MALI SUNCOKRET
05.06.2009., petak
STANARSKO PRAVO
Priča mi nedavno poznanica o sudbini svoje bolesne sestre.
Rođene u BiH, gotovo istovremeno su doselile u Zagreb prije trideset godina. Ona zbog školovanja, a sestra kao teži psihijatrijski bolesnik smještena je u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče i tu provela više od pola svog života. Bila je to tad najbliža i najbolja bolnica u toj regiji, a njihova prednost blizina, zbog posjeta i brige o toj bolesnoj djevojci čija je bolest napredovala i postala neizlječiva. Bolnica je bila njen dom, pa kada bi majka, koja je i danas živa, dolazila u posjetu, govorila bi: Idem kćerima u Zagreb. Sve do rata, obilasci su tekli po uobičajenom ritmu i redu, a onda je nastupio nered, koji je godinama postajao neizvjestan i teži. Kad su je zatekli bez cipela i poderane haljine, shvatili su da su priče o preseljenju „ludih“ u matične države, o kojima se šuškalo, blizu. Uskoro im je rečeno da nisu postignuti međudržavni sporazumi o takvim bolesnicima i da se moraju sami pobrinuti za smještaj u sličnu ustanovu u matičnoj državi. Trajalo je to neko vrijeme, uz velike napore i papirologiju, došao je i dan premještaja. Bolesna, izgubljena žena pedesetih godina, iznenada se našla pri tom transferu u rodnoj kući. Da li je to znala i koliko prepoznala, to samo ona zna. Sjedila je mirno na stolici i ritmično ponavljala: Hoću kući! I tako bezbroj puta. Na majčina objašnjenja da je to njena kuća, nije reagirala. Samo je jednom, negdje pred ponoć, tiho rekla: Moja je kuća u Zagrebu. Čuli su je oni, i nitko više. |
Hvala Đorđe! 
