MALI SUNCOKRET
30.03.2009., ponedjeljak
TURISTIČKA
Prijateljica na proljetnim praznicima putuje Europom.
SMS za dobro jutro: „ Najdraža moja, Preko Alpa, Minhena, Bodenskog jezera, lagano ka Cirihu i Ženevi. Lijepe zemlje, divni gradovi, oči pune ljepote. Poslala sam Ž. poruku da mu mašem i da ga nazirem u blizini. Kratko je odgovorio: „ Gledaj gdje ja venem.“ Ljubim te.“ Lijepo je biti turista. Za našeg prijatelja: SUMATRA .................. Po jedna ljubav, jutro u tuđini, Dušu nam uvija, sve tešnje, Beskrajnim mirom plavih mora, Iz kojih crvene zrna korala, Kao, iz zavičaja, trešnje. Probudimo se noću i smešimo, drago, Na Mesec sa zapetim lukom. I milujemo daleka brda I ledene gore, blago, rukom. Miloš Crnjanski Ne polazi mi za rukom da povratim prijašnju radost. Potrošila sam suze, ali i smijeh. Pitala prijatelja kojem je umro otac, kako se snalazi...majka mu već dvije godine vegetira nakon moždanog udara. On, koji nikad nije bio oženjen, sa 54. godine gubi prvog roditelja...slušam ga, priča kao dijete. Šutim, bez riječi olakšanja...ne mogu mu reći da žestok bol traje bar tri godine...a onda se probudiš jedno jutro i pomisliš kao prvu misao...danas bih mogla napraviti za ručak pohane tikvice ili karfiol, i shvatiš da si ozdravio od tuge. Tugu je tog jutra zamijenilo sjećanje. Kako da mu to kažem, kad mi priča da će unatoč svemu organizirati Mundial...da je prošle godine bilo 250. ljudi i da moram doći ovaj put. Kažem da hoću, naravno, u što nisam sigurna ni jednog časa dok mu govorim. Pita, možeš li odmah doći...odgovaram da možda i hoću, razmislit ću. Priča o Čobijevoj sahrani, kako su on i K. plakali. Nepovezano nastavlja o ljudima koji prolaze njegovim restoranom, sve neka poznata imena iz cijele bivše nam države...u noći kada mu je umro otac ugostio je društvo iz Splita, i orkestar svirao samo dalmatinske pjesme i pored „dva Anđela“ s tijelom kakvo samo Dalmatinke imaju, on je bio tako tužan. Nije znao da je to slutnja nego je mislio o Zadru i zadnjim tulumima prije prodaje kuće, mislio je o djevojci koju je volio, sestri našeg prijatelja, njegovoj školskoj koja se ubila u Torontu. Mislio je o moru. Pita me kako će izdržati tišinu u stanu. Majka šuti. Nemam odgovora...šutim do kraja razgovora. 01.04.09. |
29.03.2009., nedjelja
OBALE |
28.03.2009., subota
POSVETA
Volim samoću. Uživam u organiziranoj samoći. To je umijeće koje sam dugo vježbala. Teško sklapam nova poznanstva. Puno energije, ljubavi i volje ulažem u staro, drago, već poznato i provjereno. Možda sam „ziheraš“ ali jednostavno, novim ljudima prilazim sa strahom da neće ispuniti moja očekivanja, a ja njihova možda i hoću i tu bi došlo do nesklada i neprijatnog nesporazuma zbog kojeg bi svi gubili.
Bilo je i izuzetnih bljesak susreta koji su se pretvorili u prava prijateljstva, u kojima sam se prepoznala s ljudima u kratkom vremenu i sitnim-krupnim stvarima, pokretima i sa malo priče. Rijetkost, ali poznajem i to bogatstvo. Sličan odnos imam i prema knjigama; kada pogriješim u izboru, razočarana...brzo potražim neku od mojih omiljenih i dugo nedirnutih, pročitam neke drage dijelove, stranice već davno označene i popravim taj kiseo okus promašaja. Osobu o kojoj često razmišljam, upoznala sam putem meni gotovo nepoznatog medija, pa danas slobodno mogu reći da bi poznanstvo preko oglasa bilo daleko manje rizično, na koje nikad nisam ni pomislila da bi mi se moglo dogoditi. Međutim, jedan detalj kao povod tom poznanstvu, meni je ulijevao povjerenje, tako da ni jednog momenta nisam posumnjala u iskrenost tog čina kao ni značaj tog detalja. Knjiga je svemu „kriva“, krive su riječi, što najčešće i jesu, kada se odnos među ljudima loše završi. Komentirala sam na blogu knjigu mog omiljenog pisca Dragana Velikića, kojeg čitam već blizu dva desetljeća i to je jedini pisac moje generacije kojeg izdvajam, od njih desetak afirmiranih i meni poznatih, od kojih sam sa većinom uz kavice u Kolarcu dijelila zajednički strah pred ispite i čitala njihove dotad objavljene tekstove u studentskim listovima ili književnim časopisima. Velikića nisam poznavala, ali je on jedini od njih pisao ono što ja volim čitati. Moj pouzdan kriterij za zadovoljstvo. Čitala sam godinama i medijski ili modno nametnute knjige kao „obvezu“ da biste bili IN i učesnici velikih rasprava, ali stjecajem okolnosti promijenilo se i društvo i ukusi, pa slobodna od tog, mogla sam se napokon odrediti prema jedinom i svom kriteriju...volim, želim, hoću. Osoba koju sam u početku nazivala „slučajna poznanica“, pa „draga prijateljica“, kasnije „moj Netko“, a danas „moj Nitko“...javila mi se nakon tog komentara i predstavila kao poštovatelj i blizak dugogodišnji prijatelj istog pisca. Naravno da me obradovala i posebno usrećila, jer je dotični pisac bio zaboravljen na prostorima u kojim živimo, i mogućnost da se upoznamo na taj način i ovdje, bila mi je slučajnost koja bi vjerujem usrećila svakog čovjeka sličnog meni. Napokon netko za razgovor o ISTOM, a poznanstvo preko riječi, jednostavno, bez natezanja i velikog traganja i kompromisa. Kada se „ moj“ književnik na moju veliku radost trebao pojaviti i kao gost na književnoj manifestaciji u mom gradu, i kada je osoba rekla da ću dobiti zahvaljujući njoj i najnoviju knjigu do koje dotad nisam mogla doći, mojoj sreći nije bilo kraja. Poznata u obitelji i među prijateljima po svojoj sumnjičavosti tipa „tri put mjeri, jednom reži“, i možda prvi put ne sumnjajući, ipak sam provjerila datum i vrijeme...rečeni datum gostovanja nakon moje provjere ispostavio se kao lažan, i naravno, gostovanje se dogodilo dva dana prije. Bliska piščeva prijateljica to „ nije znala“. Sve što je slijedilo iza, bilo je popraćeno mojom laganom sumnjom i osjećala sam se lagano prevarenom. Par mjeseci iza, uz pismo i još neke stvari, osoba mi je poslala istu knjigu na poklon. Zrno sumnje je živjelo i dalje u meni, unatoč zahvalnosti na trudu. Nisam ju htjela razočarati i reći da sam knjigu već dobila od najbolje prijateljice, i uživala čitajući i bila spremna već prije književne večeri na svijet dočaran u djelu mog omiljenog književnika, „zaljubljenika u Pulu“, kako sam ga nazvala od prvog pročitanog njegovog djela. Moja najdraža prijateljica se jako potrudila, dugo me poznaje i voli i zna da sam rijetko odlazila na književne večeri, izuzev na potpisivanje i viđenje pisca, bez pročitanog djela i stečenog dojma, koji je dotični obično, na moje zadovoljstvo samo potvrđivao i povećavao moj užitak, a rijetko ga demantirao ili pokvario. Posjedujem dva primjerka romana „Ruski prozor“, srpsko i hrvatsko izdanje, što u mom slučaju nije uopće bitno. Bitna razlika je: knjiga od osobe „moj Nitko“ je, uz tipkano pismo bez potpisa, knjiga... bez posvete. Knjiga poklonjena prijatelju bez POSVETE je roba, a ne značajan poklon...po bontonu, to je nekorektno, ali i ako zanemarimo formu, primiti knjigu bez posvete je kao i ljubavno pismo bez riječi koje to izražavaju. To je PREVARA . U knjizi, poklonu moje najdraže prijateljice, ostaje zapisano: „Mila moja, Neka ti se otvore svi prozori, a ukaže LJEPOTA. S ljubavlju, tvoja kuma. B.L., 12.05.2008.g“ Ne mogu da vjerujem da je ta osoba, nakon tad pet, a kasnije devet mjeseci „pisanog“ poznanstva i nekoliko poprilično dugih telefonskih razgovora, očekivala da ću ja, kada uronim u maglu i bezizlaz nakon otkrivene opće podvale, koja se kobno slutila u bliskoj budućnosti, pozvati grafologa u pomoć... Knjiga u ruci je stvarnost! Premala bi to korist bila za svu patnju koju je i meni i mojoj obitelji nesebično poklonila. |
24.03.2009., utorak
ZAŠTO? |
22.03.2009., nedjelja
SVIJET ZA NJIHGodine su mi sve kraće. Nije bilo tako davno kada sam rado gledala najbolji televizijski show na našim prostorima koji je kreirao Zuhra. Jednu od emisija sam u zadnji čas snimila na kazetu, i danas mi je to posebno drago. Nisam ni slutila da će ona uskoro postati dragocjenost „moje riznice“. Đorđe Novković je obilježavao jubilej 40. godina svog rada. Bio je vrlo drag, spontan, iskren i veoma zgodan i očuvan muškarac za svoje godine. Bilo ga je užitak gledati. Kao specijalni gost, pojavio se Vladimir Savčić Čobi i obradovao me svojom uvijek simpatičnom pojavom i osmjehom koji desetljećima nije silazio s njegovog lica. Učinilo mi se da je bolestan, ili je to bilo samo zbog usporedbe s izuzetnim izgledom njegovog vršnjaka. Dugo ga nisam vidjela niti bilo što čula o njemu. Veselo nam je otpjevao LOLU. Pred kraj emisije je zapjevao Toše Proeski...kultnu pjesmu OSTALA SI UVIJEK ISTA, i prvi put sam pomislila kako postoji netko tko „smije“ otpjevati i tu pjesmu, i gledala sam dugo u tog dječaka, i rekla da ga moram zapamtiti. Na koncertu povodom Novkovićevog jubileja, kada nas je on gledao, vjerujem ili želim da vjerujem, s neke sjajne tu noć tužne zvjezdice, Čobi je po svom izlasku na pozornicu, mislim da se ne varam, jedini pozdravio gospođu Novković, za koju je to bila teška noć muzike, tuge i ponosa. Pozdravio je srce žene svog prijatelja. Otišli su...negdje... u „svijet za njih“ stvoren...negdje gdje ima puno, puno leptira... Vjerujem...proljeće je. |
20.03.2009., petak
DIŠIMO ZAJEDNO
Svima koji me čitaju...sretan Vam Prvi dan proljeća...uživajte u radosti rađanja.
|
18.03.2009., srijeda
RAĐANJE SNOVA
Imala sam dvije bake; rođenu i nerođenu. Živjele su u zajedničkom domaćinstvu, žene, kasnije istovremeno ratne udovice dva brata trgovca, podigle su i odgojile po četvero djece. Moja majka i njena sestra od strica bile su vršnjakinje i već sa petnaest godina preuzele dio tereta opstanka velike obitelji bez "muške glave".
Majka je pričala kako je naporno radila do svoje udaje i uz to završavala tadašnju Stručnu školu. I bila je moja majka cijeli svoj život vrijedna, puno znala i puno nas naučila. Njena sestra je na mnoge načine uz razne razloge izbjegavala sve vrste poslova, a najčešće bi glumila bolest ili bi se sakrivala u prostranu špajzu i čitala "žurnale" i ljubavne romane. I onda bi ih noćima prepričavala mojoj majci, fantazirajući o svemu i svačemu, pa bi joj ona praštala što zabušava i što često umjesto nje radi njen dio posla. Uz to je bila i izuzetno lijepa, pa su već i momci počeli šetati ispred kuće. Moja sestra je imala jednu godinu kada se ta naša tetka udavala. Njen izabranik je bio visoki plavooki geometar, porijeklom iz ruske emigrantske obitelji. Svi su se čudili, a rođeni ponosili kada ju je odveo na bračno putovanje u Opatiju. Stizale su dugo putujuće razglednice s mora, ali oni nisu doputovali natrag. Mjesecima je putovala razglednica Trsta, a godinu Pariza, u kojoj su kratko rekli da su izgubili bebu, i par godina iza, pismo iz Australije. U tom vremenu moja sestra je zbog tatinih premještaja na poslu uglavnom provodila vrijeme kod baka, i postala velika maza i miljenica naše nerođene bake, lijek i utjeha za bol i tugu koja je bivala sve žešća za odbjeglom kćeri. Sakupljala je razglednice, gledala poštanske markice dalekih svjetova, slušala opise istog iz naglas čitanih pisama...naučila rano "gledati u sat", pa brojke i slova i sve na ponos bake koja ju je obožavala i podučavala. Kasnije su počele pristizati i fotografije, naravno uvijek o onom najljepšem iz emigrantskog svijeta. A onda je brodom doplovio i paket i uz sva čudesa i lutka od "pravog kaučuka" za moju sestru, koja se čuvala kao dragocjenost i živjela u našoj kući, sjećam se, i kad joj je falila jedna ruka. Mojim rođenjem, sestra je napustila bake i odrastala kao ozbiljna i odlučna djevojčica, puna znanja, pohvala, nagrada, uspjeha svih vrsta. Našim odrastanjem, razlikovale smo se puno. Kad god bih ja željeno izrazila sa: Da mi je! Ona bi rekla: Ja ću to ostvariti! Obje horoskopske Ribe, vjerojatno glava i rep, nalazile bi se negdje na sredini. Kada je pričala o pročitanom, izgledalo mi je kao da to već ima...kao da nešto nevidljivo čvrsto drži u ruci ili već zna put do tog. Nije maštala, nego je znala. Imala je gotovu, završenu priču, izmaštanu bez ičijeg prisustva i utjecaja. Njeni snovi su bili dugi, veliki, svjetovi dalji od dalekih. Sjećam se kako joj je majka ponekad ljutito govorila da će njoj biti "malena Europa", kao njenoj tetki M. Još tad sam se počela pitati, gdje je začetak snova? Kada počinjemo sanjati, a ne samo željeti. Da li su njeni snovi bili sličice poštanskih markica cijelog svijeta do kog je netko nama blizak ipak stigao. Pri izboru fakulteta, tata je bio protiv novinarstva iznoseći uvjerljive argumente, i trajalo je to mjesecima dok se sestra nije pokorila. U tom intrmecu, u glavi je zaživio plan B i naizgled pobjeđena, kada je stavljena točka na I, došla je u našu sobu i rekla mi: "Upisat ću jezike i opet putovati kuda poželim." Završila je Germanistiku s engleskim jezikom i dugo radila na poslovima koji su zahtijevali putovanja. I kada je rodila tri sina za dvadeset mjeseci, prije polaska blizanaca u školu, daljine su je ponovo "pozvale" i napuštajući sav stečeni komfor zavidnog nivoa, otišla je s obitelji u Njemačku na četverogodišnji rad u školi, proputovala Europu, bavila se novinarstvom i prevodilaštvom, zaradila i potrošila velike pare. Bile su to četiri godine pred naš strašni rat, možda najljepše godine u našim životima, kada smo najsnažnije uživali u pripadnosti Europi, a ja , zahvaljujući njenim snovima ostvarivala i dio svojih želja. U ratu je udomila troje ljudi, pet ljeta mene i sina, sakupljala pomoć i slala pakete rodbini u Prijedor i mnogobrojnim prijateljima u Sarajevo. Kada je zakonski morala napustiti Njemačku nakon 11,5 godina boravka, tužna što je tjeraju pola godine pred stjecanje uvjeta za državljanstvo, još tužnija zbog nestanka domovine iz koje je nekad otišla, unatoč mom preklinjanju da iskoristi jednu od dvije ponuđene mogućnosti u nekim našim gradovima, ona odlazi u Kanadu, u novu neizvjesnost. Danas povremeno radi u školi stranih jezika i u pet soba drži smještaj za studente kugle zemaljske, pozvana od svih u njihove domovine, putuje kamo stigne i kuda želi. Život joj nije bio lak, ali je išla u susret svojim snovima, dok sam ja čekala da se moji približe meni i obraduju me. Nisam joj zavidjela, uživala sam u svemu i proživljavala svaki ispričani i ostvareni njen san u svom čekanju. Ali i ja, kao vječiti ČEKAČ, nisam bila ništa manje ispunjena. A moja posebna uloga je bila SOS i to sam obavljala vrlo savjesno i uspješno...dugi su to i teški putevi bili i nisu mogli bez iskrene pomoći najbližeg. Rekli bi, znamo tko ima rješenje... i moj bi telefon zazvonio...nije da se hvalim, ha ha. U našoj poslednjoj šetnji mojim kvartom, prije dvije godine, prolazeći pored dva staračka doma, rekla je: "Pobrini se da nam na vrijeme rezerviraš mjesto u jednom od..." (By the way, tetka iz Australije se vratila nakon četrdeset godina i još je živa, negdje u Beogradu.) Dok je još Život bio Ljepši, jureći autobanom s vrećicama "na zadnjem sjedištu njenog auta" koje je postalo shopping zona zaklonivši zadnja stakla, uz glasnu muziku i našu pjesmu, i dok bi se ja divila Tini Turner, ona je za Brayana Adamsa rekla: "Slušaj mu glasa, molim te, kao da je iz Trogira." Nije, draga, iz Trogira...iz Kanade je. Sretan ti 60-i rođendan, jedina i najdraža moja! . |
16.03.2009., ponedjeljak
VRIJEME ILI DANASKao obično, kasno sam sinoć uključila TV da bih znala o kojem se svečanom domjenku radi, a ni danas mi se neda pregledati program da vidim otkud toliko različitih ljudi na okupu. Svi skockani, veseli, nekako važni, slušaju svoj pametni glas...Šta se to slavi, pitam se, a nije mi ni važno, jer me cijeli dan muči pristigli SMS...obavijest o plaći. Sjela plaća, ali nešto se smanjila, utanjila kao štrafte na divnoj košulji jednog gosta na pomenutom domjenku. Nešto mi nije sjelo. Zovem muža da pitam jel' to neka greška, a on mi ljutito odgovori da jeste greška zvana istina. I uvijek u sopstvenoj nemoći tražim izlaz u knjizi, pa ne mogu odoljeti da dio ne izdvojim...drugi gradovi, ista vremena...puna Ludviga. "Uvek sam se divio sposobnosti nekih ljudi da slažu a ne trepnu, i Ludvig se u tom pogledu pokazao kao osoba izuzetnih sposobnosti. Mogao je on i celu noć da ne trepne i još pri tom da vas gleda pravo u oči. Gledao je kao kobac, kao kobra, kao sama kob, naprosto vas gutajući tim ogromnim hipnotičkim očima... ............. ...učinio da se svi prostru pred njim, da svi za njim ponavljaju tu izmišljenu priču, tu fantaziju, taj falsifikat o tome kako je on promenio svet, što i nije teško kada je Beograd u pitanju, taj palanački velegrad, u kojem, se kao u svakoj palanci, najviše poštuju oni koji su navodno uspeli, bez obzira na to što takvi najčešće najmanje vrede i što među njima dominiraju biznismeni sa mračnom prošlošću, pevačice narodne muzike, pisci petparačkih bestselera i poneki fudbaler. Fudbaleri bar moraju da trče i uvek su u opasnosti da im neko u sudaru slomi nogu ili da im se pokidaju ligamenti, pa za njih još imam neko razumevanje, dok se ostali čak i ne oznoje a već su im džepovi puni para. Beograd, iz nekog krajnje nerazumljivog razloga, slavi ih i veliča, dok za one koji mukotrpno rade, koji se muče u znoju lica svog, nema ni najmanje sluha. Ipak, jednom godišnje u nekoj svečanoj prostoriji, okupe gradski oci navodnu društvenu elitu i dodele nagrade pravim radnicima, onima koje smo nekada nazivali trudbenicima, ali ta vest ne uđe čak ni u televizijski dnevnik, u kojem je sve vreme rezervisano za onaj drugi društveni sloj kome nije dovoljna silna žuta štampa, već se preliva i u ostale novine i nedeljnike, pa je otuda sasvim svejedno koje novine ili nedeljnike kupite, svi pišu isto jedino što oni "ozbiljni" pišu o svemu detaljnije, analitičkije, kako vole da kažu... u kojima se analiza svodi na prepričavanje znatno kraćih tekstova iz žute štampe, uz posprdne i sarkastične komentare... I ja ih kupujem, s tom razlikom što ja ne vjerujem svemu što piše u njima i kupujem ih samo da bih se razonodio, da bih uz jutarnju kafu imao šta da pročitam mojoj ženi, bez obzira na to što se ona za to vreme trudi da čita nešto iz Danasa ili Vremena, ili nekog trećeg ozbiljnog glasila, i prevrće očima kada se nakašljem pre nego što počnem da čitam. Međutim, kada počnem da čitam, ona se polako prepušta zvuku mog glasa i ubrzo znam da me sluša, niko ne može da odoli tom povišenom tonu, tom veličanstveno nakinđurenom stilu žute štampe, toj jezičkoj magiji besmisla,, i posmatram, dok i dalje čitam, kako počinje da maše glavom u ritmu tih tekstova, iako i dalje pilji u Vreme ili Politiku, ili neko treće ozbiljno glasilo, pretvarajući se da do nje ništa ne dopire. A na kraju, kada zaćutim, ona brže-bolje lizne prst i prevrne stranu, nastojeći da što ubjedljivije odglumi svoju nezainteresovanost, kao da ja nisam primetio da je sve vreme do tada gledala istu stranu svog nedeljnika, zaneta u ono što sam joj prenosio iz žute štampe, i čak me pita kako mogu to uopšte da čitam, taj, taj, taj, zamuckuje ona u potrazi za pravim rečima, užas od primitivizma, to, to, to nasilje nad zdravim razumom i gotovo uvređeno ustaje i odlazi u trpezariju, odakle će kasnije dopreti njen glas dok telefonira nekoj svojoj prijateljici, kojoj će, znatno kasnije, jer ti razgovori mogu da potraju i po nekoliko sati, ponoviti nešto od onoga što sam joj pročitao, mada će uvek naglasiti da je to čula u pekari ili bakalnici ili kod FRIZERA. I uvek je posle toga sledio smeh, onaj njen pomalo nervozni smeh koji je, meni bar, uvek bio signal da nešto od onoga o čemu govori nije istina." (David Albahari, Ludvig, Beograd, 2007.) |
15.03.2009., nedjelja
SJENKEMAJSTOR SENKI HODAŠ ČITAVU VEČNOST PO SVOME LIČNOM BESKRAJU OD GLAVE DO PETE I NATRAG OBASJAVAŠ SAM SEBE U GLAVI TI JE ZENIT U PETI SMIRAJ SJAJA PRED SMIRAJ PUŠTAŠ SVOJE SENKE DA SE IZDUŽE DA SE UDALJE DA STVARAJU ČUDA I POKOR I SEBI DA SE KLANJAJU U ZENITU SVODIŠ SENKE NA NJIHOVU PRAVU MERU UČIŠ IH TEBI DA SE POKLONE I U POKLONU NESTANU HODAŠ OVUDA I DAN-DANAS ALI SE OD SENKI NE VIDIŠ (V. POPA) |
14.03.2009., subota
PISMA DUGADragi moj, Pitat ćeš se otkud Ja. Eto, bila na koncertu jednog veterana...pjeva čovjek "pisma duga...razglednice tople s juga...Niša...Drniša ", pa pomislih kako nikad nisam vidjela Niš, i tako se prisjetih tvojih vojničkih pisama nama, koja su stizala sa žigom Niša. Misliš da ih nisam sačuvala...jesam, jesam. Samo, ne otvaram često tu riznicu zvanu MI...ponekad se napravim hrabra, ponekad pobudalim, pa krenem i tamo gdje se "ne smije"... I, tako...evo me. Ali prije nego što počnem, tj. prije nego ti pošaljem tvoja pisma, ha ha, da te pitam nešto: sjećaš li se priče naših roditelja koja se na svakom našem obiteljskom okupljanju, a bilo ih je srećom puno, pričala: na jednom od mojih predškolskih rođendana, kad te mama pitala zašto ne jedeš ništa sa bogate trpeze, rekao si da bi ti malo suhog kruha. Svi su se smijali...kakvo je to dijete koje neće kolače i tortu...a kasnije si mene nagovarao da ugasimo svjetlo jer ti je dosadno, pa ćemo se "zaljubljivati" ha ha ha...jer to radi tvoj puno stariji brat, a i sestra kada slave rođendane. A karnevala se moraš sjećati, pa, bio si princ. Evo i pisma: "(Pisano u Nišu 11.07.1976.godine od 16.sati pa nadalje) Nekoliko redova za B., G., R., S., Ž. i B. koji nisu više zajedno kao nekad, ali koje ipak veže "neka tajna veza"? Dragi moji golubani, (djelimično usrani nekim besmislenim govnima), ali ipak golubovi. Sjedim u kancelariji i evociram neke davne, pomalo izbledjele uspomene na neka protekla ljeta koja nisu bila ni malo slična ovome, koje više miriše na jesen nego na proljeće. Evo, upravo se čudim kako sam to mogao pasti u neku jebenu melanholiju kad vrijeme nije ni malo pogodno za takvo raspoloženje. Uostalom, zašto mora biti kiša i vjetar da bi neko bio tužan i nostalgično (ne) raspoložen. Mogu ja žaliti za djetinjstvom i ranom mladosti i kada je vrijeme divno, toplo, sunčano... A nisam ja ni toliko star da bih tako razmišljao. Ovo je, vjerujem, neka prolazna zajebancija mojih podivljalih vijuga koje odlučuju bez moje volje o mom najrođenijem raspoloženju. A i te vijuge su moje rođene pa neću ni da se ljutim na njih. Iako čeznem pomalo za K., volio bih da sam sada tamo, makar sam...našao bih valjda u toj divnoj prirodi neki motiv koji bi PRISTAO da popuni ovu provaliju u meni koja se povremeno pojavljuje, nenadano i nasilno... Nego, kako ste mi vi? Sigurno negdje na Adi nabacujete blek farbicu u nekoliko nijansi, uz pomoć raznih preparata za sunčanje i lagano roštiljanje na julskom suncu. I sigurno se žalite na već hroničnu ljetnu monotoniju K. u kojoj ipak ostajete do daljnjega i obećavate sebi da se to više neće ponoviti i da ćete slijedećeg ljeta otići negdje gdje je mnogo uzbudljivije, gdje vas čeka nešto nepoznato, lijepo, na neko mjesto koje ne postoji i koje se javlja samo u mašti kad nam je dobro dosadno, i, kad u toj dosadi ne znamo naći ništa lijepo. O sebi nemam mnogo za reći. Jedan sam od onih iz ergele seksualno ugroženih konja koji nedeljom lutaju gradom i traže nešto slično sa zavičajem pa nalaze da su ipak najsličnije slastičarne koje po pravilu drže isti ljudi. Dani mi prolaze tromo, ali idu. Eto, dok pođem misliti na svoje dane, postaje mi još dosadnije, pa ću završiti. Sa dubokom nadom da ćemo se ipak vidjeti ovo ljeto u K., sve vas voli vaš "čuvar" M. V.P.6592 18002 Niš I bilo je ljeto. I bio si ti. Zajedno smo se vratili obavezama, ti u v.p. a mi u p.m. ha ha, na ispite. Ima još...dijelovi: Niš 08.09.1976. godine "Drage moje, Danas iznenada dobih od vas pismo, uzeh mašinu u lijevicu i desnicu ruku da vam opišem svoju muku. Počelo je pjesnički... Ne radim više u kancelariji, nego na prijavnici...to vam je ono kad neko dođe u posjetu, a ja kažem...itakoto, itomeslično...Bitno je da nema nikog ko bi me zajebavao i gnjavao( ovo je nepravilni oblik, zbog rime). ............... Inače, ovdje je septembar hladan, a baš je to DIVAN mjesec. Jer, dao je toliko toga lijepog. Sada zriju razne voćke, kukuruzi, paprike, luk, peršun, mrkva, pa onda "drinovi" itd. Samo putar-salata niče u proljeće. A dudovi ljeti. Pored toga u septembru je rođen i vaš Miki, što ga čini još plodnijim (ovo je tek toliko da mi ne zaboravite čestitati rođendan). Inače dani mi prolaze ludo. Ne okrenem se ni desetak puta, a ono prošao minut. I tako minut po minut, nakupi se toga preko tri minute. Ali, još se držim...jer se zanimam onom malom žagicom...pravim Ajfelovu kulu, pa ću brod, a onda lampu. Ustvari, nisam još...ali kad vam napišem da sam počeo, onda sam popizdio, totalno. ................ Samo mislim o K. i našem ljetu. Bilo je...po povratku sedam dana nisam došao k sebi, a mislim da još u krvi imam malo konjaka, onog k. Kako to da ćete u Bg. biti tako kratko? Gdje ćete poslije...K. ili možda Kembridž, Oksford, Sorbona, Priština...Ja "ne bih mogao" doći sad... .............. Tranutno jedem nougat kocke, dobio od neke žene u posjeti. Osjećam kako bi ih R. slatko "žmavila". Nema više...voli vas vaš čuvar M." Da i ja privedem priču kraju. Bila sam u K., jednom i tko zna kad još?! Guši me hotel, a i prate sjenke, pere paranoja, tražim vas...Dočekala me teta N., šetale smo, palile svijeće za naše. Lijepa starica, uredila frizuru, obula svoje cipele od zmijske kože...i torbicu...kaže, zbog mene. Pričaju mi starosjedioci da su plakali kad su nas ugledali u laganoj šetnji. Kako je u Sacramentu? Znam da je tvoj V. u Švedskoj, a M. u Austriji. I moji su u Kanadi, to znaš. Ostavljam ti ovu pjesmu ( znaš da bez nje nije "išlo"...a i da mi je prevedeš ha ha), a P. Harum klikni sam, nemam ga više. Koliko je San Francisco udaljen? A koliko Povratak? Ma, samo da očistimo ova krila... A, da...čujem da ti se unuka zove LEJLA. Iznenađena?? Ne, nisam...naprotiv, bravo! Voli te karnevalska princeza. |
10.03.2009., utorak
"NEKI NOVI"...
Žao mi je što nisam za svoj rođendan dobila na poklon "Balaševićevu priču". Trudili su se oni koji me vole, ali nikom nije pošlo za rukom da bude "brži" od informacije i dođe do te čarobne ulaznice. Uvažavajući koncept projekta koji funkcionira u malom prostoru, poštujući i njegov eventualni "strah" od velikog prostora, njegovu taštinu i sjećanje na zadnji zagrebački koncert, mislim da nas je "zaboravio".
Ovo je bio projekt za odabrane. Mi, svi oni koji smo jedne hladne zagrebačke zime u karavanu krenuli zaleđenim autoputom ka Ljubljani, da se isplačemo i ispjevamo tamo gdje su se smjele vidjeti naše suze i čuti glas, htjeli smo mu reći hvala što nas jedini on nije zaboravio; hvala na njegovoj hrabrosti i sjećanju i ljubavi prema istom... Zlobnici su pričali da je zgrnuo veliku lovu...kolega na TV-u uveliko nabrajao količine njegovog zagrebačkog vojničkog veša koje je supruga prala u mašini njihovog doma...pitalo se zašto u ratu njegove muze NE šute, zašto tezgari po Sloveniji i još puno tog ružnog. No, naše duše su bile nahranjene lijepim i sve su to bile laži koje su sami tvorci u fazi "dozvoljenog" demantirali...ma, nee! Slutim da su sjedili u prvim redovima, kao što su i početkom novog stoljeća zauzeli značajnu poziciju na prvom zagrebačkkom koncertu Gorana Bregovića, za koji nisam ujagmila ulaznicu...a dvije godine prije, krajem prošlog stoljeća, vraćen mi je novac za kupljenu, jer nije bilo zainteresiranih, za istog čovjeka, istu muziku i u istom gradu. Ima još koncerata, i rasprodatih i najavljenih...ali, moj rođendan je prošao. A tako sam se radovala. Postoji jedna ulična pjevačica koja me često obraduje na putu do moje knjižare...pogledamo se u oči, osmjhnemo se...sjednem na pločnik i zajedno plovimo vođeni valovima njenog predivnog glasa i kormilom gitare. Zašto nas je sad zaboravio! I u velikim dvoranama se čuje "dobra priča" što je nedavno i dokazao jedan velikan...a mi koji volimo, čujemo i kad nam šapću. |
09.03.2009., ponedjeljak
MENI LIČNO
DANAS MI JE 55.GODINA.
ŽIVJELI! NAPUNIO SAM 51.GODINU I KONAČNO SAM POSTAO VEĆINSKI VLASNIK SVOG ŽIVOTA. (Nepoznat autor, meni) NEMAM VIŠE VREMENA ZA DUGE REČENICE, NEMAM KAD DA PREGOVARAM, OTKUCAVAM PORUKE KAO TELEGRAME. NEMAM KAD DA RAZMIŠLJAM NA RASKRSNICI. MOGU STIĆI JEDINO KUDGOD U BLIZINU. NEMAM VREMENA DA IŠTA IZUČAVAM, NEMAM VREMENA SAD ZA ANALIZE... NEMAM VIŠE VREMENA ZA BOGOVE TUĐE, NI SVOG NISAM DOBRO UPOZNALA. MOJ SVET MOJ SVET SE SASTOJI OD ONOGA ŠTO SE MISLI KAD JE PONOĆNA TAMA, NESTALNIJI JE MOJ SVET OD DIMA, OD TUGE TIŠI. STOTINU VASIONA SVET SAD U MENI IMA I STOTINU KRUGOVA ČISTILIŠNIH. (Desanka Maksimović) POSTOJI JEDAN PEJZAŽ KOJI JE VELIČANSTVENIJI I OD SAMOG NEBA- UNUTRAŠNJOST LJUDSKE DUŠE. (Victor Hugo) UCVETALE MISLI NISAM ZNALA DO DANAŠNJEG DANA DA I MISLI POSTATI MOGU CVETALI VOĆNJACI. U MOZGU MI JE CELA TREŠNJEVA GRANA PUNA POLENOVA ZLATA VIJUZI SVAKOJ SA VRŠKA I RAČAVA IZBIJAJU CVASTI. (D. M.) |
08.03.2009., nedjelja
LIJEPO MI JEMojim curicama sretan Dan Žena! GLEDAJTE NAŠEG "VALENTINA"... MERAK MI JE! |
05.03.2009., četvrtak
DANASSIROTA ODSUTNOST OCA PRAVOGA NISI IMALA MAJKA TI NIJE BILA KOD KUĆE KADA SI U SEBI SVET UGLEDALA RODILA SI SE GREŠKOM. IMAŠ STAS NAPUŠTENE PROVALIJE I SVA NA ODSUTNOST MIRIŠEŠ RODILA SI SEBE SAMA. VRTIŠ SE U PLAMENIM TRALJAMA RAZBIJAŠ SEBI GLAVU ZA GLAVOM SKAČEŠ SEBI IZ USTA U USTA I STARU GREŠKU PODMLAĐUJEŠ SAGNI SE GOLA AKO MOŽEŠ DO MOGA POSLEDNJEGA SLOVA I POĐI NJEGOVIM TRAGOM SVE MI SE ČINI SIROTICE DA U NEKU PRISUTNOST VODI. (V. POPA) Sretan ti rođendan, draga moja. |
02.03.2009., ponedjeljak
PROMETNA
Ljetos je na ulazu u seosku školu napravljena staza za invalide u kolicima. Škola ima petnaest učenika; staza je građena petnaest dana, a ni najstariji seljanin ne pamti, na sreću, učenika invalida.
Prosvjetna zajednica savjesno ispunjava uvjete za ulazak u EU. Zagrebački autobusni kolodvor, obnovljen i nagrađen za projekt 1987.godine u vrijeme Univerzijade, ima jednu stazu za invalide, ali pod kutom blizu 75 stupnjeva na koju sumnjam da se i jedan invalid usudio kročiti zbog opasnosti po život. Ako se kojim "alpinističkim" čudom uspio popeti do glavnog platoa, kartu mu mora kupiti netko drugi, jer su blagajne smještene na katu. Do kata vode uzlazne pokretne i klasične stepenice; silazne ne postoje, valjda se mislilo kako to nije NAMA ili neki šoping centar. Nakon kupljene karte, novina, pića ili suvenira, do željenog perona možete sići na dva načina: ili se vratiti na početak ili savladati teška željezna vrata i montažne stepenice, za što vam je potrebna snaga i veliko umijeće. "Sve je lako dok (kad) si mlad..."...ali, ako putujete sami, kao penzioner ili netko tko je već bio na pretrazi zvanoj denzitometrija, ili ako imate dva kofera, već ste u velikoj opasnosti i pred preprekom. Ako pak imate dva kofera i dvoje male djece, a i jedno, morate biti pravi mađioničar. E, tu su još neke otegotne okolnosti, eksperimenti, uglavnom sa svrhom dodatne zarade i kvazi zaštite putnika. Unazad dvije godine ulazi na perone su ušminkani staklenim vratima opremljenim senzorima koji reagiraju na kod sa karte, što ponovo zahtijeva veliku spretnost našeg putnika. Jer, dok desnom rukom ciljate senzor, u lijevoj ne možete držati dva kofera i prijeti vam opće zaglavljenje u prometu. A pošto većina putnika dolazi iz unutrašnjosti zemlje, sa klasičnim demodiranim povratnim kartama, oni dodatno kupuju ulazne kartice od 3kn, što često ne znaju, gubeći vrijeme i živce zbog penjanja do blagajni i dodatnih troškova. Također su to dužni napraviti i oni koji nas čekaju kao goste. Na dolaznom peronu vas očekuje "vodoskok" visine oko 70cm, za koji ni do danas nisam skužila čemu je služio- da se operu gume, ili, putnici ljeti noge ha ha, ili?? Netko reče, da putnici ne bazaju bez veze. Ali, od tog se brzo odustalo... Fontane su presušile, a staklena vrata zjape otvorena i sjećaju na glupost promašaja. Moj osobni problem je još i TAXI služba, možda i najveći, jer nemam male djece, nisam invalid, ne nosim štikle i imam jedan kofer, ali često putujem i ne žalim platiti udobnost. Ako sjednem u taxi kome je kolodvor matična postaja, 3km do stana plaćam 80kn, a isti put od stana, 40kn. Na moje pritužbe, savjetovali su me da na suprotnom ulazu od taxi stajališta pozovem vozilo mobitelom, što zadnjih godina i radim. E, tu sam pred novim problemom, i to konstantnim...kako objasniti dispečeru gdje se nalazim i zašto nisam uzela "matični" taxi. Govorila sam...donji i gornji ulaz, sjeverni ili južni, s pogledom ili smijerom ka...Jednom rekoh da sam na glavnom ulazu pored skulpture nedavno preminulog kipara Dušana Džamonje...što je kod dotičnog izazvalo čak i bijes, pa me pitao da li ja to njega zezam, kakav kipar, jasam li ja to u nekom muzeju, i spustio mi slušalicu. A moj mobi se ispraznio financijski munjevitom brzinom... I tako, svaki mjesec, moja putovanja su pravi podvig, a tuđi promašaji živi spomenici gluposti autobusnog prometa u metropoli. Ali, ide...sjetim se ponekad, iako rijetko, bliske nam prošlosti, kada sam još bila jezično obrazovana, a taxisti iznenada postali kompetentan i moćan kadar službe " jezična korekcija". Uđem u taxi i kažem: "Dobar dan, molim vas...autobuska stanica..." On: "Odakle ste?" Ja: "Iz Bosne, tj. iz Zagreba. Zašto?" On: " Rekli ste pogrešno...Ne kaže se...nego se kaže..." Učim ja, vježbam, trudim se, čuvam se...ali uvijek u cajtnotu i strahu, opet zabrljam: Ja: " Do autobusne stanice..." I, opet on: "Od kud ste?" Ja: " Iz Vinkovaca." (ha ha...postoje i regionalne varijante). Ostavim ga zamišljenog... I naučim ja, šta ću, moram...i sva važna izustim: " Autobusni kolodvor, prosim..." On: "Nema frke (Bosanac neki, ha ha). Imate lijep dan za putovanje...dokle putujete." |
Hvala Đorđe! 
