim šopingom i pojačanim usputnim druženjima , pa klanjem i čerupanjem pilića u kadi što je i smrdjelo...ali najviše me smetalo, što je najčešće za poned'ljak bio na jelovniku grah...a to mi nikad nije pasalo. Grah ne volim ni danas...ali su mi ova sjećanja tako draga. |
21.06.2009., nedjelja
"RIJEKA BEZ POVRATKA"
Pred svitanje sam isključila TV. Nisam mogla odoljeti filmu snimljenom u godini mog rođenja. Vestern iz 1954. godine.
Kako je zgodna Merilyn?! Kako joj stoje traperice?!!! Koji laf je Robert Mitchum?!! „Šezdesetih godina u Americi su se počeli snimati filmovi ceste. U njima su junaci putovali cestom koja nije bila samo poprište raznih dogodovština nego i metafora za život. Tako je u ovom vesternu s rijekom koja nezaustavljivo teče poput života i donosi uspone i padove onima koji njom plove. Ni jedan od tih ljudi, kao u svim filmovima redatelja Otta Premingera (1906-1986), nije ni samo dobar ni samo loš, a ako je netko baš jako loš može se iskupiti iskoristi li priliku za to. Taj je motiv ovaj veliki američki redatelj austrijsko-židovskog podrijetla varirao u većini svojih glasovitih filmova... Upravo zbog te doze realizma mnogi ubrajaju "Rijeku bez povratka" u klasične vesterne, a gluma Marilyn Monroe ni u jednom filmu ni prije ni poslije nije bila bolja.“ |
16.06.2009., utorak
PUTNICI
Novinarka insistira da On priča o svom djelu; On to jednostavno ne želi...djelo će ostati i pričati o njemu. S knedlom u grlu, čas sa suzama u očima, čas s blagim osmijehom, on se hvali uspjehom svoje djece, igrom svojih unuka, njihovim pričama i željama. I suze pobjeđuju osmijeh, i više ih ne može zaustaviti.
On je osamdesetogodišnji Milorad Pavić, sveučilišni profesor, književnik i tvorac „Hazarskog rječnika“ iz 1984.-e, romana, leksikona od 100.000 riječi, prevedenog na 70.jezika. Roman koji je u godini izlaska zadivio mnoge iskrene ljubitelje književnosti, a kasnije previše uzbudio one kojima književnost i nije bila baš velika ljubav. Ona, drži u krilu teku A4 formata tvrdih korica, polako ju lista i u pauzama njegove suzne priče, pokazuje kameri razne „sitnice“ koje su obilježile poslednje godine njihovog života. To su uspomene s putovanja, obilazaka Globusa, nekad viđenog i ponovljenog onog najljepšeg, i onog dosad neviđenog...kao turisti, kao gosti svjetskih sveučilišta, tribina... Ona je Jasmina Mihajlović, njegova dosta mlađa supruga, pisac i književni kritičar. A teka je ispunjana raznim „drangulijama“ kako reče Ona: zalijepljenim ulaznicama, kartama brodova i metroa, podmetačima za piće, razglednicama, fotografijama detalja, papirnatim hotelskim sitnicama, ponekom ispisanom mišlju, rečenicom njihovog dijaloga...svim onim što ih je na putovanju usrećilo, obradovalo, i što nikad ne žele zaboraviti. Nije to ni spomenar ni leksikon, ni foto album...to je dragocjena „svaštara“, njihov putnički dnevnik...slikovni dječji putopis njihovih zadnjih godina života u kojima su odlučili da budu samo...Putnici. Podsjetilo me to na vrijeme kada smo u ranoj mladosti lijepili u iste takve teke slike i priče naših idola izrezanih iz novina i poneku dragocjenost, fotografiju s autogramom, do koje se teško dolazilo. Putovati...radovati se novom i vidjeti novog sebe; obići staro i ponoviti sebe; radost je i nada... osvajanje Svijeta, budućnosti... |
13.06.2009., subota
BRAVO! |
12.06.2009., petak
KRAJ KAO POČETAK
Kada jednom prošetam svojim blogom i čujem ovu muziku, želim da mi ona vrati ovu noć i dočara ovo vrijeme mog života.
Bez obzira na mog favorita...na to tko će večeras napustiti pozornicu HTZa...i kada dođe kraj, kada se zavjesa spusti...neka to bude njegov lijep početak. Godinama više ne čekam TV dan koji će me ispuniti, naravno, izuzev emisija u kojima je koautor moje dijete...ali, ovih 7-8 petaka, sjedila sam zalijepljena za stolicu, kao ono dijete koje bez daha gleda San Remo festival, široko otvorenih očiju, bez treptaja kojim bi možda nešto bitno propustilo. (Petak, 12.06.'09., 23.22) |
10.06.2009., srijeda
TREŠNJEJutros me dočekalo sunce. Ljeto se približilo. Sjedim snena na terasi i dok pijem prvu kavu u mirisu cvijeća i raskoši boja, pogled mi skrenu na dio stola...kad, na stolu korpica s trešnjama. Netko mi je donio trešnje; poranio da me obraduje. Gledam ih s osmijehom...krupne, tamno crvene, baš kakve najviše volim. Pojedem jednu prije prve cigarete...tvrda, sočna, ukusna. Lijepo je imati dobre susjede. Lijepo je s trešnjama započeti dan. |
09.06.2009., utorak
MOJA CURICADanas sam čestitala 25-ti rođendan djevojci kojoj sam ostavila mnoge sate svog života slušajući njenu i pričajući svoju priču. Bila je moja najbolja učenica, radost i moja curica. Odgovorila mi je:“Hvala ti, ljepoto!“ Unatoč stranputicama i nesporazumima, mislim da smo uspjele. Ovo je njena pjesma...Te ružne '96-e umro joj je tata u 34-oj godini kao žrtva rata u poratnom životu. |
08.06.2009., ponedjeljak
"SAPUNICA"Čežnja u nastavcima... |
07.06.2009., nedjelja
DOBAR DAN |
05.06.2009., petak
STANARSKO PRAVO
Priča mi nedavno poznanica o sudbini svoje bolesne sestre.
Rođene u BiH, gotovo istovremeno su doselile u Zagreb prije trideset godina. Ona zbog školovanja, a sestra kao teži psihijatrijski bolesnik smještena je u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče i tu provela više od pola svog života. Bila je to tad najbliža i najbolja bolnica u toj regiji, a njihova prednost blizina, zbog posjeta i brige o toj bolesnoj djevojci čija je bolest napredovala i postala neizlječiva. Bolnica je bila njen dom, pa kada bi majka, koja je i danas živa, dolazila u posjetu, govorila bi: Idem kćerima u Zagreb. Sve do rata, obilasci su tekli po uobičajenom ritmu i redu, a onda je nastupio nered, koji je godinama postajao neizvjestan i teži. Kad su je zatekli bez cipela i poderane haljine, shvatili su da su priče o preseljenju „ludih“ u matične države, o kojima se šuškalo, blizu. Uskoro im je rečeno da nisu postignuti međudržavni sporazumi o takvim bolesnicima i da se moraju sami pobrinuti za smještaj u sličnu ustanovu u matičnoj državi. Trajalo je to neko vrijeme, uz velike napore i papirologiju, došao je i dan premještaja. Bolesna, izgubljena žena pedesetih godina, iznenada se našla pri tom transferu u rodnoj kući. Da li je to znala i koliko prepoznala, to samo ona zna. Sjedila je mirno na stolici i ritmično ponavljala: Hoću kući! I tako bezbroj puta. Na majčina objašnjenja da je to njena kuća, nije reagirala. Samo je jednom, negdje pred ponoć, tiho rekla: Moja je kuća u Zagrebu. Čuli su je oni, i nitko više. |
03.06.2009., srijeda
RODADesilo mi se nešto lijepo. Srela sam se s Rodom. Vratile se?! Stala pred auto, mirna i spora, bez straha, i gleda. Lijepa. Ozbiljna. Pojavila se iz grmlja, gotovo u centru gradića. Kako me obradovala... dobro je što više ne vozimo oštro. |
02.06.2009., utorak
POETESA |
01.06.2009., ponedjeljak
BESPUĆAU filmu Emira Kusturice „Dom za vješanje“ jedan junak, nezadovoljan svojim životnim trenutkom, ljutito je uzviknuo: Njemačka je moja domovina! Zazvučalo je to tad ironično, smiješno i gotovo uvrjedljivo. Njegov kriterij je bio-bolji ( svakodnevni) život. I sve druge definicije domovine su bile nevažne. Našim ratom, domovinu su mnogi izgubili. Bilo koja misao napisana i naučena o zajedničkoj nam domovini, izgubila je svaki smisao. Svetinje... kao rođenje, smrt, grobovi, život, ljubav, pripadnost, snovi, žigovi, tragovi, imovina...postali su besmisleni pojmovi mnogima. Sretni su oni koji su imali jednu domovinu , ostali u njoj i nastavili živjeti sa svojim svetinjama. Ljudima su o domovini odlučivali zakoni, mogućnosti i nemogućnosti, ideologije, nacije, ratno ludilo, a rijetkima volja i želja. Vremenom su stvoreni uvjeti izbora i sloboda odluke što je bila nova pretpostavka za lakši život. Ono što mene već desetljeće s razlogom muči je: Gdje je domovina mrtvih? Svih onih za koje treba odlučiti netko drugi. Onih, koji su umrli u „međuvremenu“. Naučeno, ljubav, tradiciju, želju i etiku nikako da posložim u neki normalan i prihvatljiv oblik, bez unutrašnjih sudara i pri tom ne povrijedim Mir moje mrtve majke. Ljudi su se kroz povijest vraćali iz dalekog svijeta da umru u domovini. Majka je umrla u Njemačkoj, gdje je zbog rata kremirana i sahranjena. Moja je dužnost i želja, odluka i patnja da njenu urnu vratim u domovinu. Njemačka nije njena domovina. Ali, godinama si postavljam pitanje: a, gdje jeste? Tamo gdje je rođena, nema više nikog osim u šumi zaraslih roditeljskih grobova; Tamo gdje je živjela, nema više ni kuću, ni djecu, ni unuke, ni prijatelje...ali tamo je ostao osamljen mužev grob na groblju koje nije u upotrebi i na koje jedino ja mogu rijetko otići; Tamo gdje ja živim, gdje ona nije nikad, a i ja više nisam sigurna u kojem sam od dva mjesta. Svetinje koje su tkale njen život, ostale su u tri države. Kako da joj mrtvoj stvorim jednu domovinu. Jedino što znam...znam da želim cvijeće na njenom grobu, koje ću ja spustiti i tiho joj pričati, i ispričati se što je sve tako dugo trajalo. I gledati u plam svijeće. Nisam čovjek brzih i velikih odluka...ona to zna. I želim vjerovati da bi izabrala domovinu u kojoj ima mene. |
Hvala Đorđe! 
