MALI SUNCOKRET
07.07.2009., utorak
VIŠAK...
U tom vremenu sam bila u velikim problemima, te se nisam previše udubila u priču o dvojici mladića, braće koji su doselili u neboder. Nažalost, o njima sam počela razmišljati tek nakon smrti jednog od njih, iako sam upoznata samo sa kosturom njihove životne priče.
Rano su ostali bez majke, a pred rat i bez oca. Živjeli su u velikom stanu koji je otac dobio hijerarhijskim pravom institucije u kojoj je radio. Tijekom rata su izgubili stan, novokomponiranim zakonom o višku stambenog prostora, na koji je većina u sličnoj situaciji ostvarila pravo pri otkupu većom cijenom tog viška. Da li su dečki bili nesposobni, neobrazovani, zbunjeni ili naprosto izbačeni iz većeg u manji stan, nije u tom periodu opće konfuzije nikog posebno zanimalo; bitan je bio krov nad živom glavom. Njihova priča je zainteresirala susjede, a kasnije i javnost, kada je mlađi od njih tragično preskočio terasu sa dovoljno visokog kata da se na nju više nikada ne vrati. Pitao me jednom sin: „Tko je onaj mladić koji je „ostao u osamdesetim“?“ Rekla sam da je to dečko čiji se brat ubio „zbog viška kvadrata“, a koji sada luta zagrebačkim ulicama kao sumanut, jer ga „guši“ ponovni višak... Srećem ga ponekad u gradu, često uz ulične prodavače starih knjiga; ali najčešće na ulascima i izlascima iz tramvaja; ubrzanim korakom juri prema neboderu i vrlo često, dok bih ja popušila cigaretu na klupi ili obavila sitnu kupovinu u kvartovskom dućanu, vraćao bi se istim žurećim korakom ka tramvaju. Ne znam da li je bolestan ili samo nesretan; nikad se nisam usudila započeti razgovor s njim u liftu. Rekli su mi da odbija kontakt, da je zatvorio vrata i pred značajnim novinarskim imenima koji su htjeli saznati detalje njegove životne priče. Kada stanem pred oglasnu ploču sa imenima dužnika za sve što se mora platiti...u tom nizu, koji je iz mjeseca u mjesec duži i „teži“, mladić je uvijek prvi na spisku. Onda pomislim kako je veliki stan kapital koji se da iskoristiti...mijenjanjem za manji s ostatkom novca, izdavanjem, prodajom...i kako je dvojici mladića izgubljeni stan oduzeo slobodu... izbora, življenja, liječenja i volje za životom. Naravno, kako nikad neću saznati detalje njihove tragične životne priče, tako ne mogu znati da li je useljena dvočlana obitelj po njihovom odlasku, gledajući u iste zidove, bar pred san pomislila kako je tom jednom živom čovjeku. |
Hvala Đorđe! 
