MALI SUNCOKRET
29.05.2009., petak
IMAGINE |
27.05.2009., srijeda
IZA PONOĆIMalo glazbe...Može? A, što ne bi moglo! |
26.05.2009., utorak
NEPUŠAČIOšamućena bauljam gradom; vrelina ulica i tramvaja me skroz iscrpila. Ulazim u moj šoping centar da obavim i zadnje zadatke ovog dana. Radujem se rashlađenom prostoru, coli i kavi koju ću popiti, odahnuti i noge odmoriti i natikače izuti pod stolom. Sve je po starom, no, nešto mi fali. Dugo me nije bilo...ali već znam da je renoviran, a moja trgovina proširena, u kojoj, da budem iskrena, jako rijetko kupujem, ali to nije razlog da se ne divim Murinoj izložbi. I misleći šta mi to fali, osim para haha, pomislim prvo na "bojkot", ali koliko znam, i to je, kao, prošlo. Pusto, prazno... Fale mi ljudi. I skoncetrirana, shvatim...nije me bilo od kad je stupio na snagu zakon "Marš van, pušači jedni." Aha! To je dakle, TO! Sjednem na jednu od središnjih klupa. Gledam zabezeknuto. U najposjećenijem kafiću jedan čovjek pije pivo; u lijevom, muškarac i žena piju sok; desno, troje ljudi jedu sladoled. Kasnije, na "galeriji" vidim dvije žene koje piju kavu. Ne lažem. Sati je 19.00, inače vrijeme kada je ljeti, ili na proljetnoj jari, centar uvijek pun. Postavim si pitanje...a gdje su nepušači? I onako, ovlaš, zaključim: -nepušači su škrti... ili, -nepušači su ovisnici...o pušačima... ili, -nepušačima je dosadan čist zrak; Možda je i nešto sasvim peto u pitanju, ali, pošto mi je plan propao, a odmor u hladovini izostao, prestanem razmišljati i još se samo prisjetim dijelića neke prastare pjesme, pa ju parafraziram... "prazne stolice će poželjeti pušača, a pušača više «neće biti»..." |
25.05.2009., ponedjeljak
VEŽITE SE, POLIJEĆEMO...
Teško sam došla do zraka i do sebe nakon Tonijevog koncerta.
|
24.05.2009., nedjelja
PJESNIKPjesnik Enes Kišević rođen je u mom rodnom gradu. Nikad nisam saznala da li je i koliko živio uz naše rijeke, Unu i Krušnicu. Ali, voleći njegovu poeziju, duboko vjerujem da dio ljepote te Vode i danas živi u njemu. OPORUKA Enes Kišević Kćeri i sinovi moji, Ne dijelite se u kući koju vam ostavljam, ona će i poslije vas ostati. Spomenite se pri objedu da će još neko iz tih posuda jesti. Usta otvarajte jednako za istinom kao sto ih za kruhom otvarate. Ne dopustite novcu da bude vredniji od vas. I kad padate u blato, padajte kao sunce. Budite dobri prema vodi: spomenite se Majčine utrobe koja vas je s vodom donijela. Spasite zrak svoga tehničkog uma, jer nema tog izuma koji će vas naučiti živjeti bez zraka. Hranite radoznalost. Hranite ljepotu. Hranite ljubav. Putujte. Govorite jezik naroda u kom se zadesite, ali se vraćajte korijenju kao potoci izvoru svome. Dotičite svoje riječi rukama. Ne otudjujte se od prirode. Činite dobro i njoj i ljudima. Spomenite se: da ste iz ništa došli, da se u ništa vraćate, i da ništa nije dragocjenije od života koji u trajno naslijedje ostavljate svijetu. I ne žalite za mnom. Žalite za mojim neznanjem. Dosta me je zemlja hranila, sad vrijeme je da ja zemlju hranim. |
21.05.2009., četvrtak
PRLJAVI PLES
Dani su mi slični, radni, vreli i mirni, pa su mi se pomiješali utorci i srijede; tako da ne znam kad sam čula za smrt glumca Patricka Swayzea, a kad pročitala demanti istog. Upoznata s njegovom bolešću, žalim, i drag mi je svaki novi dan njegovog života.
Ne spada u moje omiljene glumce, i mislim da je jedan od onih koji nije imao sreće da se u potpunosti iskaže u onom smislu...“svako može koliko može, i još malo više“, nažalost. Ali, televizijska serija „Sjever i jug“ i film „Prljavi ples“ su meni omiljeni, puno puta s radošću pogledani, uglavnom zahvaljujući njegovoj briljantnoj glumi. Pamtim i „Duh“ ali s manjim oduševljenjem. Prije 21.godinu bila sam u bolnici i ne znajući istinu, borila se za život. Bjelinu bolničkih zidova, brigu i nadu dijelila sam s jednom vrlo dragom gospođom, veterinarkom iz Petrinje, u godinama u kojima sam ja sad. Krateći duge, strahom ispunjene bolničke dane, razgovarale smo o svemu, ponajviše o knjigama i filmovima. U to vrijeme je P.Swayze bio na vrhuncu svoje popularnosti nakon „Prljavog plesa“ i puno smo vremena potrošile pričajući o tom filmu radosti, plesa, pobjede ljubavi i pravde nad lažima, i, naravno o njemu...kako je zgodan, kako pleše, kako „voli“ i bori se za svoju ljubav, ne prezajući pred bilo kojim autoritetom tog mondenskog ljetovališta. I, zaključile, kako je završna scena filma, ples uz izuzetnu muziku, kada mlada glumica J.Gray „leti“ u plesni zagrljaj svojoj ljubavi i partneru, jedna od najsexi scena dotad viđenih na filmskom platnu. Tad, bila sam pomalo iznenađena istim zaključkom dvije žene toliko različitih godina, ne znajući još puno toga o životu. Sjećam se godinama drage gospođe, jer se bolnički supatnici nikad ne zaboravljaju, i s njom, „Prljavog plesa“ i Patrcka Swayzea. A danas, u njenim tadašnjim godinama, nakon bezbroj filmova, i daleko većih filmskih sloboda, mislim da je taj „let“ stvarno najsexi LET u povijesti filma, meni. |
19.05.2009., utorak
AKTOVKAPonekad prošetam netom da posjetim stare poznanike i prijatelje za koje pretpostavljam da bi mogli biti tu. I po onom koliko su zvanično prisutni pokušavam dokučiti kako im je i kako žive. Mnoge veze i kontakti su pokidani, pa sam zadovoljna što je to gotovo jedini način da saznam da li su živi, rade li, što, kako i koliko. I tako čitam nedavno kritiku na račun mog vrlo dragog prijatelja, poznatog književnog kritičara, kako se ne zna služiti kompjuterom, kako pravi pravopisnei gramatičke greške, kako ne poznaje interpunkciju itd...Iza tog su slijedile odbrane, tipa...da je bitno što piše, koliko, koliko mu je godina, koliko je svojim radom doprinio promociji svoga grada, te da je sve ostalo i onako posao lektora. Nasmijem se i pomislim kako se nije promijenio i koje su ga „muke“ snašle, a sin mu još premali da bi ga naučio bilo što osim kako upaliti mašinu. Uz put se prisjetim kako smo polagali jezik kod legendarnog skoro osamdesetogodišnjeg prof. I. Stevovića koji bi nakon podijeljenih zadataka rekao da ja njemu vrijeme doručka, i, otišao...Na usmenom bi obično pohvalio pismeni dio, govoreći kako nas neće dugo ispitivati, napravio srednju ocjenu i u indexu bi se našla neka sedmica ili osmica i svima osvježila vrele lipanjske dane i sačuvala snagu za težak i zahtjevan ostatak rada. On, naša fakultetska „zvijezda“ koji je u gimnazijskim danima šetao Parizom, pričao o Vermontu i New Yorku kao svemiru, sredinom osamdesetih uselio u Kanadu nadajući se boljem životu, povremeno se vraćajući crpeći snagu iz onog što voli i ne može zaboraviti. I njegov povratak nakon smrti roditelja u jednoj godini, jer je morao zbrinuti starijeg, bolesnog brata...koji je unatoč tom ubrzo tragično i bizarno skončao život...smrznuo se na klupi u parku. Iza tog mi je rekao, i zvučalo je pretužno:“Moji su svi na groblju...moram se vratiti.“ No, njega se ne želim sjećati ni sa malom dozom tuge...uvijek je širio radost u velikom krugu, duhovito, maštovito, iskreno. Bio je pametan i omiljen, i među kolegama i profesorima, i pripadao je grupi od pet najkvalitetnijih studenata. Mršav, s bradom i plavim očima, profinjen, vedrog osmijeha s nijansom ironičnog u nekom kutu, naboru usana. Sjećam se njegove vijetnamke sa preklopljenom tekicom u jednom i kapom u drugom džepu. I ostale pripadnike te najkvalitetnije petorke također „srećem“ i plodni su bez iznenađenja, očekivano. Izdvojila bih jednog kolegu, koji mi je neodvojiv od mog prijatelja, ne zato što mu je bio sličan ili rival u bilo čemu, nego ih upravo njihova različitost u mojim slikama spaja. Tamnokos, snažan, vječno ozbiljan, gotovo smrknut, spor i težak...opširan u mišljenju svih vrsta, pametno dosadan u nastupu, i izgledu. Kad bi se on pojavio u baloneru do koljena ili jaknici do struka od balon svile sa neizostavnom aktovkom u ruci, izazivao je uglavnom čuđenje, a kod mnogih i podsmjeh. Često bi bio predmet naših razgovora i nikom nije bilo jasno da li je njegov imidž zaobići trend svake vrste, ukus ili jednostavno garderoba puno starijeg brata ili čak oca. S mojim prijateljem ga povezuje jedna zanimljiva situacija u kojoj se „šala“ na tuđi račun neočekivano vratila kao bumerang i ne začudila, nego poučila mog prijatelja. Spremali smo težak ispit na trećoj godini u mojoj studentskoj sobi koja je bila dovoljno velika za nas nekoliko...i već smo gledajući na sat odlučili da počnemo jer je prijatelj previše kasnio, kad se oglasilo zvono i gazdarica je otvorila. Na vratima smo ugledali kopiju našeg zagonetnog kolege...kosa zalizana preko glave, krem baloner i u ruci školska torba koja podsjeća na aktovku. Taj dan, nije se moglo učiti od smijeha i pitanja gdje i koliko dugo je sakupljao sve te rekvizite, kad je smislio tu psinu i kako je takav prošao gradom...razbio nam je tremu, strah od ispita, nasmijao nas i napravio „slobodan“ dan. Razišli smo se u noćnim satima, a ja sam ostala s napadima smijeha do prvog sna. Ali, prijatelju više nije bilo do smijeha. U svoj toj radosnoj igri po odlasku je zaboravio ključeve...Svoju gazdaricu, staru gospođu iz centra grada sa njenim portretom u predvorju velike kuće, rad poznatog slikara s početka XX. st.,nije smio buditi ni po cijenu života, a ni u moju sobu se nije mogao vratiti iz istih razloga, niti vikati, niti telefonirati, a pogotovo bacati kamenčiće na treći kat. Tako je moj prijatelj naučio da se čak i „šala mala“ koja u krajnjoj namjeri nije imala ni prizvuk zla, ipak može neočekivano „osvetiti“ i pamtiti desetljećima kao što ju ja i danas pričam, uz sjećanje na smijeh, a ne porugu. Vjerujem da i on pamti dugu noć provedenu u šetnji beogradskim ulicama sa „aktovkom“u ruci, tražeći klupu da malo odmori, sretan što postoji dragstor kao krajnji cilj da nešto pojede u tim satima do svitanja, pa do jutra i buđenja njegove gospođe gazdarice. Taj dio priče je bio još zanimljiviji i nekako prirodan nastavak prethodnom, ali, za nju nisu smjeli svi znati. Ispričana je u povjerenju uz grohotan smijeh nas troje. Voljela bih da je danas možemo zajedno prepričati, uz tihu muziku Nine Simone koju me „naučio“ slušati; i htjela bih mu se još jednom zahvaliti što mi je nabavio ulaznicu za kazališnu predstavu Radovan III, baš onda, kada se skupo plaćala „karta više“ na koju sam s nestrpljenjem mjesecima čekala. |
18.05.2009., ponedjeljak
PRIJE KIŠEpeople are silent, my blood aches from waiting.“ Meša Selimović |
16.05.2009., subota
RECESIJA
CENOVNIK
-Koliko se plaća pretplata Za cvrkut ptica? -Kolika je cena vazduha U novim dinarima? -Da li se hlad drveća plaća na sat Ili na metar? -Da li je cena sunca ista I leti i zimi? -Da li cveće posebno naplaćuje gledanje, A posebno mirisanje? -Koliko vremena treba da se sagradi Planina srednje veličine? -Da li je reka jeftinija na izvoru Ili na ušću? -Izvinite, koliko ste platili Što ste se rodili? ŠTA JE BESPLATNO? SAMO ONO ŠTO JE NAJVEĆE, NAJLEPŠE I NAJVAŽNIJE! Duško Radović |
12.05.2009., utorak
OKVIR'Cause every little thing gonna be all right. Singin': "Don't worry about a thing, 'Cause every little thing gonna be all right!" Rise up this mornin', Smiled with the risin' sun, Three little birds Pitch by my doorstep Singin' sweet songs Of melodies pure and true, Sayin', ("This is my message to you-ou-ou:") Singin': "Don't worry 'bout a thing, 'Cause every little thing gonna be all right." Singin': "Don't worry (don't worry) 'bout a thing, 'Cause every little thing gonna be all right!" Rise up this mornin', Smiled with the risin' sun, Three little birds Pitch by my doorstep Singin' sweet songs Of melodies pure and true, Sayin', "This is my message to you-ou-ou:" Singin': "Don't worry about a thing, worry about a thing, oh! Every little thing gonna be all right. Don't worry!" Singin': "Don't worry about a thing" - I won't worry! "'Cause every little thing gonna be all right." Singin': "Don't worry about a thing, 'Cause every little thing gonna be all right" - I won't worry! Singin': "Don't worry about a thing, 'Cause every little thing gonna be all right." Singin': "Don't worry about a thing, oh no! 'Cause every little thing gonna be all right! Bob Marley -- Three Little Birds |
08.05.2009., petak
VEČE UZ TV
Gledam HTZ...i osjećam se dobro...dobro do ushićenja od ljepote...djece, glasova, teme, izvedbi i sreće onih kojima su pjesme posvećene. Nekako svečano, iskreno suzno, dojmljivo za pamćenje, nabijeno emocijom koja ni žiri ne ostavlja bez suznog sjaja u očima.
Matej, koji se čak pred tužnim Tonijem „usudio“ otpjevati "Igru bez granica", kako reče Jelena: „dostojanstveno, lijepo, prekrasno...“; Bojan...rasplakao se uz svoje roditelje kojima je posvetio pjesmu, i publiku, koju ni Čolić više „ ne može“ osuziti tim našim evergreenom i našim Ciganima čergarima; Barbara...tužno, iskreno; Nikolina...izuzetna, jaka, talentirana djevojka... Duško...snažno, osjećajno... Carla...Vannina meni najbolja pjesma, potpuno drugačija i uz jedno „volim vas“ koje je uspjela ubaciti, zatekla me... Iva...najmlađa natjecateljica koju tek čekaju „Zlatne godine“ posvećene bratu, čija majka reče „oko materino“, i svi zasuziše; I... ZORAN...za kog sam na početku, ma, još i prije početka htjela viknuti: Zvijezda je rođena...ali, samo ću šapnuti...neka ga njegova zvijezda čuva... Užitak... Šta reći... Slušati...  Bila je ovo prijatna noć uz TV...osvježenje...noć ljubavi. |
07.05.2009., četvrtak
DVOSTRUKI ROĐENDAN
Mojim nećacima, s plavim i crnim očima,
želim sretan rođendan, lijepu i ljubavima ispunjenu novu godinu života. |
05.05.2009., utorak
FOTOGRAFIJE
Ne znam kojom hijerarhijom novinar zaslužuje mjesto za svoju fotografiju pored teksta, a i ne zanima me to. Drago mi je vidjeti kako izgleda netko s kim se danima ili tjednima „družim“ čitajući ga, ali me nešto drugo iznenađuje.
Ne vidim desetljećima promjene u izgledu naših poznatih novinarki...kolumnistica. Fotografija koju su odabrale, nekad davno, prije deset do dvadeset godina, vjerojatno diveći se svom izgledu i fotogeničnosti baš na tom uzorku, ne „skidaju“ ni do dana današnjeg s istog mjesta. Promijenile su se teme, vremena, zrelost stava i misli, profili novinara...samo se njihov izgled nikako ne mijenja. Često se pitam da li je i njihova taština toliko moćna, da je fotografija iz najboljih mladih dana nužna kao nadomjestak napisanom ili je to neizlječiva ženska osobina, slagati fotografijom i sebe i druge. Obično se baš one ne pojavljuju na TV-u, pa ih je nemoguće uspoređivati, ali se ipak s vremena na vrijeme sreću na ulici ili pojave na raznim tribinama, i drugačije su do neprepoznavanja...drastično. U tom prednjače tri dugokose plavojke, sada već u petom i šestom desetljeću, čije je lice gotovo neodoljivo uz njihovo slovo. Ako gledamo s aspekta zavaravanja, u svrhu „kamuflaže“, maske, ne biti prepoznat...možda je to i dobra zamisao, s obzirom na opasnost koja prijeti toj profesiji za napisanu riječ. Ako je tako, onda O.K. Mislim da su muškarci novinari ipak manje tašti; njih vidimo i u novom, izmijenjenom izgledu, pa možemo pratiti uz njihovo pisanje i fizičke promjene. Možda to i nije toliko bitno, ali mislim da veza ipak postoji. Sjeti me to vremena kada smo moja devet godina mlađa prijateljica i ja stanovale u istoj zgradi i svakodnevno se družile. Kada bih ja odlazila na duža putovanja po gradu, onda bi mi ona, koja radi u kvartu, ostavljala u moj poštanski sandučić svoj pokaz da ne kupujem tramvajske karte. U tom periodu smo jako ličile, čak su nas ljudi ponekad zamjenjivali, ali, realno, koristiti njen pokaz bilo je više nego smiješno. Naime, na njenom pokazu je već desetljeće stajala njena najljepša slika, koju je ona „štancala“ u velikim količinama. Uzimajući u obzir da je ona tad bila deset godina starija od same sebe, tj. svoje fotografije, a ja ukupno devetnaest od njene fotografije, bilo je to kao da sam uzela pokaz svoje kćeri. Par puta sam joj predložila da zamijeni sliku, zbog mene, ali je smijući se odbila, govoreći da neće, zbog sebe. Nikad me u tom periodu nije presrela kontrola, ali me živo zanima kakav bi to šou bio. I danas se tom smijemo. Pa mi početak moje priče liči baš na fotografije majki i kćeri, naravno, uvjetno... |
Hvala Đorđe! 
