MALI SUNCOKRET
17.02.2009., utorak
PRIČAM
Nikad se nisam uspjela sjetiti da li su me probudili glasovi iz dvorišta moje zgrade, ili sam već progledala kada sam ih čula.
Kazaljke su pokazivale osam sati i petnaest minuta. Glas iz dvorišta govorio je susjedi na katu ispod: „Jesi li čula da je umro M?“ Tako se zvao moj otac. Skočila sam do prozora. Ne vidjevši nikog, otrčala u kuhinju i drugu sobu, otvorila kupaonu i ulazna vrata. Nije bilo majke, nije bilo nikog...Bila sam sama. Sumanutim pokretima i koracima sam tražila nekog, rukama razgrtala tišinu praznog stana i moju samoću. Na stolu je pisalo: „ Otišla sam po kruh i hrenovke. Navratiću do pošte da nazovem bolnicu.“ Nastava u školi počinjala je u 9sati, zbog đaka putnika koji su stizali vlakom, a meni je trebalo 5minuta. Majka bi često odlazila po svjež doručak za nas dvije i u tom nije bilo ništa čudno, ali se prisjetih da je prije zatvaranja pošte noć prije zvala VMA, pa me začudi zašto opet, tako rano. Sve je to munjevito i strjelovito presijecalo moje smušene, pospane misli; a glas koji čuh odgurnula sam negdje i počela u sebi nabrajati ljude s imenom mog oca. To je netko drugi... Sjela sam u ćošak kreveta do otvorenih vrata i povijenih nogu obgrlila koljena rukama, s glavom koja se lagano klatila naprijed nazad...čekala i ponavljala...to je netko drugi. Nisam plakala, jer nisam znala istinu...ali sam drhteći gledala u sat...sekunde su bile spore kao sati. U međuvremenu, majka je stigla do pošte, praćena pogledima ljudi i diskretnim koracima svoje prijateljice, jer je vijest već kružila gradom. Zamolila je službenika da joj nazove već mjesec dana poznati mu broj, a on joj je pružio telegram. Ne otvarajući ga ponovila je da joj prvo nazove bolnicu, a on joj je, kao iz topa rekao: „Umro je.“ Majka se srušila, već pristigloj prijateljici u krilo...a ja sam sama, još sklupčana u krevetu mislila zašto se već ne vraća, zakasnit ću u školu. Uvijek se biralo vrijeme i način da se vijest o smrti saopći najbližima, i taj zadatak je svatko izbjegavao. I da sam znala koliko je otac bolestan, ne bih povjerovala u zlokobne riječi nevidljivog glasnika. Ali, smrt mi je rekla dobro jutro...a bio je prvi dan proljeća i tog marta sam napunila 15.godina. Nisam stigla upoznati svog tatu; nisam znala postaviti prava pitanja, da bih dobila odgovore. Bio je šutljiv, spor i strog; i tužan čovjek bez zavičaja. U trećem razredu učiteljske škole umro mu je otac, sudački činovnik; u četvrtom je već počeo rat, i ostao je bez majke. Nije imao rodni dom u koji bi nas jednom odveo. O svojoj tuzi nikad nije govorio. Znala sam samo da postoji jedno brdo, i kada bi se on tamo popeo, a nije bilo magle...vidio bi MORE. Želio je da studiramo u Zagrebu. Volio je Tolstoja i Hemingwaya, čitao Zolu i Balzaca, pričao kako su se lusteri tresli od Šaljapinova glasa(čemu smo se sestra i ja s nevjericom uvijek smijale), slušao ponekad jazz, radovao se boksu, obožavao „Granadu“ i volio Dušana Jakšića. Uživao je kada bi nas tri bile lijepe i dotjerane. I volio je svoje učenike. Nisam otplesala ni jedan ples sa svojim ocem; nismo putovali zajedno; samo smo, za njegov zadnji Dan Republike, stajali na pozornici i zajedno recitirali...moj tata i ja. I bilo je lijepo...lijepo kao pjesma. |
Hvala Đorđe! 
