MALI SUNCOKRET
19.05.2009., utorak
AKTOVKAPonekad prošetam netom da posjetim stare poznanike i prijatelje za koje pretpostavljam da bi mogli biti tu. I po onom koliko su zvanično prisutni pokušavam dokučiti kako im je i kako žive. Mnoge veze i kontakti su pokidani, pa sam zadovoljna što je to gotovo jedini način da saznam da li su živi, rade li, što, kako i koliko. I tako čitam nedavno kritiku na račun mog vrlo dragog prijatelja, poznatog književnog kritičara, kako se ne zna služiti kompjuterom, kako pravi pravopisnei gramatičke greške, kako ne poznaje interpunkciju itd...Iza tog su slijedile odbrane, tipa...da je bitno što piše, koliko, koliko mu je godina, koliko je svojim radom doprinio promociji svoga grada, te da je sve ostalo i onako posao lektora. Nasmijem se i pomislim kako se nije promijenio i koje su ga „muke“ snašle, a sin mu još premali da bi ga naučio bilo što osim kako upaliti mašinu. Uz put se prisjetim kako smo polagali jezik kod legendarnog skoro osamdesetogodišnjeg prof. I. Stevovića koji bi nakon podijeljenih zadataka rekao da ja njemu vrijeme doručka, i, otišao...Na usmenom bi obično pohvalio pismeni dio, govoreći kako nas neće dugo ispitivati, napravio srednju ocjenu i u indexu bi se našla neka sedmica ili osmica i svima osvježila vrele lipanjske dane i sačuvala snagu za težak i zahtjevan ostatak rada. On, naša fakultetska „zvijezda“ koji je u gimnazijskim danima šetao Parizom, pričao o Vermontu i New Yorku kao svemiru, sredinom osamdesetih uselio u Kanadu nadajući se boljem životu, povremeno se vraćajući crpeći snagu iz onog što voli i ne može zaboraviti. I njegov povratak nakon smrti roditelja u jednoj godini, jer je morao zbrinuti starijeg, bolesnog brata...koji je unatoč tom ubrzo tragično i bizarno skončao život...smrznuo se na klupi u parku. Iza tog mi je rekao, i zvučalo je pretužno:“Moji su svi na groblju...moram se vratiti.“ No, njega se ne želim sjećati ni sa malom dozom tuge...uvijek je širio radost u velikom krugu, duhovito, maštovito, iskreno. Bio je pametan i omiljen, i među kolegama i profesorima, i pripadao je grupi od pet najkvalitetnijih studenata. Mršav, s bradom i plavim očima, profinjen, vedrog osmijeha s nijansom ironičnog u nekom kutu, naboru usana. Sjećam se njegove vijetnamke sa preklopljenom tekicom u jednom i kapom u drugom džepu. I ostale pripadnike te najkvalitetnije petorke također „srećem“ i plodni su bez iznenađenja, očekivano. Izdvojila bih jednog kolegu, koji mi je neodvojiv od mog prijatelja, ne zato što mu je bio sličan ili rival u bilo čemu, nego ih upravo njihova različitost u mojim slikama spaja. Tamnokos, snažan, vječno ozbiljan, gotovo smrknut, spor i težak...opširan u mišljenju svih vrsta, pametno dosadan u nastupu, i izgledu. Kad bi se on pojavio u baloneru do koljena ili jaknici do struka od balon svile sa neizostavnom aktovkom u ruci, izazivao je uglavnom čuđenje, a kod mnogih i podsmjeh. Često bi bio predmet naših razgovora i nikom nije bilo jasno da li je njegov imidž zaobići trend svake vrste, ukus ili jednostavno garderoba puno starijeg brata ili čak oca. S mojim prijateljem ga povezuje jedna zanimljiva situacija u kojoj se „šala“ na tuđi račun neočekivano vratila kao bumerang i ne začudila, nego poučila mog prijatelja. Spremali smo težak ispit na trećoj godini u mojoj studentskoj sobi koja je bila dovoljno velika za nas nekoliko...i već smo gledajući na sat odlučili da počnemo jer je prijatelj previše kasnio, kad se oglasilo zvono i gazdarica je otvorila. Na vratima smo ugledali kopiju našeg zagonetnog kolege...kosa zalizana preko glave, krem baloner i u ruci školska torba koja podsjeća na aktovku. Taj dan, nije se moglo učiti od smijeha i pitanja gdje i koliko dugo je sakupljao sve te rekvizite, kad je smislio tu psinu i kako je takav prošao gradom...razbio nam je tremu, strah od ispita, nasmijao nas i napravio „slobodan“ dan. Razišli smo se u noćnim satima, a ja sam ostala s napadima smijeha do prvog sna. Ali, prijatelju više nije bilo do smijeha. U svoj toj radosnoj igri po odlasku je zaboravio ključeve...Svoju gazdaricu, staru gospođu iz centra grada sa njenim portretom u predvorju velike kuće, rad poznatog slikara s početka XX. st.,nije smio buditi ni po cijenu života, a ni u moju sobu se nije mogao vratiti iz istih razloga, niti vikati, niti telefonirati, a pogotovo bacati kamenčiće na treći kat. Tako je moj prijatelj naučio da se čak i „šala mala“ koja u krajnjoj namjeri nije imala ni prizvuk zla, ipak može neočekivano „osvetiti“ i pamtiti desetljećima kao što ju ja i danas pričam, uz sjećanje na smijeh, a ne porugu. Vjerujem da i on pamti dugu noć provedenu u šetnji beogradskim ulicama sa „aktovkom“u ruci, tražeći klupu da malo odmori, sretan što postoji dragstor kao krajnji cilj da nešto pojede u tim satima do svitanja, pa do jutra i buđenja njegove gospođe gazdarice. Taj dio priče je bio još zanimljiviji i nekako prirodan nastavak prethodnom, ali, za nju nisu smjeli svi znati. Ispričana je u povjerenju uz grohotan smijeh nas troje. Voljela bih da je danas možemo zajedno prepričati, uz tihu muziku Nine Simone koju me „naučio“ slušati; i htjela bih mu se još jednom zahvaliti što mi je nabavio ulaznicu za kazališnu predstavu Radovan III, baš onda, kada se skupo plaćala „karta više“ na koju sam s nestrpljenjem mjesecima čekala. |
Hvala Đorđe! 
