Godine su mi sve kraće.
Nije bilo tako davno kada sam rado gledala najbolji televizijski show na našim prostorima koji je kreirao Zuhra. Jednu od emisija sam u zadnji čas snimila na kazetu, i danas mi je to posebno drago. Nisam ni slutila da će ona uskoro postati dragocjenost „moje riznice“.
Đorđe Novković je obilježavao jubilej 40. godina svog rada. Bio je vrlo drag, spontan, iskren i veoma zgodan i očuvan muškarac za svoje godine. Bilo ga je užitak gledati.
Kao specijalni gost, pojavio se Vladimir Savčić Čobi i obradovao me svojom uvijek simpatičnom pojavom i osmjehom koji desetljećima nije silazio s njegovog lica. Učinilo mi se da je bolestan, ili je to bilo samo zbog usporedbe s izuzetnim izgledom njegovog vršnjaka. Dugo ga nisam vidjela niti bilo što čula o njemu. Veselo nam je otpjevao LOLU.
Pred kraj emisije je zapjevao Toše Proeski...kultnu pjesmu OSTALA SI UVIJEK ISTA, i prvi put sam pomislila kako postoji netko tko „smije“ otpjevati i tu pjesmu, i gledala sam dugo u tog dječaka, i rekla da ga moram zapamtiti.
Na koncertu povodom Novkovićevog jubileja, kada nas je on gledao, vjerujem ili želim da vjerujem, s neke sjajne tu noć tužne zvjezdice, Čobi je po svom izlasku na pozornicu, mislim da se ne varam, jedini pozdravio gospođu Novković, za koju je to bila teška noć muzike, tuge i ponosa. Pozdravio je srce žene svog prijatelja.
Otišli su...negdje... u „svijet za njih“ stvoren...negdje gdje ima puno, puno leptira...
Vjerujem...proljeće je.
Post je objavljen 22.03.2009. u 02:12 sati.