Uz roditelje i njihove roditelje, sestre i braću, u našim najstarijim sjećanjima živi lik prvog učitelja. Ta sjećanja su uvijek svježa i dišu zajedno s nama.
Moja i sestrina zajednička učiteljica osam je godina bila svakodnevno prisutna u našim životima i niz godina u našim pričama.
Bila je korpulentna Slovenka bez djece, sa crvenkastom kosom i šiškama. I danas su šiške tamo u modi...one tanke, prorijeđene do pola čela. Mirisala je na parfem i duhan...
Svojom posebnošću je odudarala od uniformirane slike bosanskog prosvjetnog radnika.
Sredinom 50-tih godina ona i muž, također učitelj, stigli su negdje iz Srbije i osvježili svojim dolaskom naš gradić nečim novim i drugačijim. Govorili su čudnom mješavinom dijalekata i naglasaka, drugačije se oblačili, ponašali...uz redovno posjećivanje kina, svakodnevno su pili kavu pred gradskom kavanom, odlazili u duge šetnje, vozili bicikle, pjevali u zboru. Ništa od tog nije bila rijetkost za pojedince, ali ne i za bračni par.
Brzo su se sprijateljili s mojim roditeljima i prvu školsku torbu sam dobila od njenog muža, koji je nažalost par godina iza, umro. Svi smo mislili da će se moja učiteljica tad vratiti u Sloveniju, ali ona je ostala i u Bosni doživjela duboku starost.
Zahvaljujući mjestu na kom sam živjela, mojoj adi, učiteljica je svakodnevno morala proći tuda i ja sam imala „privilegiju“ da zajedno s njom idem u školu. Čekala sam ju gledajući s prozora na most, uvijek s laganom tremom da me ne zaboravi, ili bi sjedeći na zidiću pred kućom znala da će me ona s prvim korakom na mostu vidjeti.
Bila su to naša nezaboravna druženja, moja „dopunska“ nastava, priče koje je samo ona znala...o gradovima Italije i Austrije, o Bledu i Bohinju, o srbijanskom selu u kom su radili, o knjigama koje je čitala, filmovima, modi...Priče o tom što ja volim, što bih mogla i trebala, raditi, čitati, obući.
I onda sam jednom obukla nešto što nitko od djece nije imao: traperice, naravno „Super Rifle“, kupljene u Kopru, gdje je ona provodila svako ljeto i većinu praznika kod svoje obitelji. Imala sam samo osam godina, i možda je moja tadašnja sreća odredila osnovnu nijansu mog stila odijevanja do današnjih dana.
Sve do sestrinih prvih odlazaka u Trst, moja učiteljica je odlučivala marku i model mojih traperica, a u džepu bi uvijek ostavila „ kutiju cigareta“ guma za žvakanje, što je bila također atraktivna roba na našem skromnom dječjem tržištu želja. A možda tim dodatkom
utemeljila simbolično moju kasniju nikotinsku ovisnost, ha ha.
Koje sam ja sretno dijete bila!!!
Imale smo nas dvije još jednu neraskidivu spojnicu, tajnu vezu...zajednički strah od munja. Kada bi nas ta muka zadesila na nastavi, ona bi prilazila mojoj klupi, ponekad lagano dodirnula moje rame, tako da sam uz naše žmirkanje pri svjetlosti munje jače i žešće od svih svjetala prirodnih i umjetnih, mogla osjetiti njen drhtaj koji se kao val vezivao za moj, i uz njen miris, odvlačio moj strah negdje, daleko.
Godine su prolazile, ona je pratila sa zadovoljstvom moje odrastanje i bila moja „prijateljica“.
A onda se dogodilo nešto neobično u njenom životu, što je nju potpuno promijenilo.
U vrijeme posjete njenom domu, njen šogor, sestrin muž, umro je od srčanog udara. I ostalo bi to samo tužna činjenica, ali ekipa za očevid hitne službe ubrzo je, kako to već biva u svim gradićima neanonimnih stanovnika, otkrila u kom je položaju taj čovjek umro. I moja učiteljica je iznenada postala top tema svih naših domova, generacija učenika i roditelja, grada. I bila bi to samo „love story“, osvježavajuća priča dosadnih provincijskih noći, zaboravljena do druge zanimljivije teme, da se nije kosila sa etičkim principom dozvoljenog: Zar sa mužem rođene sestre?
To je već bio neoprostiv grijeh.
Nikad više nije otišla u Sloveniju. Nikad ju više nije najbliža obitelj posjetila. Nije više šetala mojim gradom. Ponekad je sjedila na balkonu, kratko bi izmijenile koju riječ, i to je bilo sve. Odbijala je posjete, i trajno se vezala za mladu susjedu s dvoje djece, na čijim rukama je i umrla, u ratnom izbjeglištvu u devetoj deceniji života.
Prije dvije godine dugo sam razgovarala s tom ženom, koja ju je dohranila i naslijedila. Pričala mi je kako je često pominjala mene i sestru; kako je u svim segmentima života njene djece imala značajnu ulogu, a odlučujuću u njihovom uspješnom obrazovanju.
I kako još uvijek njena kćer ne dozvoli da se često otvara ormar sa stvarima moje učiteljice, kako bi u njemu što duže ostao živjeti njen MIRIS.
Post je objavljen 19.02.2009. u 00:28 sati.