Nikad se nisam uspjela sjetiti da li su me probudili glasovi iz dvorišta moje zgrade, ili sam već progledala kada sam ih čula.
Kazaljke su pokazivale osam sati i petnaest minuta. Glas iz dvorišta govorio je susjedi na katu ispod: „Jesi li čula da je umro M?“
Tako se zvao moj otac.
Skočila sam do prozora. Ne vidjevši nikog, otrčala u kuhinju i drugu sobu, otvorila kupaonu i ulazna vrata. Nije bilo majke, nije bilo nikog...Bila sam sama.
Sumanutim pokretima i koracima sam tražila nekog, rukama razgrtala tišinu praznog stana i moju samoću.
Na stolu je pisalo: „ Otišla sam po kruh i hrenovke. Navratiću do pošte da nazovem bolnicu.“
Nastava u školi počinjala je u 9sati, zbog đaka putnika koji su stizali vlakom, a meni je trebalo 5minuta.
Majka bi često odlazila po svjež doručak za nas dvije i u tom nije bilo ništa čudno, ali se prisjetih da je prije zatvaranja pošte noć prije zvala VMA, pa me začudi zašto opet, tako rano. Sve je to munjevito i strjelovito presijecalo moje smušene, pospane misli; a glas koji čuh odgurnula sam negdje i počela u sebi nabrajati ljude s imenom mog oca.
To je netko drugi...
Sjela sam u ćošak kreveta do otvorenih vrata i povijenih nogu obgrlila koljena rukama, s glavom koja se lagano klatila naprijed nazad...čekala i ponavljala...to je netko drugi.
Nisam plakala, jer nisam znala istinu...ali sam drhteći gledala u sat...sekunde su bile spore kao sati.
U međuvremenu, majka je stigla do pošte, praćena pogledima ljudi i diskretnim koracima svoje prijateljice, jer je vijest već kružila gradom. Zamolila je službenika da joj nazove već mjesec dana poznati mu broj, a on joj je pružio telegram. Ne otvarajući ga ponovila je da joj prvo nazove bolnicu, a on joj je, kao iz topa rekao: „Umro je.“
Majka se srušila, već pristigloj prijateljici u krilo...a ja sam sama, još sklupčana u krevetu mislila zašto se već ne vraća, zakasnit ću u školu.
Uvijek se biralo vrijeme i način da se vijest o smrti saopći najbližima, i taj zadatak je svatko izbjegavao. I da sam znala koliko je otac bolestan, ne bih povjerovala u zlokobne riječi nevidljivog glasnika.
Ali, smrt mi je rekla dobro jutro...a bio je prvi dan proljeća i tog marta sam napunila 15.godina.
Nisam stigla upoznati svog tatu; nisam znala postaviti prava pitanja, da bih dobila odgovore. Bio je šutljiv, spor i strog; i tužan čovjek bez zavičaja.
U trećem razredu učiteljske škole umro mu je otac, sudački činovnik; u četvrtom je već počeo rat, i ostao je bez majke. Nije imao rodni dom u koji bi nas jednom odveo.
O svojoj tuzi nikad nije govorio. Znala sam samo da postoji jedno brdo, i kada bi se on tamo popeo, a nije bilo magle...vidio bi MORE.
Želio je da studiramo u Zagrebu.
Volio je Tolstoja i Hemingwaya, čitao Zolu i Balzaca, pričao kako su se lusteri tresli od Šaljapinova glasa(čemu smo se sestra i ja s nevjericom uvijek smijale), slušao ponekad jazz, radovao se boksu, obožavao „Granadu“ i volio Dušana Jakšića.
Uživao je kada bi nas tri bile lijepe i dotjerane.
I volio je svoje učenike.
Nisam otplesala ni jedan ples sa svojim ocem; nismo putovali zajedno; samo smo, za njegov zadnji Dan Republike, stajali na pozornici i zajedno recitirali...moj tata i ja.
I bilo je lijepo...lijepo kao pjesma.
Post je objavljen 17.02.2009. u 01:39 sati.