Marketing
MALA
Kada se počelo pričati o gradnji spomen biste književniku Branku Ćopiću, u glavama građana mog rodnog grada već su se lagano rušili mostovi zajedništva. Ideja je ni kriva ni dužna postala kamen spoticanja političkog karaktera. Tukli su se ljudi riječima i grad je ostao bez spomenika jedinom književniku u povijesti tog grada koji je svoje djelo uglavnom posvetio njemu i učinio ga poznatim.
I tad, kada se još nije vjerovalo u rat; i sad, kada je avet rata požderala sve što joj je prijalo, čudi me zašto šute žene...osobito one koje se ne bave politikom.
Jer, ostavio nam je pjesmu...Sjećam se dobro, sve smo joj se radovale i znale gotovo naizust. Pjesnik nam nije rekao kako se „mala“ zvala...
MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE
Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
Nedavno sam boravila u jednom drugom gradu kojeg sve više volim , koji je sakupio najviše mojih, po svijetu razbacanih prijatelja … gradu koji ima najsličniju rijeku onoj koju sanjam , i koju počinjem lagano posvajati. Tamo , ispred Gradske biblioteke, uslikala sam se pored spomen biste Branka Ćopića.
Neću vam ostaviti baš tu sliku…možda ja i nisam baš ta “mala”…
MOST BRANKOV
Selo u dubokoj tišini, moj vjerni već spava, dobri dežura, Balašević s DVD-a održava tišinu prijatnom, a meni se malo priča...
Ne rekoh ništa o astralnoj projekciji prof.političara, a i što bih...živom čovjeku se svašta dogodi ili možda dogodi. Novinar je rekao sve svojim izrazom lica, onom između "na čemu si, čovječe...ili ,zar i ti, profesore?"
Gospodja političarka priča o terorističkoj UGROZI...i dok se zgraža, dobro plaćena bibliotekarka radi na rješavanju nerješivog.
Sinoć slušam s radošću da se " vratilo " Proljeće, ono za koje sam mislila da nikad neće...Proljeće Ivana Galeba i Islam G.
Pa uz reklamu Ježurke J. čijim tragom "širi se slava ", dodirnu me nešto lijepo između nekad i sad, prošlo, koje ipak traje stvarnije nego jučer, a čini ljepšim ovo moje večeras.
Zagledah se u zapamćene fotogafije mog oca i književnika Branka Ćopića, uvijek sretnog i nasmijanog za boravka u zavičaju. Njegovih obilazaka škola i djačkog smijeha; književnih večeri gdje su mu se udvarali razni moćnici, a on je bio tako drag, blag i jednostavan, i sve mu se činilo smiješnim, kako je kasnije znao pričati tati.
Krajem 70-tih postojao je projekt " Ćopićevo selo ", pa su moja dva profesora predlagala da se zaposlim kao "domaćica sela", čemu sam se jako radovala. Bilo bi tu puno događaja, meni dragih ljudi od Duška Trifunovića, lošeg vina i Rajka P.N.( najljepših brkova Balkana, nakon mog oca). Sve bi me to motiviralo da brže diplomiram...no, u međuvremenu se nešto razbilo. Selo nikad nije oživjelo, ja ne tako brzo diplomirala, a vrlo brzo postala supruga, majka i domaćica nekog novog doma u nekom novom velikom gradu.
"Bože, bože, di baš ja... " čujem Đoleta.
U Beogradu postoji Brankov most s kojeg je taj uvijek nasmijani čovjek poletio zadnji put, visoko ili prenisko, nebitno ali kobno, bez povratka.
Svi su se čudili...tko bi rekao, tako veseo čovjek!
Nedavno mi je moj bibliotekar ponudio posthumno izdanje Ćopićeve Autobiografije. Ličilo mi je na priču za djecu, tko zna u kojoj fazi njegovog stvaralaštva pisanu. Tužno odrastanje seoskog dječaka bez oca, uz beskrajnu ljubav očevog oca i brižne majke Ličanke, usmaljene udovice bez radosti muža i zavičaja.
Izdvojila sam tad neke dijelove, vjerojatno da bih si lakše objasnila, iako sam već znala, zašto je taj nasmijani čovjek poletio...
"Rano je počelo da boli to što se tako, eto, dobri i nekad dragi ljudi mijenjaju i prolaze, a da to nečim spriječiš ili promijeniš, nemaš čime.
Vraća se tako majka u djetinjstvo i malo po malo kroz njezina pričanja, i njen zavičaj i djetinjstvo postajali su za mene jedan poznat SUNČAN SVIJET. I čini mi se davno sam tamo bio i sjećam se jedne slike:
Osamljeno drvo treperi na suncu pored nekog druma, pod njim stoji moja MAJKA, a jato divljih golubova prolijeće i gubi se nekud iza kamenita osunčana brijega.
Prolazile su godine šarene, nasmijane, sive i ozbiljne, žuborile su i proticale kao VODE i često u poznu JESEN, kad se obaraju duge kiše, kada ptice putuju, a u noći neko nepoznat TUGUJE i glas mu ide po vjetru u prazne jeseni, kad oko drumova trune mokro lišće, ja sam se sjećao dalekog majčina zavičaja.
TREPERIO je on sakriven u meni kao ZVIJEZDA iza tamna neosvjetljena horizonta i – opet je u duši postajalo lako i UTJEŠNO.
Doći će DAN, otvoriće se negdje sakrivena VRATA i pred čovjeka će se pokazati ŽIVOT ...
ŠIROK, SUNČAN I DOBAR-PRAVI ŽIVOT, KOJI, KAO DA SMO DAVNO NEGDJE GLEDALI I ZNALI, PA GA ZABORAVILI U BEZLIČNOM SVIJETU (NAŠIH) BESKRAJNIH OVIH JESENJIH KIŠA "
Pisao je tako Branko Ćopić u tko zna kojoj jeseni svoga života.
(28.11.2008.)
Post je objavljen 28.07.2009. u 13:18 sati.