MALI SUNCOKRET
19.04.2009., nedjelja
ANTOLOGIJSKA
PRETPRAZNIČKO VEČE
Aleksa Šantić Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zari. Sam sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku. ............... O mili časi, kako ste daleko! Vi draga lica, iščezla ste davno! Pusta je soba...Moje srce tavno... I bez vas više ja sreće ne steko'... ............... Uzalud čekam... U nijamoj sjeni Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim. Samo što orah granjem zamrznutim U okna bije i javlja se meni... No dok mi mutni boli srce kose, Ko studen travku uvrh krša gola, Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola, Ja čujem šušanj ko viline kose, Gle! Sad se redom rasklapaju same, Sve knjige stare, snovi čežnje duge - Miču se, trepte jedna pokraj druge, I njihov sumor ko da pada na me... Sanjam li? Il bi ovo java bila? Iz rastvorenih listova i strana Prhnuše lake tice, ko sa grana, I po sobi mi svud razviše krila... Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!... Jedna okolo kandila se vije, A neka bolno, ko da suze lije, Pred slikom dršće mrtve majke moje; Neke bijele, kao ljiljan prvi, Samo im zlatno meko perje grudi; Neke sve plave, tek im grlo rudi, Kao da kanu kap zorine krvi... Neke mi pale tu na srce svelo, Pa kril'ma trepte i šušte ko svila; A jedna lako, vrhom svoga krila, S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo, Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge.. I slušaj! Redom zapjevaše one!... I glasi dršću, tresu se, i zvone, Mili i sjajni ko luk mlade duge: "Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?! Mi pjesme tvoje, i drugova sviju, Što svoje duše na zv'jezdama griju, - Sveta smo živa porodica tebi! Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke. Mi združujemo duše ljudi svije'! Mrtve sa živim vezu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije! Prigrli ova jata blagodatna! I kada jednom dođe smrti doba, Naša će suza na kam tvoga groba Kanuti toplo ko kap sunca zlatna"... I akord zvoni...Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i sobu mi zari... Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem... . .. |
Hvala Đorđe! 
