MALI SUNCOKRET
22.01.2009., četvrtak
MORSKE ČIZMENekad su svi putevi unskom prugom vodili u Split. Una je još tamo, pruge i vlakova više nema. Nitko više ne putuje unskom prugom u Zagreb, Beograd, Split, Knin, Perković, gdje bi se vagoni rastajali i putnici odvajali za Šibenik i Zadar, a ostali nastavljali put Splita. Nema ni mnogih putnika. Nema ni novih putnika. Šteta. Mnoge se oči neće nagledati ljepote prirode koja je pratila vlakove na tom putu do mora...brze, teretne, poslovne, exspress-e, putničke, motorce. Na moje pitanje upućeno taxisti, na prvom i poslednjem nakonratnom putovanju u zavičaj, da li uopće tuda prolaze vlakovi, reče: "Ma, ima ih par dnevno na relacijama do 50km, ali je pitanje da li bi se vi htjeli voziti u njima." Ne sjećam se svog prvog putovanja vlakom na more. Pričali su mi roditelji; imala sam dvije godine, naglo se razboljela, pa su doktori rekli da će mi više pomoći mjesec dana mora i sunca, nego sve apoteke svijeta. Baš tako. Mamina tetka, žena bez djece, kod koje sam puno godina kasnije stanovala studirajući i bila njena (fiktivno) nasljednica ( ali zbog rata i ljudske pohlepe, ne i faktički), uspjela je organizirati taj moj prvi boravak na moru, i još tri uzastopna ljeta. S učiteljskom plaćom mog oca, nažalost, teško bih "ozdravila". Bili su to Split i Kaštel Stari...onda su se ljetima smjenjivali svi ostali Kašteli, pa Trogir, pa Brač, Hvar, Šolta, Duilovo, Omiš, Makarska i sve po nekoliko puta, do rata. Split je bio moj "žuti grad" i on je značio MORE. Gledam večeras rukometnu utakmicu, oduševljenje pobjedom, "pravi razbijanac", radujem se zajedno s uplakanim navijačem, slušam Banovu pjesmu...lijepo mi, potražim riječi, odslušam...i naiđem na njegovu meni najdražu. Gledam spot...djevojka u ljetnoj haljini i martama ( martensicama)...Odlutam na "daleke obale" Šolte, u daleka vremena, u davne živote...moj i moje majke, naših ljeta... Slika na trajektu, plovimo, radujemo se...majka malo ljuta, a malo se i "stidi" mojih ljetnih čizama, tzv. kanađanki od smeđeg antilopa...danima me ubjeđuje da ih baš ne moram nositi i na moru, i da se nikad nije išlo na more u čizmama i šorcu, bermudama, minicama. Moli da ju poslušam, šta će reći stric, strina, susjedi koji nas već godinama poznaju kao fine ljude. Ali na sve njene molbe ostajem gluha, nema govora da je baš tog ljeta poslušam, jest da je vruće, da je lakše u japankama nego kanađankama, ali lakše ne znači i bolje, a gušti su gušti, ma koliko koštali... I još puno tog lijepog me čekalo i zbilo se, i nikad zaboravilo "ljeto u čizmama" i Split, i Šolta, i majka, i Duje, i Nečujam, i Stomorska...i najljepše uvale Sunca, i kiša koja je pala nakon devet mjeseci, pa su mi neki ozareni rekli kako sam ju ja prizvala svojim čizmama, njima na sreću. I eto...šta još treba ovog kišnog dana, da bi čovjek bio sretan. (Preneseno 10. 04. 2011. Rock2105b) MA...NEKA BOLI |
Hvala Đorđe! 
