Krajem osamdesetih, na povratku s mora, sestra je navratila u očevo rodno selo.
„Povukla je želja“. Oduševljeno je pričala o viđenom...Velebit, pašnjaci, blizina mora, izvor vode na djedovini, i ljudi koji su ih srdačno dočekali, starosjedioci i oni koji su u toj ljepoti sagradili vikendice, vraćajući se korijenima iz svih krajeva bivše nam države.
Danima je prepričavala viđeno, pa smo čak maštale da nagovorimo muževe na gradnju neke male kućice u cvijeću, između mora i planine, s „okusom“ izvora, soli i gorskog zraka.
Jutros, dvadeset godina iza, zove me moje dijete mobitelom i kaže: „Vozili smo se uskim putem tražeći. Naišli smo na zaustavljen auto i pitali mladu ženu kako doći do sela. Rekla nam je da smo upravo tu.
Tamo nema ničeg...ni ljudi, ni kuća, ni tragova. Šiblje i šuma...“
Rekoh mu: „ Tim putem ti je djed pješačio u školu 4km do grada, zajedno sa svojim ocem koji je radio u Općinskom sudu.“
Zazvučalo je to bajkovito, kao priča „iz davnina“, a ne s kraja tridesetih prošlog stoljeća.
Hvala mu.
Tako me obradovala njegova nedavna poruka: „Navratit ću u D.selo po povratku s mora.“
Povukla ga želja.
Post je objavljen 26.07.2009. u 12:09 sati.