Da li ste kad nešto ukrali!
Ne mislim na riječ i misao, ideju, ljubav...nego nešto opipljivo, stvarno, što uzmete u ruke, sakrijete i pobjegnete. Napravite to kao kad slažete, iako vam je baš to bila jedna od prvih roditeljskih odgojnih lekcija: nikad ne smiješ lagati i ne smiješ krasti!
Ja jesam...dva puta, samo.
Kada se otvorila prva trgovina sa samoposluživanjem u našem gradu, činilo se to kao poziv da nešto sitno strpaš u džep, kao izazov i potvrda o umijeću... imati, a ne platiti. I ne čekati u redu ispred tezge dok te trgovkinja ne upita:" Šta'š ti?" I dok mrzovoljno broji tvoju siću, uvijek ponavlja isto: "Neće ovo biti dosta para..."
A smoposluga se smjestila u prizemlju naše novogradnje i na vratima, kao čudo je pisalo da radi non-stop i odmah je kao po pravilu nazvana "nonostop". I nosila je jedina to počasno ime i nakon vremena otvaranja mnogih sličnih, koje su potisnule male dućane s tezgama, i trgovce između polica s robom i pultova (izuzev našeg Stričeka).
Strčale bi nas tri prijateljice niz stepenice i po nekoliko puta dnevno, i ne sjećam se više što smo točno ukrale, ali znam što smo tad kao jedanaestogodišnje djevojčice kupovale:
žvakaće, "505 s crtom" bonbone, "životinjsko carstvo" čokolade i rum pločice i one male crvene kutijice s citronom i žličicom, i pile na litre sok.
Krađa je uspjela, jer nam tankousta blagajnica Đida, sa crvenim karminom koji je uvijek prelazio rub usana i pravio ih punijim, nije rekla ni jednu riječ, ali jeste našim roditeljima.
Bila je to ružna noć u našim domovima. Nikad nisam dobila batine, pa ni tad...ali one prodike, pa muk, pa majčina dugotrajna šutnja s tužnim izrazom lica, pa moj stid i kajanje, pa ono...tko će prvi progovoriti? nekad je bolnije od svih batina i šamara; i danas mrzim tu vrstu tjeskobe.
Bila je to epizoda koja se završila obećanjem roditeljima: nikad više!
I bilo je tako...i danas je tako!
Ali, samo jedan put je prekršeno...no, radost koju sam priuštila dragom biću ukradenim predmetom, bila je tako velika i iskrena, da me i do dana današnjeg oslobađa krivice pred samom sobom.
A i slušajući danas mlade ljude kako se bez stida hvale s tim tko je više knjiga ukrao u knjižnici, naravno da bi ih pročitao, i sebe ubrajam u preteču te "mode", s tom, samo jednom ukradenom knjigom u životu, u knjižnici mog grada.
Moj dragi kolega, koji mi je poklonio puno svog dragocjenog vremena podučavajući me engleski jezik, bez kog se vjerojatno nikad ne bih prestala razbijati na tim ispitima, čeznuo je za jednom knjigom koja je zbog malog tiraža rasprodana u hipu, a iz istog razloga trajno "nestala" sa polica svih njemu dostupnih biblioteka.
Bila je to knjiga "Negativan junak" našeg omiljenog profesora Antičke književnosti, mladog i markantnog filozofa i teoretičara književnosti Nikole Miloševića (1929.-2007.), autora djela "Andrić i Krleža kao antipodi", "Dostojevski kao mislilac", "Roman Miloša Crnjanskog"...na čijim se predavanjima i stajalo u dvorani samo da bi se prisustvovalo... jer:
" Njegovi časovi na Filološkom fakultetu, bili su izuzetno popularni, praćeni ne samo od strane studenata, već i od mnogih koji su želeli da čuju nešto novo, izrečeno na neponovljiv način, retorikom i temperamentom koji je ostavljao snažan utisak."
Kolega je posjedovao sve što je profesor do tada stvorio: detaljne bilješke s predavanja, tribina, isječke novinskih članaka, objavljene knjige, izuzev te jedne "nepostojeće" i tim dragocjenije.
Kovala sam tajni plan, ali sa strahom, ne kako ću ukrasti, nego da li u mom mjestu postoji ta knjiga na polici biblioteke...a ako postoji, bila sam sigurna da gotovo nikom i ne treba.
I prvim odlaskom kući, presretna nakon položenog ispita engleskog i spašavanja godine, euforična i puna ljubavi i zahvalnosti, pronašla sam ju: mala, tanka knjižica crnih korica i bijelih slova naslova...čekala me, osamljena i prašnjava, niotkog pročitana, bez žiga na zadnjoj praznoj stranici. I bila je u sekundi moja...drhtavim pokretom smještena u traperice prekrivajući pupak ispod majice dovoljno široke i specijalno obučene za tu priliku, da se ne ocrtaju konture i osujete moj podvig.
Ni danas ne vjerujem da sam to napravila s obzirom na bruku ravnu skandalu koja bi "pukla" mojim gradićem da su me otkrili; znam jedno, majka bi bila jedna od rijetkih koja mi taj put ne bi zamjerila.
Bilo je to kao u transu.
A njegove oči, plave kao more... ogromne i nasmijane od bezgraničnog čuđenja i sreće...a zagrljaj tako tih...a ruke, tople i pune,Knjige.
Post je objavljen 26.06.2009. u 00:29 sati.