MALI SUNCOKRET
10.03.2009., utorak
"NEKI NOVI"...
Žao mi je što nisam za svoj rođendan dobila na poklon "Balaševićevu priču". Trudili su se oni koji me vole, ali nikom nije pošlo za rukom da bude "brži" od informacije i dođe do te čarobne ulaznice. Uvažavajući koncept projekta koji funkcionira u malom prostoru, poštujući i njegov eventualni "strah" od velikog prostora, njegovu taštinu i sjećanje na zadnji zagrebački koncert, mislim da nas je "zaboravio".
Ovo je bio projekt za odabrane. Mi, svi oni koji smo jedne hladne zagrebačke zime u karavanu krenuli zaleđenim autoputom ka Ljubljani, da se isplačemo i ispjevamo tamo gdje su se smjele vidjeti naše suze i čuti glas, htjeli smo mu reći hvala što nas jedini on nije zaboravio; hvala na njegovoj hrabrosti i sjećanju i ljubavi prema istom... Zlobnici su pričali da je zgrnuo veliku lovu...kolega na TV-u uveliko nabrajao količine njegovog zagrebačkog vojničkog veša koje je supruga prala u mašini njihovog doma...pitalo se zašto u ratu njegove muze NE šute, zašto tezgari po Sloveniji i još puno tog ružnog. No, naše duše su bile nahranjene lijepim i sve su to bile laži koje su sami tvorci u fazi "dozvoljenog" demantirali...ma, nee! Slutim da su sjedili u prvim redovima, kao što su i početkom novog stoljeća zauzeli značajnu poziciju na prvom zagrebačkkom koncertu Gorana Bregovića, za koji nisam ujagmila ulaznicu...a dvije godine prije, krajem prošlog stoljeća, vraćen mi je novac za kupljenu, jer nije bilo zainteresiranih, za istog čovjeka, istu muziku i u istom gradu. Ima još koncerata, i rasprodatih i najavljenih...ali, moj rođendan je prošao. A tako sam se radovala. Postoji jedna ulična pjevačica koja me često obraduje na putu do moje knjižare...pogledamo se u oči, osmjhnemo se...sjednem na pločnik i zajedno plovimo vođeni valovima njenog predivnog glasa i kormilom gitare. Zašto nas je sad zaboravio! I u velikim dvoranama se čuje "dobra priča" što je nedavno i dokazao jedan velikan...a mi koji volimo, čujemo i kad nam šapću. |
Hvala Đorđe! 
