MALI SUNCOKRET
16.02.2009., ponedjeljak
DVA RATNA DRUGA
Nedavno sam dobila vijest da je umro najbolji prijatelj moga oca u 81-oj godini života.
Život mu je bio četrdeset godina duži. Gotovo onoliko koliko je trajao cijeli očev život. Zatečena tom poražavajućom činjenicom, i sjetivši se riječi bolesnog mladog književnika da se od straha odlaska branio mišlju kako ćemo za 50.godina svi opet biti negdje zajedno, pomislih kako je i to nepravda da ćemo se nekih dragih, ozbiljno načekati. Nasmijah se na ovo...neka svi žive koliko im je suđeno, jer o vijeku trajanja, ipak ne znamo, ama baš ništa. Bilo bi uzaludno uspoređivati živote tako različitog trajanja, ali pokušavam, bar zbog sličnosti njihovih života dok su ih zajedno živjeli. Obojica učitelji, desetak godina iza prošlog rata, smjenjivali su se na istim radnim mjestima, funkcijama, ulogama, zadacima i gradovima. Mojim rođenjem, otac je na majčine molbe uspio ostati u mom rodnom gradu, a njegov prijatelj u većem susjednom, u kom je otac prethodno radio. To je ono što su mi pričali, a ono što ja pamtim, samo je nastavak tog skladnog presretanja njihovih života. I njihovim rastankom, prijateljstvo je trajalo. Često bi navraćali sa svojim sinom i kćeri, mojih i sestrinih godina, ili bi mi odlazili k njima, i pamtim to kao najljepša obiteljska druženja. Njih dvojica su bili članovi KUD, kreirali prigodne programe za mnoge svečane priredbe povodom državnih praznika. I obojica su recitirali, lijepim muškim glasovima...sjećam se nekih od obaveznih autora: Branko Ćopić, Skender Kulenović, Oskar Davičo, Vladimir Nazor... Bio je to dio mog lijepog djetinjstva u kom sam bila zaštićena ljubavlju i postojanjem mog oca, i ponosna što je baš taj i takav. A onda se iznenada razbolio, oko Nove godine i umro je u 44-oj godini na Prvi dan proljeća. Smrt se prerano ušuljala u naš do tada sretni dom i trajno ga obojila u sivo, nepopravljivu nijansu tuge. Otišao je tiho, prerano i prebrzo. Nije dočekao prvi fakultetski ispit starije kćeri, niti moju prvu gimnazijsku svjedodžbu. Nije gotovo ništa stekao...iza njega su ostale kupljene knjige i zapamćene riječi i želje. Ništa nije dobio od života, izuzev naše ljubavi i sićušnih ostvarenih snova. Prijatelj ga je sa suzama ispratio, pročitavši nekrolog nad njegovim grobom i od tada smo ga rijetko viđali, iako nam je trebalo njegovo prisustvo. Ali, ljudi su nam pričali da ga viđaju na groblju, pa nam je i to bilo dovoljno. Osam godina iza, na mojoj svadbi, opet sa suzama u očima održao je pozdravni govor i zdravicu. I recitirao nešto od onog što su njih dvojica voljeli i dijelili...i onda smo svi po malo suzili, i bilo je istovremeno lijepo, svečano i tužno. O tom kako je živio njegov prijatelj godinama iza slušala sam od drugih. Sin je prekinuo studij arhitekture zbog droge i razveo se sa ženom. Danas je kronični narkoman na dozi održavanja. Radi u nekom kafiću na periferiji, i kažu da je sa 50.godina izgledao starije od oca. Kćer apotekarica, sa kasno rođenim djetetom u vanbračnoj vezi, ostavljena u ratu u vrijeme kada joj umire i majka. Uz rat, život je pokazao svoje oštre zube. Život... težak i dug. Predug za toliko poraza i neostvarenih snova. Moj otac, možda ne bi bio presretan načinom na koji živimo i bio bi nesretan zbog rata na Balkanu. Ali ponosio bi se svojim kćerima i unucima...svojom ženom, koja je snagom lavice čuvala i ostvarivala njihove davne zajedničke snove. Put je bio pretežak, ali su krila bila snažna. U svom kratkom životu i ulozi oca, nije tugovao zbog nas, zbog rata, zbog poraza... Ali prekratko se radovao ovom svijetu, nebu i suncu...ovom čudu od ljepote, koja znači život. |
Hvala Đorđe! 
