Pričalo se ovih dana o „sajmenim danima“ koji bi se u nizu gradova na Jadranu proglasili nedjeljom; tako bi se legalno izigrao zakon o zabrani rada tim danom za odmor i rekreaciju; nezadovoljni bi bili voljni, a zakonodavci bijesni i tako opet do u nedogled i tako dalje, itd...
No, hitno se nešto poradilo po tom pitanju od inspekcija do ukidanja zakona, pa će i ta sapunica biti maknuta s novinskih stupaca i info emisija.
Meni je sasvim svejedno, ovo ili ono...ali, mislim da je promjena sajmenog dana, zalazak u krajnju intimu svakog grada, mjesta...u njegovo biće, u tradiciju, običaje i navike ljudi, u ritam života. Promijenilo bi se nešto što je bitno obilježje trajanja gradova i ljudi u njemu.
Boraveći zadnji put, a prvi nakon rata u svom zavičaju, u razgovoru s prijateljicom upitah : Kad je sad Poned'ljak?
Glasno se nasmijala i odgovorila kako se, eto, sve...baš sve promijenilo, ali je poned'ljak ostao ponedjeljkom.
Sajmeni, pazarni ili pijačni dan, ili samo pijaca, bio je naziv rijetko izrečen iz usta mojih sugrađana. A pošto je otkad pamtim, bio ponedjeljkom, i ja , kao i mnogi, pamtim ga pod imenom tog dana u tjednu.
Imao je taj dan poseban miris i posebne ljude, koji su se sudarali samo tad s nama u jednom drugačijem ritmu grada, koji je postajao okupljalište ljudi iz različitih krajeva naše okolice, iz mjesta u koja nikad nisam zašla niti bih kad saznala i vidjela što rade, kako žive i što sve znaju ti ljudi.
Od mirisa svježe mljevenog kukuruza, brašna iz Avdinog mlina, koji od kuće na Adi iz najranijeg djetinjstva nosim negdje u sjećanjima mirisa, do svih proizvoda koji su se svakog ponedjeljka kupovali od istih ljudi, teče moja priča o sajmenom danu.
Povrće se kupovalo od babe Ruške preko mosta; živi pilići, kokoši i jaja od Mine iz Pazadžika; šumske jagode i kajmak od Jovanke iz Suvaje; sir i vrhnje od „prječanki“ iz Kostajnice, Francike i Barice, sa besprijekorno, kao mlijeko bijelim pregačama, koje su vlakom stizale sa svojim golemim korpama.
Pukom slučajnošću, svaki ponedjeljak sam aktivno bila dio tog kolorita, jer smo preseljenjem u centar grada živjeli u zgradi čiji su prozori gledali u dvorište zvano Žitarnica gdje je bila smještana pijaca. Kasnije, premještanjem na novu lokaciju i širi prostor, također u samom centru, na sačuvane temelje nekim od ratova srušene jedne bogomolje, između dvije očuvane i gimnazijske zgrade, ponovo sam svaki ponedjeljak bila dio te slike odlaskom u školu.
Iskreno, nisam voljela taj dan...mama je bila uglavnom zauzeta tim šopingom i pojačanim usputnim druženjima , pa klanjem i čerupanjem pilića u kadi što je i smrdjelo...ali najviše me smetalo, što je najčešće za poned'ljak bio na jelovniku grah...a to mi nikad nije pasalo.
Grah ne volim ni danas...ali su mi ova sjećanja tako draga.
Post je objavljen 22.06.2009. u 02:20 sati.