MALI SUNCOKRET
02.01.2009., petak
OTIŠLA JE...Bila je to godina poslije. Poslije smrti Đorđa Novkovića i Toše Proeskog.., godina u kojoj nije pobijedio moj kandidat s lijepim plavim okicama. Teška godina 2007. Bila je godina kada sam našla sebe u nekoj novoj , šarenoj muzičkoj tekici i nešto pisala... Puno tog htjela, puno se smijala, iskreno, slatko... Upoznala jednu ženu prekrasnog glasa. I jednog muškarca koji je pisao pametne gluposti, koji me vraćao svemu onom što ja jesam, što sam oduvijek i bila... sanjar. Žena=Muškarac=štajaznam??? Bila je to godina sreće i suza... godina ljubavi. Godina posjete američkog predsjednika koji namiguje ženama, godina hiper proizvodnje kineskih igračaka (a meni ukradoše moju), godina u kojoj su plovile zlatne ruske jahte našim morem i jurila Rusijom auta okićena Swarovski kristalima. Godina u kojoj su umrli glumac i muzičar, meni dragi otac i sin... u kojoj su djeca ubijala djecu, u kojoj su se ubijali ljudi i ubili djevojku, mladu, lijepu i pametnu jedinicu kćer... kada su tukli novinare, kao što je moj jedini sin... kada su ubili novinara kome nisu vjerovali i kad je plakao. Godina laži i užasa, u kojoj nam rekoše da gladi neće biti i udaljiše od Europe kojoj sam oduvijek pripadala. Godina u kojoj se oženiše moja dva odrasla dječaka... godina u kojoj sam podigla majci spomenik. Godina u kojoj sam imala svoj Blog i bila sretna. Da, sretna. Bila je to godina u kojoj je Amerika dobila prvog „crnog“ predsjednika... jednog lafa, mladog i zgodnog, i naravno pametnog Baracka Obamu. Bila je to godina 2008... Godina u kojoj sam bila iskrena, slobodna i sretna. Sve može biti ljubav... Kako sreća nikad ne dolazi sama i čista od tuge, lošiji dio godine je stigao s jeseni, i potvrdio moje oktobarske strahove koji su kao konstanta mog života dolazili baš tad, od onog što volim i onih koji mi znače. Kada se idealizirana slika mojih ljubavi spušta u stvarnost, nekad s vriskom i užasom pada, a ponekad laganijim hodom me odvede dole do onog što sam također ja. Tješeći se da je svaki pad i novi početak, što sam nekad davno čula, a svakodnevno čitala na posteru hodnika u „garten hausu“, bavarskoj kući gdje sam ponekad stanovala za svog petogodišnjeg sezonskog rada u vremenu rata. Poster je prikačio moj susjed, razočarani i otuđeni sociolog, čija je soba ličila na biblioteku ukrašenu zanimljivim predmetima skupljenim na putovanjima mnogim kulturama svijeta, s kojim sam ponekad razgovarala na mom „radničkom“ engleskom, koji je on savršeno razumio, gurajući kolica iz „veškuhinje“ ili uređujući dvorišta ferijalnog doma tzv. Burga. Provodeći tu svoja vrela i tužna ratna ljeta, gubeći domovinu i ljude, bolno se pripremajući za normalan život u novom, ponovo sam učila o naličju života i rađanju novog. Koliko su padovi bili stvarni počeci, a koliko nenadoknadivo rušenje stvorenog, to nam otkriva vrijeme koje tek dolazi. Do tad, živim onako kako jedino znam, trudeći se da mi ne bude baš skroz loše. Bila je to... Godina u kojoj je umro Simo Mraović, manjinski pisac, mlad i lijep muškarac za kojim sam plakala i smjestila duboko u svoje srce zajedno sa svima meni dragima koji se neće nikad više vratiti. Godina u kojoj je naš Rade Šerbedžija podario dah Hollyvooda svom Zagrebu i održao značajan koncert u dvorani Lisinski, prvi nakon onog neslavnog ispraćaja devedesetih... Da ne pričam o ružnom, da se ne zastide i oni koji su zbog tog bili tužni, a i oni veseli i ponosni, tad. |
Hvala Đorđe! 
