MALI SUNCOKRET
30.01.2009., petak
NOĆ, SUNCOKRET, LJUDI...
Pričalo se među studentima da ja naša profesorica Teorije književnosti Anđelija Popov bila zaljubljena u Ivu Andrića i da je zato ostala „stara cura“. Često ga je citirala i mi smo vjerovali da je to jedini način da potvrdi svoju ljubav, jer je nama pasalo da mit o toj ljubavi potraje što duže, kako bi se, evo i danas, mogli sjećati nečeg velikog, čiji smo svjedoci bili upravo mi.
Stajala je s nama studentima u dugoj koloni građana koji su strpljivo čekali da se poklone odru našeg Nobelovca 1975. godine i zajedno s nama ga ispratila na vječni odlazak. I zajedno s nama pričala o nepravdi koja mu je mrtvom nanesena, jer se danima čekao dostojan ispraćaj slavnog književnika, kojeg je poremetila smrt političara V. Vlahovića; pa kako su uvijek postojale zamjene teza, bitno i nebitno, tako je i Andrićev ispraćaj morao biti odgođen zbog veličine lika i djela čovjeka koji je kalendarski umro nakon njega. I ne znam, baš danas, zašto se sjetih nje... NOĆ „Ne znam, kad je pala ova noć i ne pomišljam da će se ikad svršiti. Zaboravio sam, da je ikad bio dan. Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u peruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova. I sjaj rijetkih dalekih zvijezda ne mijenja ništa, od njina mirnog nemoćnog sjaja noć je još jača, tama još tamnija. Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri. Dan je tek uspomena, a sunce san. SUNCOKRET U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličnije cvijeće zajedno, isprepleteno i bez reda, kako je koga vjetar nanio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret. Visok i žilav kavalir na ogoljeloj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje je sunce posljednji put zašlo. Na grudi mu je pala negda lijepa glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divna mundira ostalo je još veoma malo, latice zlatnog šljema danas su trule i ljepljive. Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi. On, vatreni ljubavnik svih zora, svećenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikad ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjega dana, kada je sjalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele. Tako izdiše vrt u noći. LJUDI Vi me pitate za ljude. Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek čovjeku zlo činio, da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim i polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za LJUDE?" (Ivo Andrić) |
Hvala Đorđe! 
