U filmu Emira Kusturice „Dom za vješanje“ jedan junak, nezadovoljan svojim životnim trenutkom, ljutito je uzviknuo: Njemačka je moja domovina!
Zazvučalo je to tad ironično, smiješno i gotovo uvrjedljivo.
Njegov kriterij je bio-bolji ( svakodnevni) život. I sve druge definicije domovine su bile nevažne.
Našim ratom, domovinu su mnogi izgubili. Bilo koja misao napisana i naučena o zajedničkoj nam domovini, izgubila je svaki smisao. Svetinje... kao rođenje, smrt, grobovi, život, ljubav, pripadnost, snovi, žigovi, tragovi, imovina...postali su besmisleni pojmovi mnogima.
Sretni su oni koji su imali jednu domovinu , ostali u njoj i nastavili živjeti sa svojim svetinjama.
Ljudima su o domovini odlučivali zakoni, mogućnosti i nemogućnosti, ideologije, nacije, ratno ludilo, a rijetkima volja i želja. Vremenom su stvoreni uvjeti izbora i sloboda odluke što je bila nova pretpostavka za lakši život.
Ono što mene već desetljeće s razlogom muči je:
Gdje je domovina mrtvih?
Svih onih za koje treba odlučiti netko drugi. Onih, koji su umrli u „međuvremenu“. Naučeno, ljubav, tradiciju, želju i etiku nikako da posložim u neki normalan i prihvatljiv oblik, bez unutrašnjih sudara i pri tom ne povrijedim Mir moje mrtve majke.
Ljudi su se kroz povijest vraćali iz dalekog svijeta da umru u domovini.
Majka je umrla u Njemačkoj, gdje je zbog rata kremirana i sahranjena. Moja je dužnost i želja, odluka i patnja da njenu urnu vratim u domovinu. Njemačka nije njena domovina.
Ali, godinama si postavljam pitanje: a, gdje jeste?
Tamo gdje je rođena, nema više nikog osim u šumi zaraslih roditeljskih grobova;
Tamo gdje je živjela, nema više ni kuću, ni djecu, ni unuke, ni prijatelje...ali tamo je ostao osamljen mužev grob na groblju koje nije u upotrebi i na koje jedino ja mogu rijetko otići;
Tamo gdje ja živim, gdje ona nije nikad, a i ja više nisam sigurna u kojem sam od dva mjesta.
Svetinje koje su tkale njen život, ostale su u tri države. Kako da joj mrtvoj stvorim jednu domovinu.
Jedino što znam...znam da želim cvijeće na njenom grobu, koje ću ja spustiti i tiho joj pričati, i ispričati se što je sve tako dugo trajalo. I gledati u plam svijeće.
Nisam čovjek brzih i velikih odluka...ona to zna.
I želim vjerovati da bi izabrala domovinu u kojoj ima mene.
Post je objavljen 01.06.2009. u 02:25 sati.