MALI SUNCOKRET
04.01.2009., nedjelja
" PRILAGODBA"
SMIJEŠNE GREŠKE
Kad dođeš u neke ozbiljnije godine života, doduše kako tko, postaješ sve neozbiljniji. Počinješ se zezati sa teretom sopstvenih godina, da bi si stvorio iluziju njihove lakoće i umanjio stvarnu tlaku i strahove kojim te starenje pritišće. Dozvoliš si neke bedastoće, koje samo par godina prije ne bi ni za živu glavu. Ne mislim pri tom na starost koja podrazumijeva demenciju, nego onu početnu, kad si brojeći godine ili ih izgovarajući na nekom zvaničnom mjestu, sam sebe zatekneš u istini, koja ti je još do jučer bila samo nečija tuđa. Ni zezancija na tvoj račun nije ti isključena ni strašna, iako se sukobljava sa tvojom sujetom i ponosom, ali ponekad si priznaš da bi život i bez tog drugog dijela, naličja slike o sebi bio pomalo dosadan. Pa kršiš sebe i svoje principe, dojučerašnja stroga pravila, i potražiš novi smisao u onom što te snašlo...istina nevoljko, ali manje si uvrjedljiv i zlopamtilo, iako maskom i dalje zvučiš strog i prema sebi i potencijalnim ugroziteljima. Ali, negdje duboko u sebi moraš osjetiti i vjerovati u dobronamjernost probranih ljudi na koje se prethodno odnosi. Nešto postoji što te vodi u, i ka, toj gluposti u kojoj si se našao, jedan dio tebe, do jučer nepoznat ili pak drugačije definiran, kao odrednica nečeg drugog u tebi. Događale su mi se mnoge neobične stvari u prethodnoj, a i par godina prije, koje sam svjesno birala očekujući zabavu, smijeh, rušenje nekih ograda...tražila ih, željela, i naravno pristajala na skoro sve što je u paketu dolazilo zajedno s tim kao posljedica, nesvjesna gluposti u koju upadam. Ponekad bi čak bila ljuta na samu sebe, ali i brže si praštala nego nekad. Napokon sam postala tolerantnija prema samoj sebi, oslobađala se strogoće i mjerenja svakog svog koraka, težine i ispravnosti, što zbog sebe što zbog okoline i mojih najdražih. Nedavno mi se dogodilo da sam na glupom mjestu ostavila na nagovor uporne, nezanimljive djevojke, svoj broj telefona, nakon njene priče koja se također graničila sa glupošću. A tražila sam da mi se vrati mojih krivo obračunatih pedesetak kuna pri prethodnoj kupovini...e sad, što je tu loše ili smiješno. To što nikad ne „ispravljam“ račune i to što na nepoznatim „mjestima“ ostajem anonimna i ne prodajem broj za 50kn, koje sam već u toku glupe konverzacije halalila, otpisala. Jako sam se žurila, negodovala i dogodila mi se neobična situacija koju ničim ne izazvah, ali ulaskom u tramvaj shvatih koliko je bila idiotska. Do večeri, nakon odmora uz kavu i opuštene noge, toliko sam se, a i danas, smijala samoj sebi i svima pričala što mi se dogodilo, ali na jedan i njima i meni novi način, koji je sve skupa nasmijao do suza...pa su rekli...jebeš broj, kupiš novi za 50kn. Onda sam na duplom novčanom gubitku, ali sam se bar slatko ismijala i svi oko mene su bili isti. Dobitak?!? Sjeti me to davnih gimnazijskih dana kada je moja omiljena sedmočlana ekipa odlazila u trgovinu na korzu svaku večer u kupovinu za neke sitne pare...sedam pralina i sedam keksića, svaki je morao biti druga životinjica. Trgovac je bio izuzetno mali rastom, simpatični pedesetogodišnjak, koji se uvijek kretao gradom noseći kišobran, gotovo njegove visine. Ni danas ne znam koje je prognoze vremena on slušao i koje se kiše bojao hahaha. Bio je fin čovjek, ali nama i našim godinama smiješan, pa smo ga zvali „striček“ kao rođeni Zagrepčani i posjećivali ga redovno uvijek sa novim zahtjevima. Ponekad bi uz realnu kupovinu tražili i pola kile „regala“, riječ koja je baš tad zamijenila riječ vitrina...Pa bi slijedilo: „20dkg ikebane“ ili „10dkg kibernetike“ili nekih drugih riječi iz rječnika čije bi značenje i mi saznavali baš tad,dok smo tražili neobičan zvuk i sklop riječi, koji će izazvati što veću zbunjenost i gluplji izraz trgovčevog lica i uvijek ozbiljnog odgovora: „Ne, nemamo, ali pokušaćemo nabaviti“ Što veća psina , nama veselija noć. Njegova mlada pomoćnica je često govorila da će nam zabraniti ulaz u trgovinu zbog vaganja 6dkg nečeg, na što bi se mi ozbiljno usprotivili i govorili kako svaki čovjek ima pravo pazariti za onoliko novaca s koliko raspolaže i odlazili vrišteći od smijeha. A trgovac bi svaki put govorio: „Pusti ih, mladi su...“ Puno godina iza, pričao je kako je i sam pristajao na igru, da je i zapisivao riječi i kasnije im tražio značenje...i čekao nas. I da smo mu jako nedostajali svojim odlascima na fakultet, i njegovim odlaskom u mirovinu, kada nas više ni ljeti i praznicima nije sretao. Govorio je, kako u tom nije bilo zlih namjera...kako smo bili zabavni i originalni, a to je i za njega bila sreća u dosadnim, uvijek istim danima poluprazne trgovine, istih lica i provincijske ČAMOTINJE. |
Hvala Đorđe! 
