MALI SUNCOKRET
16.01.2009., petak
PRVI PUTTočno prije mjesec dana bila sam negdje prvi put u životu. Osjećala se zbunjeno, nezaštićeno i preplašeno, kao što to ponekad i biva kod "prvih puta". Vrativši se kući tužna i izmorena tim novim, pročitah vijest o smrti književnika i pomislih po prvi put da ljudi i to mogu slagati. Vjerujući u željenu laž, utonula sam u neophodan san koji je značio kratko odgađanje. Buđenje me suočilo s istinom i do kraja svog života taj dan neću moći zaboraviti. I kišu, i vjetar koji je lupao, udarao, šibao po prozorima, sumornim i mračnim ulicama koje sam gledala satima u moje dvije noći bez sna, bez misli, bez sjećanja... Sve je bilo drugačije, samo moje lice i prozori s vanjske strane...isti. "Jednom davno, prije nekoliko dana, nesta Sunca, pukla brana i Luna bez sjaja po mraku baja, no ipak nešto srebri u tmini slijepoj. Kopljem preko noći sijevnu munja gluho, a iz groma grmljavina trga ruho. Pada u crninu, kao iz kabla, ne bevanda, nego kiša." (Simo Mraović) |
Hvala Đorđe! 
