MALI SUNCOKRET
02.03.2009., ponedjeljak
PROMETNA
Ljetos je na ulazu u seosku školu napravljena staza za invalide u kolicima. Škola ima petnaest učenika; staza je građena petnaest dana, a ni najstariji seljanin ne pamti, na sreću, učenika invalida.
Prosvjetna zajednica savjesno ispunjava uvjete za ulazak u EU. Zagrebački autobusni kolodvor, obnovljen i nagrađen za projekt 1987.godine u vrijeme Univerzijade, ima jednu stazu za invalide, ali pod kutom blizu 75 stupnjeva na koju sumnjam da se i jedan invalid usudio kročiti zbog opasnosti po život. Ako se kojim "alpinističkim" čudom uspio popeti do glavnog platoa, kartu mu mora kupiti netko drugi, jer su blagajne smještene na katu. Do kata vode uzlazne pokretne i klasične stepenice; silazne ne postoje, valjda se mislilo kako to nije NAMA ili neki šoping centar. Nakon kupljene karte, novina, pića ili suvenira, do željenog perona možete sići na dva načina: ili se vratiti na početak ili savladati teška željezna vrata i montažne stepenice, za što vam je potrebna snaga i veliko umijeće. "Sve je lako dok (kad) si mlad..."...ali, ako putujete sami, kao penzioner ili netko tko je već bio na pretrazi zvanoj denzitometrija, ili ako imate dva kofera, već ste u velikoj opasnosti i pred preprekom. Ako pak imate dva kofera i dvoje male djece, a i jedno, morate biti pravi mađioničar. E, tu su još neke otegotne okolnosti, eksperimenti, uglavnom sa svrhom dodatne zarade i kvazi zaštite putnika. Unazad dvije godine ulazi na perone su ušminkani staklenim vratima opremljenim senzorima koji reagiraju na kod sa karte, što ponovo zahtijeva veliku spretnost našeg putnika. Jer, dok desnom rukom ciljate senzor, u lijevoj ne možete držati dva kofera i prijeti vam opće zaglavljenje u prometu. A pošto većina putnika dolazi iz unutrašnjosti zemlje, sa klasičnim demodiranim povratnim kartama, oni dodatno kupuju ulazne kartice od 3kn, što često ne znaju, gubeći vrijeme i živce zbog penjanja do blagajni i dodatnih troškova. Također su to dužni napraviti i oni koji nas čekaju kao goste. Na dolaznom peronu vas očekuje "vodoskok" visine oko 70cm, za koji ni do danas nisam skužila čemu je služio- da se operu gume, ili, putnici ljeti noge ha ha, ili?? Netko reče, da putnici ne bazaju bez veze. Ali, od tog se brzo odustalo... Fontane su presušile, a staklena vrata zjape otvorena i sjećaju na glupost promašaja. Moj osobni problem je još i TAXI služba, možda i najveći, jer nemam male djece, nisam invalid, ne nosim štikle i imam jedan kofer, ali često putujem i ne žalim platiti udobnost. Ako sjednem u taxi kome je kolodvor matična postaja, 3km do stana plaćam 80kn, a isti put od stana, 40kn. Na moje pritužbe, savjetovali su me da na suprotnom ulazu od taxi stajališta pozovem vozilo mobitelom, što zadnjih godina i radim. E, tu sam pred novim problemom, i to konstantnim...kako objasniti dispečeru gdje se nalazim i zašto nisam uzela "matični" taxi. Govorila sam...donji i gornji ulaz, sjeverni ili južni, s pogledom ili smijerom ka...Jednom rekoh da sam na glavnom ulazu pored skulpture nedavno preminulog kipara Dušana Džamonje...što je kod dotičnog izazvalo čak i bijes, pa me pitao da li ja to njega zezam, kakav kipar, jasam li ja to u nekom muzeju, i spustio mi slušalicu. A moj mobi se ispraznio financijski munjevitom brzinom... I tako, svaki mjesec, moja putovanja su pravi podvig, a tuđi promašaji živi spomenici gluposti autobusnog prometa u metropoli. Ali, ide...sjetim se ponekad, iako rijetko, bliske nam prošlosti, kada sam još bila jezično obrazovana, a taxisti iznenada postali kompetentan i moćan kadar službe " jezična korekcija". Uđem u taxi i kažem: "Dobar dan, molim vas...autobuska stanica..." On: "Odakle ste?" Ja: "Iz Bosne, tj. iz Zagreba. Zašto?" On: " Rekli ste pogrešno...Ne kaže se...nego se kaže..." Učim ja, vježbam, trudim se, čuvam se...ali uvijek u cajtnotu i strahu, opet zabrljam: Ja: " Do autobusne stanice..." I, opet on: "Od kud ste?" Ja: " Iz Vinkovaca." (ha ha...postoje i regionalne varijante). Ostavim ga zamišljenog... I naučim ja, šta ću, moram...i sva važna izustim: " Autobusni kolodvor, prosim..." On: "Nema frke (Bosanac neki, ha ha). Imate lijep dan za putovanje...dokle putujete." |
Hvala Đorđe! 
