MALI SUNCOKRET
31.01.2009., subota
ZAR...MA NE...Prijatelj slavi rođendan...kaže, pod stolom...Ma, ne vjerujem...ha ha ha |
30.01.2009., petak
NOĆ, SUNCOKRET, LJUDI...
Pričalo se među studentima da ja naša profesorica Teorije književnosti Anđelija Popov bila zaljubljena u Ivu Andrića i da je zato ostala „stara cura“. Često ga je citirala i mi smo vjerovali da je to jedini način da potvrdi svoju ljubav, jer je nama pasalo da mit o toj ljubavi potraje što duže, kako bi se, evo i danas, mogli sjećati nečeg velikog, čiji smo svjedoci bili upravo mi.
Stajala je s nama studentima u dugoj koloni građana koji su strpljivo čekali da se poklone odru našeg Nobelovca 1975. godine i zajedno s nama ga ispratila na vječni odlazak. I zajedno s nama pričala o nepravdi koja mu je mrtvom nanesena, jer se danima čekao dostojan ispraćaj slavnog književnika, kojeg je poremetila smrt političara V. Vlahovića; pa kako su uvijek postojale zamjene teza, bitno i nebitno, tako je i Andrićev ispraćaj morao biti odgođen zbog veličine lika i djela čovjeka koji je kalendarski umro nakon njega. I ne znam, baš danas, zašto se sjetih nje... NOĆ „Ne znam, kad je pala ova noć i ne pomišljam da će se ikad svršiti. Zaboravio sam, da je ikad bio dan. Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u peruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova. I sjaj rijetkih dalekih zvijezda ne mijenja ništa, od njina mirnog nemoćnog sjaja noć je još jača, tama još tamnija. Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri. Dan je tek uspomena, a sunce san. SUNCOKRET U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličnije cvijeće zajedno, isprepleteno i bez reda, kako je koga vjetar nanio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret. Visok i žilav kavalir na ogoljeloj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje je sunce posljednji put zašlo. Na grudi mu je pala negda lijepa glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divna mundira ostalo je još veoma malo, latice zlatnog šljema danas su trule i ljepljive. Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi. On, vatreni ljubavnik svih zora, svećenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikad ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjega dana, kada je sjalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele. Tako izdiše vrt u noći. LJUDI Vi me pitate za ljude. Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek čovjeku zlo činio, da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim i polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za LJUDE?" (Ivo Andrić) |
22.01.2009., četvrtak
MORSKE ČIZMENekad su svi putevi unskom prugom vodili u Split. Una je još tamo, pruge i vlakova više nema. Nitko više ne putuje unskom prugom u Zagreb, Beograd, Split, Knin, Perković, gdje bi se vagoni rastajali i putnici odvajali za Šibenik i Zadar, a ostali nastavljali put Splita. Nema ni mnogih putnika. Nema ni novih putnika. Šteta. Mnoge se oči neće nagledati ljepote prirode koja je pratila vlakove na tom putu do mora...brze, teretne, poslovne, exspress-e, putničke, motorce. Na moje pitanje upućeno taxisti, na prvom i poslednjem nakonratnom putovanju u zavičaj, da li uopće tuda prolaze vlakovi, reče: "Ma, ima ih par dnevno na relacijama do 50km, ali je pitanje da li bi se vi htjeli voziti u njima." Ne sjećam se svog prvog putovanja vlakom na more. Pričali su mi roditelji; imala sam dvije godine, naglo se razboljela, pa su doktori rekli da će mi više pomoći mjesec dana mora i sunca, nego sve apoteke svijeta. Baš tako. Mamina tetka, žena bez djece, kod koje sam puno godina kasnije stanovala studirajući i bila njena (fiktivno) nasljednica ( ali zbog rata i ljudske pohlepe, ne i faktički), uspjela je organizirati taj moj prvi boravak na moru, i još tri uzastopna ljeta. S učiteljskom plaćom mog oca, nažalost, teško bih "ozdravila". Bili su to Split i Kaštel Stari...onda su se ljetima smjenjivali svi ostali Kašteli, pa Trogir, pa Brač, Hvar, Šolta, Duilovo, Omiš, Makarska i sve po nekoliko puta, do rata. Split je bio moj "žuti grad" i on je značio MORE. Gledam večeras rukometnu utakmicu, oduševljenje pobjedom, "pravi razbijanac", radujem se zajedno s uplakanim navijačem, slušam Banovu pjesmu...lijepo mi, potražim riječi, odslušam...i naiđem na njegovu meni najdražu. Gledam spot...djevojka u ljetnoj haljini i martama ( martensicama)...Odlutam na "daleke obale" Šolte, u daleka vremena, u davne živote...moj i moje majke, naših ljeta... Slika na trajektu, plovimo, radujemo se...majka malo ljuta, a malo se i "stidi" mojih ljetnih čizama, tzv. kanađanki od smeđeg antilopa...danima me ubjeđuje da ih baš ne moram nositi i na moru, i da se nikad nije išlo na more u čizmama i šorcu, bermudama, minicama. Moli da ju poslušam, šta će reći stric, strina, susjedi koji nas već godinama poznaju kao fine ljude. Ali na sve njene molbe ostajem gluha, nema govora da je baš tog ljeta poslušam, jest da je vruće, da je lakše u japankama nego kanađankama, ali lakše ne znači i bolje, a gušti su gušti, ma koliko koštali... I još puno tog lijepog me čekalo i zbilo se, i nikad zaboravilo "ljeto u čizmama" i Split, i Šolta, i majka, i Duje, i Nečujam, i Stomorska...i najljepše uvale Sunca, i kiša koja je pala nakon devet mjeseci, pa su mi neki ozareni rekli kako sam ju ja prizvala svojim čizmama, njima na sreću. I eto...šta još treba ovog kišnog dana, da bi čovjek bio sretan. (Preneseno 10. 04. 2011. Rock2105b) MA...NEKA BOLI |
20.01.2009., utorak
GOOD LUCK! |
19.01.2009., ponedjeljak
NE GUNĐAJ!
U stanu bio novogodišnji i rođendanski tulum, znači kaos. Uredila deca iza, sve po njihovom redu, ali pobrkali moj...izmiješali knjige, presložili. Kažem, šta vam je to smetalo...pa ne može Kiš stajati pored Šenoe, šta vam je, halo!
Sad ja nešto dovodim u red, ali lako se zanesem, otvorim davno zatvoreno...pa se radujem, pa na preskok pročitam, pa prelistam... Tu je i Rade – On, neko drugi. I Miljković, i Majakovski, i lijevo i desno, i naprijed i nazad... Nasmijem se...davno sam ga čitala, sve polako i po nekoliko puta. Poslali mi prijatelji iz Beograda '98. Bože, zar već prođe desetljeće...skače vrijeme, bježi od mene, ali knjige su tu, nijeme i pune prašine, i ispreturane. Pa ne može Kiš do Šenoe...ma nema veze, šta si zagunđala, čitaj... PRIJATELJSKA Odmakni se od prozora Napolju se gomilaju oblaci i sprema se oluja Zaboga Nisam li te već upozorio Ne igraj se gromom Nebesa baš nemaju odveć strpljenja Za takve poput tebe Odmakni se od prozora Zar nije dovoljno što ti se već dogodilo Dođavola Ti kao da nisi režirao Don Huana Uostalom radi što te volja Zreo si čovjek pa brini svoju sudbinu Al nemoj da poslije bude: nisam znao ili zaveli su me Odmakni se od prozora Nije me zaista više briga za tebe Al jebi se Prijatelj si mi I ja sam prvi pomislio da bi moglo nešto da ti se desi Zato molim te Odmakni se od prozora i probaj nekako drugačije Kad si već odlučio. |
18.01.2009., nedjelja
DUGAUnatoč nepotrebno napuhanoj gornjoj usnici Nicole Kidman, te bezprijekorno oblikovanim mišićima Hugha Jackmana, film Australia ću brzo zaboraviti. Ali, i iza lošeg ostaje nešto lijepo za pamćenje, da se spasi bar dio uzalud potrošenog vremena, očekivanja i želja. Ljepota dječaka aboridžinske kulture, mješanca ili kremastog, kako sam sebe naziva, uspijeva dati smisao ovoj skupoj filmskoj epskoj priči. Osvojila me njegova iskrenost i vjera u moć magije riječi, pjesme i priče. Kada kaže "otpjevao sam te", štitio je sve one koje voli od zlih sila, ljudi i demona, vodeći nepogrješivo njihove sudbine do duge i snova. |
17.01.2009., subota
"KUĆA NA OSAMI" |
16.01.2009., petak
PRVI PUTTočno prije mjesec dana bila sam negdje prvi put u životu. Osjećala se zbunjeno, nezaštićeno i preplašeno, kao što to ponekad i biva kod "prvih puta". Vrativši se kući tužna i izmorena tim novim, pročitah vijest o smrti književnika i pomislih po prvi put da ljudi i to mogu slagati. Vjerujući u željenu laž, utonula sam u neophodan san koji je značio kratko odgađanje. Buđenje me suočilo s istinom i do kraja svog života taj dan neću moći zaboraviti. I kišu, i vjetar koji je lupao, udarao, šibao po prozorima, sumornim i mračnim ulicama koje sam gledala satima u moje dvije noći bez sna, bez misli, bez sjećanja... Sve je bilo drugačije, samo moje lice i prozori s vanjske strane...isti. "Jednom davno, prije nekoliko dana, nesta Sunca, pukla brana i Luna bez sjaja po mraku baja, no ipak nešto srebri u tmini slijepoj. Kopljem preko noći sijevnu munja gluho, a iz groma grmljavina trga ruho. Pada u crninu, kao iz kabla, ne bevanda, nego kiša." (Simo Mraović) |
15.01.2009., četvrtak
PROCESSRETNA TI GODIŠNJICA , DRAGA! OTKUD ZNAŠ? PAMTIM! HVALA! PAMTIM I JA... ŽIVJELI! Žmure Neko se sakrije od nekoga Sakrije se pod jezik Ovaj ga traži pod zemljom Sakrije mu se na čelo Ovaj ga traži na nebu Sakrije mu se u zaborav Ovaj ga traži u travi Traži ga traži Gde ga sve ne traži I tražeći njega izgubi sebe. POSLE IGRE NAJZAD SE RUKE UHVATE ZA TRBUH DA TRBUH OD SMEHA NE PUKNE KAD TAMO TRBUHA NEMA JEDNA SE RUKA JEDVA PODIGNE DA HLADAN ZNOJ S ČELA OBRIŠE NI ČELA NEMA DRUGA SE RUKA MAŠI ZA SRCE DA SRCE IZ GRUDI NE ISKOČI NEMA NI SRCA RUKE OBE PADNU BESPOSLENE PADNU U KRILO NI KRILA NEMA NA JEDAN DLAN SAD KIŠA PADA IZ DRUGOG DLANA TRAVA RASTE ŠTA DA TI PRIČAM (V.Popa) A ja...okupila sam neka sjećanja, neke drage ljude povezala u njima, neke davne slike približila pogledu. Ništa posebno drugima, možda smiješno i nerazumljivo mnogima, ali meni neophodno. Priča o životu jedne žene, slična mnogim pričama iz busa ili frizerskog salona, iz čekaonica, putovanja, ispričanih slučajno, s povodom ili bez. Razlog svakako postoji u svima nama, običnim ljudima i treba ga poštivati na način na koji to zaslužuje svaka iskrena ljudska riječ, rečena ili zapisana. Skupo me koštala igra. Istovremeno višak sreće i višak bola. «Zahtjevala je iluzuju kao što druge žene traže nakit». (H.Miler) «Kasnije i još kasnije». (Leonard Cohen, Divni gubitnici) SA TELA SUMRAK SVLAČIM DAN MI JE NAŠAO LICE VETAR KOSU RAZVESELIO POGLED MI ZAČUĐEN LISTA SENKA IZ SUNCA NIČE SVET NA PRAGU SRCA STOJI OPET OBRONCIMA PLAVIM U GLAS TI BISTRI SILAZIM PO NAŠU ČAROBNU LAMPU. (V. Popa) |
13.01.2009., utorak
SJEĆAM SE... |
12.01.2009., ponedjeljak
SLADOLEDRUKAVICE Stajala sam na kolodvoru jednog davnog januara i čekala te. Obećao si da ćeš me ispratiti na tu svadbu. Mojih osamnaest godina slijepo je vjerovalo tebi. Dugo sam gledala u pravcu otkud si se morao pojaviti i pratila kazaljke na staničnom satu. A onda se panično počela okretati oko sebe, i kroz snijeg koji je sve jače padao, vjerovala da svaki dolazeći putnik, prolaznik moraš biti ti, samo te vijavica skriva od mene. Snijeg mi je sve više močio kosu i moju novu sintetičku hipi bundicu, koja je bila bjelja od snijega. Vjetar je grubo sušio suze koje su već lagano potekle, a kazaljke na satu sve se brže pomicale. Pomislila sam da ću se razboljeti, ali ulaskom u čekaonicu, ne bih vidjela ni sat ni tebe, koji si morao stići prije vlaka. Nisam čula zvuk. Inercijom su me ljudi iz čekaonice povukli u vlak. Ne skidajući pogled s prozora, još sam vjerovala da će se tvoja ruka ocrtati na staklu i rekla, kako nema veze što me nećeš stići poljubiti. Imat ću obris i otisak, i bit će moj, dok ga ne prekrije snijeg. I pištaljka je označila polazak, a ja sam zurila i dalje i sjetila se kako si možda zakasnio pa ako se maknem s prozora, neću ti uspjeti ni mahnuti. I kada je svaka mogućnost da te vidim iščezla, i dalje sam gledala kroz prozor ne vidjevši više ništa od snježnog bjelila, i suza, koje nisam željela pokazati ljudima u kupeu. Nakon 15km vlak je stao na prvoj stanici. Malo sam otvorila prozor, da mi vjetar ponovo osuši suze...i ugledala vojnički jeep, koji si nekad u firmi posuđivao između treninga. Otvorila su se vrata, i ti si potrčao kližući se prema vlaku, u vesti, i nepogrješivo prema mom vagonu i mom prozoru. Uspio si mi poljubiti ruke, reći da si ono što mi je još trebalo, mogao naći samo u Robnoj kući susjednog grada i da je snijeg bio pregust da bi stigao na vrijeme. Držeći paketić u ruci, stigla sam ti reći: sretan put i vozi polako. Skinula sam novu, bijelu, hipi bundicu i mirno sjela na svoje mjesto. Smiješak je osušio suze i polako sam otvarala svoj poklon, jako polako da put do iznenađenja bude što duži. Napokon sam ugledala...bijele kožne rukavice...dugo ih gledala, gledala i širila osmijeh licem. Onda ih prislonila uz svoju novu, bijelu, hipi bundicu. Kako su bile lijepe, i kako si samo znao da sam ih negdje u mašti poželjela. Bile su sjajne, kao svi oni raskošni prstenčići i narukvice od srme, i mekane, kao one Šeherzadine papučice s perlama koje si mi kupovao na Baščaršiji, za božićnih odlazaka kući, u Sarajevo. Ljudi su pričali da nisi za mene, da smo različiti svjetovi... pominjali budućnost...ne znajući ili zaboravljajući da različitost u nekim periodima znači učenje novog i može biti prasak spoja suprotnosti, koji se oglasi svjetlošću bajke, što je oduvijek sreća i bila. |
06.01.2009., utorak
MIR BOŽJISretan Božić pravoslavnim vjernicima! |
04.01.2009., nedjelja
" PRILAGODBA"
SMIJEŠNE GREŠKE
Kad dođeš u neke ozbiljnije godine života, doduše kako tko, postaješ sve neozbiljniji. Počinješ se zezati sa teretom sopstvenih godina, da bi si stvorio iluziju njihove lakoće i umanjio stvarnu tlaku i strahove kojim te starenje pritišće. Dozvoliš si neke bedastoće, koje samo par godina prije ne bi ni za živu glavu. Ne mislim pri tom na starost koja podrazumijeva demenciju, nego onu početnu, kad si brojeći godine ili ih izgovarajući na nekom zvaničnom mjestu, sam sebe zatekneš u istini, koja ti je još do jučer bila samo nečija tuđa. Ni zezancija na tvoj račun nije ti isključena ni strašna, iako se sukobljava sa tvojom sujetom i ponosom, ali ponekad si priznaš da bi život i bez tog drugog dijela, naličja slike o sebi bio pomalo dosadan. Pa kršiš sebe i svoje principe, dojučerašnja stroga pravila, i potražiš novi smisao u onom što te snašlo...istina nevoljko, ali manje si uvrjedljiv i zlopamtilo, iako maskom i dalje zvučiš strog i prema sebi i potencijalnim ugroziteljima. Ali, negdje duboko u sebi moraš osjetiti i vjerovati u dobronamjernost probranih ljudi na koje se prethodno odnosi. Nešto postoji što te vodi u, i ka, toj gluposti u kojoj si se našao, jedan dio tebe, do jučer nepoznat ili pak drugačije definiran, kao odrednica nečeg drugog u tebi. Događale su mi se mnoge neobične stvari u prethodnoj, a i par godina prije, koje sam svjesno birala očekujući zabavu, smijeh, rušenje nekih ograda...tražila ih, željela, i naravno pristajala na skoro sve što je u paketu dolazilo zajedno s tim kao posljedica, nesvjesna gluposti u koju upadam. Ponekad bi čak bila ljuta na samu sebe, ali i brže si praštala nego nekad. Napokon sam postala tolerantnija prema samoj sebi, oslobađala se strogoće i mjerenja svakog svog koraka, težine i ispravnosti, što zbog sebe što zbog okoline i mojih najdražih. Nedavno mi se dogodilo da sam na glupom mjestu ostavila na nagovor uporne, nezanimljive djevojke, svoj broj telefona, nakon njene priče koja se također graničila sa glupošću. A tražila sam da mi se vrati mojih krivo obračunatih pedesetak kuna pri prethodnoj kupovini...e sad, što je tu loše ili smiješno. To što nikad ne „ispravljam“ račune i to što na nepoznatim „mjestima“ ostajem anonimna i ne prodajem broj za 50kn, koje sam već u toku glupe konverzacije halalila, otpisala. Jako sam se žurila, negodovala i dogodila mi se neobična situacija koju ničim ne izazvah, ali ulaskom u tramvaj shvatih koliko je bila idiotska. Do večeri, nakon odmora uz kavu i opuštene noge, toliko sam se, a i danas, smijala samoj sebi i svima pričala što mi se dogodilo, ali na jedan i njima i meni novi način, koji je sve skupa nasmijao do suza...pa su rekli...jebeš broj, kupiš novi za 50kn. Onda sam na duplom novčanom gubitku, ali sam se bar slatko ismijala i svi oko mene su bili isti. Dobitak?!? Sjeti me to davnih gimnazijskih dana kada je moja omiljena sedmočlana ekipa odlazila u trgovinu na korzu svaku večer u kupovinu za neke sitne pare...sedam pralina i sedam keksića, svaki je morao biti druga životinjica. Trgovac je bio izuzetno mali rastom, simpatični pedesetogodišnjak, koji se uvijek kretao gradom noseći kišobran, gotovo njegove visine. Ni danas ne znam koje je prognoze vremena on slušao i koje se kiše bojao hahaha. Bio je fin čovjek, ali nama i našim godinama smiješan, pa smo ga zvali „striček“ kao rođeni Zagrepčani i posjećivali ga redovno uvijek sa novim zahtjevima. Ponekad bi uz realnu kupovinu tražili i pola kile „regala“, riječ koja je baš tad zamijenila riječ vitrina...Pa bi slijedilo: „20dkg ikebane“ ili „10dkg kibernetike“ili nekih drugih riječi iz rječnika čije bi značenje i mi saznavali baš tad,dok smo tražili neobičan zvuk i sklop riječi, koji će izazvati što veću zbunjenost i gluplji izraz trgovčevog lica i uvijek ozbiljnog odgovora: „Ne, nemamo, ali pokušaćemo nabaviti“ Što veća psina , nama veselija noć. Njegova mlada pomoćnica je često govorila da će nam zabraniti ulaz u trgovinu zbog vaganja 6dkg nečeg, na što bi se mi ozbiljno usprotivili i govorili kako svaki čovjek ima pravo pazariti za onoliko novaca s koliko raspolaže i odlazili vrišteći od smijeha. A trgovac bi svaki put govorio: „Pusti ih, mladi su...“ Puno godina iza, pričao je kako je i sam pristajao na igru, da je i zapisivao riječi i kasnije im tražio značenje...i čekao nas. I da smo mu jako nedostajali svojim odlascima na fakultet, i njegovim odlaskom u mirovinu, kada nas više ni ljeti i praznicima nije sretao. Govorio je, kako u tom nije bilo zlih namjera...kako smo bili zabavni i originalni, a to je i za njega bila sreća u dosadnim, uvijek istim danima poluprazne trgovine, istih lica i provincijske ČAMOTINJE. |
02.01.2009., petak
OTIŠLA JE...Bila je to godina poslije. Poslije smrti Đorđa Novkovića i Toše Proeskog.., godina u kojoj nije pobijedio moj kandidat s lijepim plavim okicama. Teška godina 2007. Bila je godina kada sam našla sebe u nekoj novoj , šarenoj muzičkoj tekici i nešto pisala... Puno tog htjela, puno se smijala, iskreno, slatko... Upoznala jednu ženu prekrasnog glasa. I jednog muškarca koji je pisao pametne gluposti, koji me vraćao svemu onom što ja jesam, što sam oduvijek i bila... sanjar. Žena=Muškarac=štajaznam??? Bila je to godina sreće i suza... godina ljubavi. Godina posjete američkog predsjednika koji namiguje ženama, godina hiper proizvodnje kineskih igračaka (a meni ukradoše moju), godina u kojoj su plovile zlatne ruske jahte našim morem i jurila Rusijom auta okićena Swarovski kristalima. Godina u kojoj su umrli glumac i muzičar, meni dragi otac i sin... u kojoj su djeca ubijala djecu, u kojoj su se ubijali ljudi i ubili djevojku, mladu, lijepu i pametnu jedinicu kćer... kada su tukli novinare, kao što je moj jedini sin... kada su ubili novinara kome nisu vjerovali i kad je plakao. Godina laži i užasa, u kojoj nam rekoše da gladi neće biti i udaljiše od Europe kojoj sam oduvijek pripadala. Godina u kojoj se oženiše moja dva odrasla dječaka... godina u kojoj sam podigla majci spomenik. Godina u kojoj sam imala svoj Blog i bila sretna. Da, sretna. Bila je to godina u kojoj je Amerika dobila prvog „crnog“ predsjednika... jednog lafa, mladog i zgodnog, i naravno pametnog Baracka Obamu. Bila je to godina 2008... Godina u kojoj sam bila iskrena, slobodna i sretna. Sve može biti ljubav... Kako sreća nikad ne dolazi sama i čista od tuge, lošiji dio godine je stigao s jeseni, i potvrdio moje oktobarske strahove koji su kao konstanta mog života dolazili baš tad, od onog što volim i onih koji mi znače. Kada se idealizirana slika mojih ljubavi spušta u stvarnost, nekad s vriskom i užasom pada, a ponekad laganijim hodom me odvede dole do onog što sam također ja. Tješeći se da je svaki pad i novi početak, što sam nekad davno čula, a svakodnevno čitala na posteru hodnika u „garten hausu“, bavarskoj kući gdje sam ponekad stanovala za svog petogodišnjeg sezonskog rada u vremenu rata. Poster je prikačio moj susjed, razočarani i otuđeni sociolog, čija je soba ličila na biblioteku ukrašenu zanimljivim predmetima skupljenim na putovanjima mnogim kulturama svijeta, s kojim sam ponekad razgovarala na mom „radničkom“ engleskom, koji je on savršeno razumio, gurajući kolica iz „veškuhinje“ ili uređujući dvorišta ferijalnog doma tzv. Burga. Provodeći tu svoja vrela i tužna ratna ljeta, gubeći domovinu i ljude, bolno se pripremajući za normalan život u novom, ponovo sam učila o naličju života i rađanju novog. Koliko su padovi bili stvarni počeci, a koliko nenadoknadivo rušenje stvorenog, to nam otkriva vrijeme koje tek dolazi. Do tad, živim onako kako jedino znam, trudeći se da mi ne bude baš skroz loše. Bila je to... Godina u kojoj je umro Simo Mraović, manjinski pisac, mlad i lijep muškarac za kojim sam plakala i smjestila duboko u svoje srce zajedno sa svima meni dragima koji se neće nikad više vratiti. Godina u kojoj je naš Rade Šerbedžija podario dah Hollyvooda svom Zagrebu i održao značajan koncert u dvorani Lisinski, prvi nakon onog neslavnog ispraćaja devedesetih... Da ne pričam o ružnom, da se ne zastide i oni koji su zbog tog bili tužni, a i oni veseli i ponosni, tad. |
01.01.2009., četvrtak
NOVOGODIŠNJA NOĆ
KAKO, KUDA I KADA? MOJIM PRIJATELJIMA...MOSTOVI
Sve je bilo kako prethodno rekoh. POZIVI: Zagreb Berlin Beograd Banja Luka Toronto Toronto B. Krupa: "SRETNA TI NOVA...IBRO TE ZOVE...IMAMO NOVOG NAČELNIKA, KRUPA JE OSVIJETLJENA. ČEKAMO TE." SMS: U NOĆI KAD ŽMIRKAJU SVJETLA U PROZORIMA NAJAVLJUJUĆI SVEMIRSKU SMJENU GODINA, ŽELIM TI ZEMALJSKU SREĆU, ZDRAVLJE I MIR U DUŠI. ZGB. TI ŽELI ISTO. VOLI TE PRIJATELJICA . SMS: NEČE MOĆI, AL' C'JELU NOĆ SAM BIO U „DUNAVSKOM CVIJETU“, PLESAO U BEOGRADSKIM TRAMVAJIMA I ČEKAO 1977. SVE MI JE TAKO DALEKO, A TAKO BLIZU. MA KO GA JEBE? LJUBIM TE. SMS: :-*, :-D, ;-) ! SMS: Takođe, ANĐELE! SMS: Hvala, i tebi, Itd...itd... |
Hvala Đorđe! 
