MALI SUNCOKRET
22.02.2009., nedjelja
BOJA FILMA
Nakon vikenda ispunjenog događajima koji su me usrećili, nedjeljna večer me obojila blagom sjetom. Međuprostor u kom ono lijepo, a već prošlo, još nije našlo put do dragog sjećanja.
No, čekam ponoć i tko zna po koji put u životu se radujem svečanoj dodjeli Oscara, jedinoj manifestaciji glamoura koji me ne iritira, i koju pratim u cijelosti, unatoč vremenu prikazivanja i dužini trajanja. U moj ponedjeljak se jednom u godini useli Hollywood. Razmišljam o indijskom filmu "Milijunaš s ulice", nominiranom za Oscara u deset kategorija i želim mu uspjeh. Gledam: siromašnu dječicu, indijske glumce, koja odlaze na svečanost kao zvijezde i najviše se raduju što će vidjeti Angelinu Jolly. Čuda su moguća! Čitam: Indija, "zemlja s milijardu stanovnika, od kojih dvije trećine živi na selu, šezdeset posto ljudi je još uvijek nepismeno, u zemlji u kojoj četrnaest milijuna ljubitelja filma svakodnevno ide u kino, a dvadeset i pet radio stanica emitira non stop glazbu iz popularnih Bollywood ostvarenja... U indijskoj klasičnoj literaturi, drami pa tako i na filmu, LJUBAV je veća od života, ona je sveta, mitološka kategorija. Ljubav podrazumijeva žrtvovanje. Njezina svetost i grandioznost uvijek pobjeđuju sve prepreke. Indijac pita: "Zar vi Zapadnjaci odista ništa drugo ne radite u svojim spavaćim sobama od onog što vidimo u vašim filmovima?" Ipak, nije seks ili erotika pojam koji obilježava indijski film. To su prije svega glazba, ples, poezija. Ova tri kreativna elementa obilježavaju svaki film, bez obzira je li masala produkcija s plesnim sekvencama ili je paralelni film u kojem se glazba a često i poezija pa i ples pojavljuju kao sastavni dio priče i za razliku od masala filma, izviru iz same radnje." Sve me to podsjeti na vrijeme prije četiri desetljeća kada su neki indijski filmovi bili hitovi u našim kinima ravni hollywoodskim, s produženim trajanjem prikazivanja, da bi ih i oni kojima kino nije bila omiljena zabava stigli pogledati i isplakati koju suzu. Pamtim dva...davno je bilo, možda griješim u nazivu: "Prijatelji" i "Majko, slušaj moju pjesmu." “Pjesma je kao Božji govor, ispunjava sav prazan prostor na Zemlji. Predstavlja iskustvo koje zajednički dijele mase ljudi, siromašni i bogati, u kinima, na sajmovima, paradama političkim ili vjerskim, na vjenčanjima, u hramovima, u uličnim barovima kao i u velikim dvoranama. Glazba ujedinjuje ljude uvijek i svugdje. Danas je prava glazba upravo ova iz filmova.” (Chidananda Das Gupta, indijski kritičar u knjizi Boja filma). BRAVO! Dječica su vidjela Angelinu Jolly i Oscare za ostvareno... Dobro vam jutro! 06.00 |
Hvala Đorđe! 
