MALI SUNCOKRET
30.04.2009., četvrtak
1.MAJUvijek sam voljela 1. Maj; zbog Sunca, proljeća i prazničkih običaja. Noć uoči, nakon prigodne priredbe koja je počinjala neuobičajeno rano, prije sumraka u Domu kulture, kretala bi svečana povorka veselih, lijepo obučenih ljudi kroz grad. Predvodili su ih ljudi s upaljenim bakljama u čast Praznika rada. Bakljada se kretala glavnom ulicom, korzom do najstarijeg „drvenog mosta“... nastavljala svjetleći put ispod Starog grada do drugog „željeznog mosta“ i ponovo se korzom vraćala na naš najljepši most. Tu bi se bakljonoše zaustavljale i lagano ih pristizali ljudi iz povorke. Na mostu, iznad svjetlošću baklji i mjeseca obasjane rijeke, dugo se stajalo uživajući u prizoru, spontanim razgovorima i smijehu. Sutradan, na praznik, odlazilo se na Uranak u najbliže izletište, Šujnovac...šumu čijim središtem je tekao potok. Okupljale bi se tu obitelji iz cijelog grada; pristizali sa cekerima i korpama punim hrane, pića i kolača, dekama i ponjavama na kojima bi se sjedilo, ležalo. Pečenjari bi dolazili još u zoru, pa se šumom širio miris janjetine, koji me i danas, bilo gdje i kad, podsjeća na 1.Maj. Prestala sam se sjećati kišnih uranaka...pamtim samo one, kada se sunce stidljivo probijalo kroz krošnje drveća, i iz sata u sat bivalo sve jače i toplije, pa bi se mi djeca oslobađali suvišne garderobe, i svojih mahom novih sandalica i bosi trčali u potok, gazili vodom pazeći da ne nagazimo na boce pića koje se hladilo: rakije, piva, vina, soda vode, malinovca i orandžade, a kasnije i kokte. Roditelji bi pravili ugođaj, raspoređivali metalne kutije s hranom u hladovinu da se ne grije, pripremali vatru za zajednički roštilj i...tjerali nas iz vode da ne pretjeramo i prehladimo se. Srdačno bi se pozdravljali pristigli ljudi i vremenom bi se izletište popunilo u dva niza s obje strane potoka. Šum potoka gubio bi se u žamoru ljudskog razgovora, pjesme, zvuka harmonike i gitare. S nestrpljenjem se čekala prva janjetina; kupovalo se malo, tek toliko da se „zasladi“ uz obilje donesenog jela. Bio je to „red“ i običaj, pa 1.Maj je... Godinama su proslave postajale drugačije, punile se novim sadržajima...kupovali su se televizori, pratile prvomajske parade, jelo više janjetine, odlazilo autima na nova i atraktivnija izletišta, na more i turistička putovanja... Ali večeras, u ovoj kišnoj noći, kada sam dva puta isključivala komp da ne „rikne“ od sve glasnije grmljavine...i kada ne smijem iz istog razloga izaći u dvorište do korpe za drva, a hladno mi...ostala sam u ovim najranijim sjećanjima na prvomajske proslave, sa slikom sretnih mojih roditelja, mojih ranih prijateljstava, slikom općeg zajedništva za koje i danas vjerujem da je bilo iskreno. I nekako mi tu najtoplije. Sretan Vam 1.Maj! Radite sutra ono što volite i želite, a možete. |
28.04.2009., utorak
DALMATINSKI ĐIRSusreti... neka "đir" traje... |
26.04.2009., nedjelja
POVRATAK ... ODLAZAK
Bila sam u Splitu nakon devetnaest dugih godina.
I, samo želim ... opet ... ODLAZAK U slutnji, u čežnji daljine, daljine, U srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, Spomenak Brača, Imotskoga. I blijesak slavna šestopera, I miris (miris) kalopera. Tamo, tamo da putujem, Tamo, tamo da tugujem. Da čujem one stare basne, Da mlijeko plave bajke sasnem. Da više ne znam sebe sama, Ni dima bola u maglama. Tin Ujević |
21.04.2009., utorak
PLESHarrison Ford dancer! Na žalost, bez omiljene scene plesa u štaglju.! |
19.04.2009., nedjelja
ANTOLOGIJSKA
PRETPRAZNIČKO VEČE
Aleksa Šantić Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zari. Sam sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku. ............... O mili časi, kako ste daleko! Vi draga lica, iščezla ste davno! Pusta je soba...Moje srce tavno... I bez vas više ja sreće ne steko'... ............... Uzalud čekam... U nijamoj sjeni Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim. Samo što orah granjem zamrznutim U okna bije i javlja se meni... No dok mi mutni boli srce kose, Ko studen travku uvrh krša gola, Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola, Ja čujem šušanj ko viline kose, Gle! Sad se redom rasklapaju same, Sve knjige stare, snovi čežnje duge - Miču se, trepte jedna pokraj druge, I njihov sumor ko da pada na me... Sanjam li? Il bi ovo java bila? Iz rastvorenih listova i strana Prhnuše lake tice, ko sa grana, I po sobi mi svud razviše krila... Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!... Jedna okolo kandila se vije, A neka bolno, ko da suze lije, Pred slikom dršće mrtve majke moje; Neke bijele, kao ljiljan prvi, Samo im zlatno meko perje grudi; Neke sve plave, tek im grlo rudi, Kao da kanu kap zorine krvi... Neke mi pale tu na srce svelo, Pa kril'ma trepte i šušte ko svila; A jedna lako, vrhom svoga krila, S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo, Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge.. I slušaj! Redom zapjevaše one!... I glasi dršću, tresu se, i zvone, Mili i sjajni ko luk mlade duge: "Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?! Mi pjesme tvoje, i drugova sviju, Što svoje duše na zv'jezdama griju, - Sveta smo živa porodica tebi! Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke. Mi združujemo duše ljudi svije'! Mrtve sa živim vezu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije! Prigrli ova jata blagodatna! I kada jednom dođe smrti doba, Naša će suza na kam tvoga groba Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"... I akord zvoni...Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i sobu mi zari... Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem... . .. |
13.04.2009., ponedjeljak
VEZEU srijedu sam čula neobičnu priču iz liječničke ordinacije. Dva dečka, istih godina, stradala su u nesreći; jednom je kosilica teško oštetila nožne prste, a drugi se polomio padom s bicikla. Dogodilo se to u jednom satu i zbrinjavao ih je isti liječnik. I to nije rijetkost. Ali, isti ti dečki, koji se nisu poznavali, prije pola godine su imali također nesreću, u istom danu, u jednom satu, u vrijeme dežurstva istog liječnika. Prvi je pao sa skutera i slijedila je borba za njegov život; drugi je upao u šaht velike dubine i bio teško ozlijeđen. Zanimljiv je detalj da njihova prezimena zvuče gotovo isto, jer se razlikuju u jednom, srednjem slovu...tako da su se ljudi na vijest o nesreći, pitali koji je od njih opet nastradao. Vijest nije liječnička tajna nego neobična podudarnost o kojoj se priča. Koje tajanstvene veze, mistična logika...i sve ono što često nazivamo slučajnošću, povezuju ljude u istu priču! |
10.04.2009., petak
SRETAN USKRS
„Nasmej mi se...nasmej mi se, pa da na tvom licu, barem jednom, ugledam svetlost ovog sveta.
Podseti me na toplinu pekare u koju sam, vraćajući se iz škole sa tašnom u ruci po snežnom zimskom danu, ulazila da kupim zemičku; podseti me kako sam po vrelom letnjem danu sa keja skakala u more; podseti me na prvi poljubac, na prvi zagrljaj, na orah do čijeg sam se samog vrha popela sama, na letnje veče u kojem sam bila van sebe, na noć u kojoj sam se veselo napila, na ušuškanost u mom jorganu i na lepo dete koje me je s ljubavlju pogledalo. Sve je to o onoj zemlji, i ja želim tamo da odem, pomozi mi, pomozi mi da bih mogla srećna da prihvatim to da me je sve manje svaki put kad udahnem.“ (O. P.) |
08.04.2009., srijeda
U SUSRET RAVNOTEŽI
Bojim se cijeli svoj život ostvarenja snova. I iskreno, vjerujem da to i ne postoji...suviše je velika cijena onog ružnog, tragičnog kojim se to plaća. Istina, kod određene vrste ljudi...ili mi se to samo čini promatrajući izdaleka tuđe živote, naizgled formirane po mjeri snova.
Svoje snove već decenijama imenujem samo kao želje, manje ili više ostvarljive i prilagođavam ih svjesno mogućnostima. Prepuna sam razočarenja od kojih se gušim. |
05.04.2009., nedjelja
CVJETNA NEDJELJA
Miriše suncem obasjan dan.
Procvala je i cesta kojom se vraćaju svečano odjeveni i nasmijani ljudi iz Crkve. U rukama propupale vrbove grančice prate njihove okićene korake. U prolazu srdačno pozdravljaju. S osmjehom im odgovaram: „Dobar vam dan.“ |
Hvala Đorđe! 
