MALI SUNCOKRET
22.06.2009., ponedjeljak
PONED'LJAK
Pričalo se ovih dana o „sajmenim danima“ koji bi se u nizu gradova na Jadranu proglasili nedjeljom; tako bi se legalno izigrao zakon o zabrani rada tim danom za odmor i rekreaciju; nezadovoljni bi bili voljni, a zakonodavci bijesni i tako opet do u nedogled i tako dalje, itd...
No, hitno se nešto poradilo po tom pitanju od inspekcija do ukidanja zakona, pa će i ta sapunica biti maknuta s novinskih stupaca i info emisija. Meni je sasvim svejedno, ovo ili ono...ali, mislim da je promjena sajmenog dana, zalazak u krajnju intimu svakog grada, mjesta...u njegovo biće, u tradiciju, običaje i navike ljudi, u ritam života. Promijenilo bi se nešto što je bitno obilježje trajanja gradova i ljudi u njemu. Boraveći zadnji put, a prvi nakon rata u svom zavičaju, u razgovoru s prijateljicom upitah : Kad je sad Poned'ljak? Glasno se nasmijala i odgovorila kako se, eto, sve...baš sve promijenilo, ali je poned'ljak ostao ponedjeljkom. Sajmeni, pazarni ili pijačni dan, ili samo pijaca, bio je naziv rijetko izrečen iz usta mojih sugrađana. A pošto je otkad pamtim, bio ponedjeljkom, i ja , kao i mnogi, pamtim ga pod imenom tog dana u tjednu. Imao je taj dan poseban miris i posebne ljude, koji su se sudarali samo tad s nama u jednom drugačijem ritmu grada, koji je postajao okupljalište ljudi iz različitih krajeva naše okolice, iz mjesta u koja nikad nisam zašla niti bih kad saznala i vidjela što rade, kako žive i što sve znaju ti ljudi. Od mirisa svježe mljevenog kukuruza, brašna iz Avdinog mlina, koji od kuće na Adi iz najranijeg djetinjstva nosim negdje u sjećanjima mirisa, do svih proizvoda koji su se svakog ponedjeljka kupovali od istih ljudi, teče moja priča o sajmenom danu. Povrće se kupovalo od babe Ruške preko mosta; živi pilići, kokoši i jaja od Mine iz Pazadžika; šumske jagode i kajmak od Jovanke iz Suvaje; sir i vrhnje od „prječanki“ iz Kostajnice, Francike i Barice, sa besprijekorno, kao mlijeko bijelim pregačama, koje su vlakom stizale sa svojim golemim korpama. Pukom slučajnošću, svaki ponedjeljak sam aktivno bila dio tog kolorita, jer smo preseljenjem u centar grada živjeli u zgradi čiji su prozori gledali u dvorište zvano Žitarnica gdje je bila smještana pijaca. Kasnije, premještanjem na novu lokaciju i širi prostor, također u samom centru, na sačuvane temelje nekim od ratova srušene jedne bogomolje, između dvije očuvane i gimnazijske zgrade, ponovo sam svaki ponedjeljak bila dio te slike odlaskom u školu. Iskreno, nisam voljela taj dan...mama je bila uglavnom zauzeta tim šopingom i pojačanim usputnim druženjima , pa klanjem i čerupanjem pilića u kadi što je i smrdjelo...ali najviše me smetalo, što je najčešće za poned'ljak bio na jelovniku grah...a to mi nikad nije pasalo. Grah ne volim ni danas...ali su mi ova sjećanja tako draga. |
Hvala Đorđe! 
