MALI SUNCOKRET
16.06.2009., utorak
PUTNICI
Novinarka insistira da On priča o svom djelu; On to jednostavno ne želi...djelo će ostati i pričati o njemu. S knedlom u grlu, čas sa suzama u očima, čas s blagim osmijehom, on se hvali uspjehom svoje djece, igrom svojih unuka, njihovim pričama i željama. I suze pobjeđuju osmijeh, i više ih ne može zaustaviti.
On je osamdesetogodišnji Milorad Pavić, sveučilišni profesor, književnik i tvorac „Hazarskog rječnika“ iz 1984.-e, romana, leksikona od 100.000 riječi, prevedenog na 70.jezika. Roman koji je u godini izlaska zadivio mnoge iskrene ljubitelje književnosti, a kasnije previše uzbudio one kojima književnost i nije bila baš velika ljubav. Ona, drži u krilu teku A4 formata tvrdih korica, polako ju lista i u pauzama njegove suzne priče, pokazuje kameri razne „sitnice“ koje su obilježile poslednje godine njihovog života. To su uspomene s putovanja, obilazaka Globusa, nekad viđenog i ponovljenog onog najljepšeg, i onog dosad neviđenog...kao turisti, kao gosti svjetskih sveučilišta, tribina... Ona je Jasmina Mihajlović, njegova dosta mlađa supruga, pisac i književni kritičar. A teka je ispunjana raznim „drangulijama“ kako reče Ona: zalijepljenim ulaznicama, kartama brodova i metroa, podmetačima za piće, razglednicama, fotografijama detalja, papirnatim hotelskim sitnicama, ponekom ispisanom mišlju, rečenicom njihovog dijaloga...svim onim što ih je na putovanju usrećilo, obradovalo, i što nikad ne žele zaboraviti. Nije to ni spomenar ni leksikon, ni foto album...to je dragocjena „svaštara“, njihov putnički dnevnik...slikovni dječji putopis njihovih zadnjih godina života u kojima su odlučili da budu samo...Putnici. Podsjetilo me to na vrijeme kada smo u ranoj mladosti lijepili u iste takve teke slike i priče naših idola izrezanih iz novina i poneku dragocjenost, fotografiju s autogramom, do koje se teško dolazilo. Putovati...radovati se novom i vidjeti novog sebe; obići staro i ponoviti sebe; radost je i nada... osvajanje Svijeta, budućnosti... |
Hvala Đorđe! 
