MALI SUNCOKRET
26.02.2009., četvrtak
BALKANSKA
Malo drugačije...ma, grije Sunce, kao Rakija...
Još malo, istog...Nije Beg cicija...a i Arena je već puna. Treba vježbati, ha ha ha! |
22.02.2009., nedjelja
BOJA FILMA
Nakon vikenda ispunjenog događajima koji su me usrećili, nedjeljna večer me obojila blagom sjetom. Međuprostor u kom ono lijepo, a već prošlo, još nije našlo put do dragog sjećanja.
No, čekam ponoć i tko zna po koji put u životu se radujem svečanoj dodjeli Oscara, jedinoj manifestaciji glamoura koji me ne iritira, i koju pratim u cijelosti, unatoč vremenu prikazivanja i dužini trajanja. U moj ponedjeljak se jednom u godini useli Hollywood. Razmišljam o indijskom filmu "Milijunaš s ulice", nominiranom za Oscara u deset kategorija i želim mu uspjeh. Gledam: siromašnu dječicu, indijske glumce, koja odlaze na svečanost kao zvijezde i najviše se raduju što će vidjeti Angelinu Jolly. Čuda su moguća! Čitam: Indija, "zemlja s milijardu stanovnika, od kojih dvije trećine živi na selu, šezdeset posto ljudi je još uvijek nepismeno, u zemlji u kojoj četrnaest milijuna ljubitelja filma svakodnevno ide u kino, a dvadeset i pet radio stanica emitira non stop glazbu iz popularnih Bollywood ostvarenja... U indijskoj klasičnoj literaturi, drami pa tako i na filmu, LJUBAV je veća od života, ona je sveta, mitološka kategorija. Ljubav podrazumijeva žrtvovanje. Njezina svetost i grandioznost uvijek pobjeđuju sve prepreke. Indijac pita: "Zar vi Zapadnjaci odista ništa drugo ne radite u svojim spavaćim sobama od onog što vidimo u vašim filmovima?" Ipak, nije seks ili erotika pojam koji obilježava indijski film. To su prije svega glazba, ples, poezija. Ova tri kreativna elementa obilježavaju svaki film, bez obzira je li masala produkcija s plesnim sekvencama ili je paralelni film u kojem se glazba a često i poezija pa i ples pojavljuju kao sastavni dio priče i za razliku od masala filma, izviru iz same radnje." Sve me to podsjeti na vrijeme prije četiri desetljeća kada su neki indijski filmovi bili hitovi u našim kinima ravni hollywoodskim, s produženim trajanjem prikazivanja, da bi ih i oni kojima kino nije bila omiljena zabava stigli pogledati i isplakati koju suzu. Pamtim dva...davno je bilo, možda griješim u nazivu: "Prijatelji" i "Majko, slušaj moju pjesmu." “Pjesma je kao Božji govor, ispunjava sav prazan prostor na Zemlji. Predstavlja iskustvo koje zajednički dijele mase ljudi, siromašni i bogati, u kinima, na sajmovima, paradama političkim ili vjerskim, na vjenčanjima, u hramovima, u uličnim barovima kao i u velikim dvoranama. Glazba ujedinjuje ljude uvijek i svugdje. Danas je prava glazba upravo ova iz filmova.” (Chidananda Das Gupta, indijski kritičar u knjizi Boja filma). BRAVO! Dječica su vidjela Angelinu Jolly i Oscare za ostvareno... Dobro vam jutro! 06.00 |
19.02.2009., četvrtak
MIRIS
Uz roditelje i njihove roditelje, sestre i braću, u našim najstarijim sjećanjima živi lik prvog učitelja. Ta sjećanja su uvijek svježa i dišu zajedno s nama.
Moja i sestrina zajednička učiteljica osam je godina bila svakodnevno prisutna u našim životima i niz godina u našim pričama. Bila je korpulentna Slovenka bez djece, sa crvenkastom kosom i šiškama. I danas su šiške tamo u modi...one tanke, prorijeđene do pola čela. Mirisala je na parfem i duhan... Svojom posebnošću je odudarala od uniformirane slike bosanskog prosvjetnog radnika. Sredinom 50-tih godina ona i muž, također učitelj, stigli su negdje iz Srbije i osvježili svojim dolaskom naš gradić nečim novim i drugačijim. Govorili su čudnom mješavinom dijalekata i naglasaka, drugačije se oblačili, ponašali...uz redovno posjećivanje kina, svakodnevno su pili kavu pred gradskom kavanom, odlazili u duge šetnje, vozili bicikle, pjevali u zboru. Ništa od tog nije bila rijetkost za pojedince, ali ne i za bračni par. Brzo su se sprijateljili s mojim roditeljima i prvu školsku torbu sam dobila od njenog muža, koji je nažalost par godina iza, umro. Svi smo mislili da će se moja učiteljica tad vratiti u Sloveniju, ali ona je ostala i u Bosni doživjela duboku starost. Zahvaljujući mjestu na kom sam živjela, mojoj adi, učiteljica je svakodnevno morala proći tuda i ja sam imala „privilegiju“ da zajedno s njom idem u školu. Čekala sam ju gledajući s prozora na most, uvijek s laganom tremom da me ne zaboravi, ili bi sjedeći na zidiću pred kućom znala da će me ona s prvim korakom na mostu vidjeti. Bila su to naša nezaboravna druženja, moja „dopunska“ nastava, priče koje je samo ona znala...o gradovima Italije i Austrije, o Bledu i Bohinju, o srbijanskom selu u kom su radili, o knjigama koje je čitala, filmovima, modi...Priče o tom što ja volim, što bih mogla i trebala, raditi, čitati, obući. I onda sam jednom obukla nešto što nitko od djece nije imao: traperice, naravno „Super Rifle“, kupljene u Kopru, gdje je ona provodila svako ljeto i većinu praznika kod svoje obitelji. Imala sam samo osam godina, i možda je moja tadašnja sreća odredila osnovnu nijansu mog stila odijevanja do današnjih dana. Sve do sestrinih prvih odlazaka u Trst, moja učiteljica je odlučivala marku i model mojih traperica, a u džepu bi uvijek ostavila „ kutiju cigareta“ guma za žvakanje, što je bila također atraktivna roba na našem skromnom dječjem tržištu želja. A možda tim dodatkom utemeljila simbolično moju kasniju nikotinsku ovisnost, ha ha. Koje sam ja sretno dijete bila!!! Imale smo nas dvije još jednu neraskidivu spojnicu, tajnu vezu...zajednički strah od munja. Kada bi nas ta muka zadesila na nastavi, ona bi prilazila mojoj klupi, ponekad lagano dodirnula moje rame, tako da sam uz naše žmirkanje pri svjetlosti munje jače i žešće od svih svjetala prirodnih i umjetnih, mogla osjetiti njen drhtaj koji se kao val vezivao za moj, i uz njen miris, odvlačio moj strah negdje, daleko. Godine su prolazile, ona je pratila sa zadovoljstvom moje odrastanje i bila moja „prijateljica“. A onda se dogodilo nešto neobično u njenom životu, što je nju potpuno promijenilo. U vrijeme posjete njenom domu, njen šogor, sestrin muž, umro je od srčanog udara. I ostalo bi to samo tužna činjenica, ali ekipa za očevid hitne službe ubrzo je, kako to već biva u svim gradićima neanonimnih stanovnika, otkrila u kom je položaju taj čovjek umro. I moja učiteljica je iznenada postala top tema svih naših domova, generacija učenika i roditelja, grada. I bila bi to samo „love story“, osvježavajuća priča dosadnih provincijskih noći, zaboravljena do druge zanimljivije teme, da se nije kosila sa etičkim principom dozvoljenog: Zar sa mužem rođene sestre? To je već bio neoprostiv grijeh. Nikad više nije otišla u Sloveniju. Nikad ju više nije najbliža obitelj posjetila. Nije više šetala mojim gradom. Ponekad je sjedila na balkonu, kratko bi izmijenile koju riječ, i to je bilo sve. Odbijala je posjete, i trajno se vezala za mladu susjedu s dvoje djece, na čijim rukama je i umrla, u ratnom izbjeglištvu u devetoj deceniji života. Prije dvije godine dugo sam razgovarala s tom ženom, koja ju je dohranila i naslijedila. Pričala mi je kako je često pominjala mene i sestru; kako je u svim segmentima života njene djece imala značajnu ulogu, a odlučujuću u njihovom uspješnom obrazovanju. I kako još uvijek njena kćer ne dozvoli da se često otvara ormar sa stvarima moje učiteljice, kako bi u njemu što duže ostao živjeti njen MIRIS. |
17.02.2009., utorak
PRIČAM
Nikad se nisam uspjela sjetiti da li su me probudili glasovi iz dvorišta moje zgrade, ili sam već progledala kada sam ih čula.
Kazaljke su pokazivale osam sati i petnaest minuta. Glas iz dvorišta govorio je susjedi na katu ispod: „Jesi li čula da je umro M?“ Tako se zvao moj otac. Skočila sam do prozora. Ne vidjevši nikog, otrčala u kuhinju i drugu sobu, otvorila kupaonu i ulazna vrata. Nije bilo majke, nije bilo nikog...Bila sam sama. Sumanutim pokretima i koracima sam tražila nekog, rukama razgrtala tišinu praznog stana i moju samoću. Na stolu je pisalo: „ Otišla sam po kruh i hrenovke. Navratiću do pošte da nazovem bolnicu.“ Nastava u školi počinjala je u 9sati, zbog đaka putnika koji su stizali vlakom, a meni je trebalo 5minuta. Majka bi često odlazila po svjež doručak za nas dvije i u tom nije bilo ništa čudno, ali se prisjetih da je prije zatvaranja pošte noć prije zvala VMA, pa me začudi zašto opet, tako rano. Sve je to munjevito i strjelovito presijecalo moje smušene, pospane misli; a glas koji čuh odgurnula sam negdje i počela u sebi nabrajati ljude s imenom mog oca. To je netko drugi... Sjela sam u ćošak kreveta do otvorenih vrata i povijenih nogu obgrlila koljena rukama, s glavom koja se lagano klatila naprijed nazad...čekala i ponavljala...to je netko drugi. Nisam plakala, jer nisam znala istinu...ali sam drhteći gledala u sat...sekunde su bile spore kao sati. U međuvremenu, majka je stigla do pošte, praćena pogledima ljudi i diskretnim koracima svoje prijateljice, jer je vijest već kružila gradom. Zamolila je službenika da joj nazove već mjesec dana poznati mu broj, a on joj je pružio telegram. Ne otvarajući ga ponovila je da joj prvo nazove bolnicu, a on joj je, kao iz topa rekao: „Umro je.“ Majka se srušila, već pristigloj prijateljici u krilo...a ja sam sama, još sklupčana u krevetu mislila zašto se već ne vraća, zakasnit ću u školu. Uvijek se biralo vrijeme i način da se vijest o smrti saopći najbližima, i taj zadatak je svatko izbjegavao. I da sam znala koliko je otac bolestan, ne bih povjerovala u zlokobne riječi nevidljivog glasnika. Ali, smrt mi je rekla dobro jutro...a bio je prvi dan proljeća i tog marta sam napunila 15.godina. Nisam stigla upoznati svog tatu; nisam znala postaviti prava pitanja, da bih dobila odgovore. Bio je šutljiv, spor i strog; i tužan čovjek bez zavičaja. U trećem razredu učiteljske škole umro mu je otac, sudački činovnik; u četvrtom je već počeo rat, i ostao je bez majke. Nije imao rodni dom u koji bi nas jednom odveo. O svojoj tuzi nikad nije govorio. Znala sam samo da postoji jedno brdo, i kada bi se on tamo popeo, a nije bilo magle...vidio bi MORE. Želio je da studiramo u Zagrebu. Volio je Tolstoja i Hemingwaya, čitao Zolu i Balzaca, pričao kako su se lusteri tresli od Šaljapinova glasa(čemu smo se sestra i ja s nevjericom uvijek smijale), slušao ponekad jazz, radovao se boksu, obožavao „Granadu“ i volio Dušana Jakšića. Uživao je kada bi nas tri bile lijepe i dotjerane. I volio je svoje učenike. Nisam otplesala ni jedan ples sa svojim ocem; nismo putovali zajedno; samo smo, za njegov zadnji Dan Republike, stajali na pozornici i zajedno recitirali...moj tata i ja. I bilo je lijepo...lijepo kao pjesma. |
16.02.2009., ponedjeljak
DVA RATNA DRUGA
Nedavno sam dobila vijest da je umro najbolji prijatelj moga oca u 81-oj godini života.
Život mu je bio četrdeset godina duži. Gotovo onoliko koliko je trajao cijeli očev život. Zatečena tom poražavajućom činjenicom, i sjetivši se riječi bolesnog mladog književnika da se od straha odlaska branio mišlju kako ćemo za 50.godina svi opet biti negdje zajedno, pomislih kako je i to nepravda da ćemo se nekih dragih, ozbiljno načekati. Nasmijah se na ovo...neka svi žive koliko im je suđeno, jer o vijeku trajanja, ipak ne znamo, ama baš ništa. Bilo bi uzaludno uspoređivati živote tako različitog trajanja, ali pokušavam, bar zbog sličnosti njihovih života dok su ih zajedno živjeli. Obojica učitelji, desetak godina iza prošlog rata, smjenjivali su se na istim radnim mjestima, funkcijama, ulogama, zadacima i gradovima. Mojim rođenjem, otac je na majčine molbe uspio ostati u mom rodnom gradu, a njegov prijatelj u većem susjednom, u kom je otac prethodno radio. To je ono što su mi pričali, a ono što ja pamtim, samo je nastavak tog skladnog presretanja njihovih života. I njihovim rastankom, prijateljstvo je trajalo. Često bi navraćali sa svojim sinom i kćeri, mojih i sestrinih godina, ili bi mi odlazili k njima, i pamtim to kao najljepša obiteljska druženja. Njih dvojica su bili članovi KUD, kreirali prigodne programe za mnoge svečane priredbe povodom državnih praznika. I obojica su recitirali, lijepim muškim glasovima...sjećam se nekih od obaveznih autora: Branko Ćopić, Skender Kulenović, Oskar Davičo, Vladimir Nazor... Bio je to dio mog lijepog djetinjstva u kom sam bila zaštićena ljubavlju i postojanjem mog oca, i ponosna što je baš taj i takav. A onda se iznenada razbolio, oko Nove godine i umro je u 44-oj godini na Prvi dan proljeća. Smrt se prerano ušuljala u naš do tada sretni dom i trajno ga obojila u sivo, nepopravljivu nijansu tuge. Otišao je tiho, prerano i prebrzo. Nije dočekao prvi fakultetski ispit starije kćeri, niti moju prvu gimnazijsku svjedodžbu. Nije gotovo ništa stekao...iza njega su ostale kupljene knjige i zapamćene riječi i želje. Ništa nije dobio od života, izuzev naše ljubavi i sićušnih ostvarenih snova. Prijatelj ga je sa suzama ispratio, pročitavši nekrolog nad njegovim grobom i od tada smo ga rijetko viđali, iako nam je trebalo njegovo prisustvo. Ali, ljudi su nam pričali da ga viđaju na groblju, pa nam je i to bilo dovoljno. Osam godina iza, na mojoj svadbi, opet sa suzama u očima održao je pozdravni govor i zdravicu. I recitirao nešto od onog što su njih dvojica voljeli i dijelili...i onda smo svi po malo suzili, i bilo je istovremeno lijepo, svečano i tužno. O tom kako je živio njegov prijatelj godinama iza slušala sam od drugih. Sin je prekinuo studij arhitekture zbog droge i razveo se sa ženom. Danas je kronični narkoman na dozi održavanja. Radi u nekom kafiću na periferiji, i kažu da je sa 50.godina izgledao starije od oca. Kćer apotekarica, sa kasno rođenim djetetom u vanbračnoj vezi, ostavljena u ratu u vrijeme kada joj umire i majka. Uz rat, život je pokazao svoje oštre zube. Život... težak i dug. Predug za toliko poraza i neostvarenih snova. Moj otac, možda ne bi bio presretan načinom na koji živimo i bio bi nesretan zbog rata na Balkanu. Ali ponosio bi se svojim kćerima i unucima...svojom ženom, koja je snagom lavice čuvala i ostvarivala njihove davne zajedničke snove. Put je bio pretežak, ali su krila bila snažna. U svom kratkom životu i ulozi oca, nije tugovao zbog nas, zbog rata, zbog poraza... Ali prekratko se radovao ovom svijetu, nebu i suncu...ovom čudu od ljepote, koja znači život. |
14.02.2009., subota
VALENTINOVOOd srca... |
ZALJUBLJEN U LJUBAVVolio sam je kao travu i kao jasenje, ko trstiku i kanarinca, ko uspavanku i majčino buđenje. Zaljubio sam se u nju, u malu djevojku, u njezine prstiće nemoćne u struk kostelje moje zelene. Volio sam je, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju. Nju, u čijim se kosama migoljila magla, nju, čiji je vrat skladni snop žita, čiji je hod šetnja paprati. Nazivao sam je vidrom i lasicom, rijekom i pašnjakom, srnom i janjetom. Jer se svlačila kao zora, jer se podavala kao svijeća i otimala kao živica. Volio sam je kao ženu, ko dijete, ko brata, volio sam je kao mir i kao povratak; nju, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju. ( Josip Pupačić, 1928.-1971.) |
13.02.2009., petak
...ZALJUBLJENIH |
12.02.2009., četvrtak
...DANU... |
11.02.2009., srijeda
U SUSRET... |
08.02.2009., nedjelja
A ŠTO NE BI MOGLO?
Dosta se ovih dana piše o filmu "Neobična priča o Benjaminu Buttonu." Veliki broj nominacija za Oskara, atraktivni glumci s Brad Pittom, posebno istaknutim zbog nominacije za glavnu mušku ulogu.
Pripovijetku F. Scotta Fitzgeralda kao osnove scenarija nisam pročitala, a film ću uskoro pogledati. Aforizam Marka Twaina "Zašto najbolje stvari dolaze na početku, a najgore na kraju?", koji je inspirirao Fitzgeralovu priču, podsjetio me na riječi nekad pročitane. Meša Selimović (1910.-1982.), jedan od "mojih" književnika, u svom nedovršenom romanu "Krug" napisao je: "Starost je žalosna, jer je zavidna, netrpeljiva, zaboravna, nazadna. Divno bi bilo kad bi se čovjek rađao star, i sve se više podmlađivao. Dok ne bi na kraju života postao nerazuman kao dijete i čist kao zametak. Bar ne bi bio svjedok propadanja nečega-što je nekad bilo čovjek..." |
06.02.2009., petak
PREDAHJe li ovo "malo Proljeće!" Zima nam podarila predah. Udahnimo duboko, široko. Stiglo je... |
04.02.2009., srijeda
SNENA"I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol." |
03.02.2009., utorak
ČAROBNI KALEIDOSKOP |
01.02.2009., nedjelja
TIHI
Jadnici, jadnici poput nas, otišli su, pobjegli...
On me neće napustiti. Njegovo ću ime pronijeti... Njegovu ću tišinu dočekati u boli. Prošao sam kroz vatru obitelji i ljubavi. Pušio sam s dragom, spavao s prijateljem. Govorimo o posrnulima, bijednima i pobjeglima. Sam sam s radiom i podižem ruke. Dobro došao ti koji me danas čitaš. Dobro došao ti koji si mi ponizio srce. Dobrodošao, najmiliji prijatelju, kojemu ću Zauvijek nedostajati na tom putu do kraja... Leonard Cohen se u kolovozu 1996. zaredio i postao monah u zen-budističkom samostanu Mt. Baldy. Uzeo je ime Jikan ( TIHI ). Ime je u potpunom sazvučju s Cohenovim Pjesmama, ime u sazvučju s njegovom poetikom koju je opisao kao želju da sve što ima reći stane u jednu RIJEČ. Nakon izolacije u budističkom samostanu, krajem prošle godine je "ponovo pronašao svoju inspirativnu energiju" i odlučio je ponovo (koncertno) prezentirati svijetu. Irving Layton za Cohena je rekao slijedeće: “Ono što posebno volim u Leonardovim pjesmama je ono što ja nazivam njihovom manično-depresivnom, ili da budem točniji, depresivno-maničnom kvalitetom. Ako primjećujete u nekim od njegovih pjesama koje najviše daju i pokreću, one uvijek počinju notom boli, tjeskobe, tuge, i tada on nekako dovede sebe u stanje egzaltacije, euforije, kao da je već sebe oslobodio demona melankolije i boli.“ |
Hvala Đorđe! 
