MALI SUNCOKRET
05.05.2009., utorak
FOTOGRAFIJE
Ne znam kojom hijerarhijom novinar zaslužuje mjesto za svoju fotografiju pored teksta, a i ne zanima me to. Drago mi je vidjeti kako izgleda netko s kim se danima ili tjednima „družim“ čitajući ga, ali me nešto drugo iznenađuje.
Ne vidim desetljećima promjene u izgledu naših poznatih novinarki...kolumnistica. Fotografija koju su odabrale, nekad davno, prije deset do dvadeset godina, vjerojatno diveći se svom izgledu i fotogeničnosti baš na tom uzorku, ne „skidaju“ ni do dana današnjeg s istog mjesta. Promijenile su se teme, vremena, zrelost stava i misli, profili novinara...samo se njihov izgled nikako ne mijenja. Često se pitam da li je i njihova taština toliko moćna, da je fotografija iz najboljih mladih dana nužna kao nadomjestak napisanom ili je to neizlječiva ženska osobina, slagati fotografijom i sebe i druge. Obično se baš one ne pojavljuju na TV-u, pa ih je nemoguće uspoređivati, ali se ipak s vremena na vrijeme sreću na ulici ili pojave na raznim tribinama, i drugačije su do neprepoznavanja...drastično. U tom prednjače tri dugokose plavojke, sada već u petom i šestom desetljeću, čije je lice gotovo neodoljivo uz njihovo slovo. Ako gledamo s aspekta zavaravanja, u svrhu „kamuflaže“, maske, ne biti prepoznat...možda je to i dobra zamisao, s obzirom na opasnost koja prijeti toj profesiji za napisanu riječ. Ako je tako, onda O.K. Mislim da su muškarci novinari ipak manje tašti; njih vidimo i u novom, izmijenjenom izgledu, pa možemo pratiti uz njihovo pisanje i fizičke promjene. Možda to i nije toliko bitno, ali mislim da veza ipak postoji. Sjeti me to vremena kada smo moja devet godina mlađa prijateljica i ja stanovale u istoj zgradi i svakodnevno se družile. Kada bih ja odlazila na duža putovanja po gradu, onda bi mi ona, koja radi u kvartu, ostavljala u moj poštanski sandučić svoj pokaz da ne kupujem tramvajske karte. U tom periodu smo jako ličile, čak su nas ljudi ponekad zamjenjivali, ali, realno, koristiti njen pokaz bilo je više nego smiješno. Naime, na njenom pokazu je već desetljeće stajala njena najljepša slika, koju je ona „štancala“ u velikim količinama. Uzimajući u obzir da je ona tad bila deset godina starija od same sebe, tj. svoje fotografije, a ja ukupno devetnaest od njene fotografije, bilo je to kao da sam uzela pokaz svoje kćeri. Par puta sam joj predložila da zamijeni sliku, zbog mene, ali je smijući se odbila, govoreći da neće, zbog sebe. Nikad me u tom periodu nije presrela kontrola, ali me živo zanima kakav bi to šou bio. I danas se tom smijemo. Pa mi početak moje priče liči baš na fotografije majki i kćeri, naravno, uvjetno... |
Hvala Đorđe! 
